Ne postoji izbor između spašavanja ekonomije i zdravlja, a optimizam svi nosimo samo u sebi

Optimizam koji mnogi žestoko glasno zahtijevaju i na koji pozivaju se, uvjerena sam, gradi iznutra, a ne izvana. Stoga nam je važno sve ono dobro što nam se ove godine dogodilo, sve ono dobro što smo si uspjeli priuštiti ili sačuvati ili možda sve ono dobro što smo uspjeli naučiti. Na usput postavljeno pitanje stiglo mi je stotinjak odgovora. Pisali su ljudi da su pokrenuli svoje biznise, da su im rodila djeca, unuci, nećaci, da su upisali škole, proveli više vremena sa svojim obiteljima, proveli više vremena na moru, neočekivano prodali nekretnine, zabilježili povećanje narudžbi za svoje proizvode, djeca su im dobila stalne poslove, bili su u prirodi kao nikad prije... Uglavnom, iako ni na prvu, ni na drugu, a mnogima i ni na treću loptu ova po svemu sasvim posebna godina neće izgledati kao da je življena, jedno obično pitanje o nabrajanju tri ovogodišnja dobra na površinu je iznijelo zapravo toliko puno – života za neproživljenu godinu koja nas je išamarala pandemijom i mjerama za suzbijanje pandemije. 

Upravo će nam ovo posljednje na ispraćaju 2020. godine titrati na površini misli u obliku dileme. Je li nas više išamarala pandemija ili su nam to učinile mjere za suzbijanje pandemije, prvo, oštre, potom blage, pa zaoštrene, a kroz sve to vrijeme broje se oboljeli, sve je više umrlih od korona virusa, a prema ekonomskim pokazateljima Hrvatska je među najgorima po suzbijanju pandemije, ali i po ekonomskoj šteti koju je pandemija uzrokovala. 

U proljetnom je kvartalu (travanj, svibanj i lipanj) hrvatsko gospodarstvo s vrlo strogim mjerama za suzbijanje pandemije palo nešto više od 15 posto, u odnosu na isto lanjsko razdoblje, u ljetnom je kvartalu (srpanj, kolovoz, rujan) praktično bez mjera za suzbijanje pandemije hrvatsko gospodarstvo palo za nešto više od 10 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje, a prema kraju četvrtog kvartala nakon dva mjeseca nastojanja da se spasi ekonomija blagim mjerama protiv korone ulazimo u zaključavanje značajnog dijela gospodarstva u prosincu – najpotentnijem mjesecu posljednjeg kvartala. Već je sada izvjesno, ako ne i sasvim jasno da neće biti sasvim spašeni ni gospodarstvo niti zdravlje. Ekonomija će pasti i oporavak će biti dug. Od Covida-19 ili s njim svakodnevno pak umire sve više ljudi, a zdravstveni je sustav više manje podređen liječenju te bolesti. Dok stručnjaci iz raznih područja traže rješenja svima se nama već cijelu godinu nameće jedna vrlo neugodna dilema.

Uporno nam se s više autoritativnih adresa ponavlja da plešemo između spašavanja ekonomije i zdravlja, da žrtvujemo jedno za drugo, malo zdravlje za ekonomiju, potom ekonomiju za zdravlje. Poruka uglavnom kaže da je izbor jasan – ili blagim mjerama za suzbijanje pandemije spašavamo ekonomiju i štetimo zdravlju ili strogim mjerama protiv pandemije spašavamo zdravlje i zdravstveni sustav, a nanosimo štetu ekonomiji. Upravo nam se ta dilema svakodnevno nameće. Međutim, Michael Smithson, profesor Australskog nacionalnog Sveučilišta (Australian National University) u radu čiji su rezultati interpretirani na portalu Theconversation.com tvrdi kako ta dilema uopće ne postoji. Smithson je za 45 zemalja OECD-a istraživao povezanost između broja smrtnih slučajeva od Covida-19 u drugom kvartalu ove godine (travanj, svibanj lipanj) s pokazateljima BDP-a po glavi stanovnika kao mjerom bogatstva svake države, potom s izvozom i uvozom kao mjerom internacionaliziranost ekonomije, te da privatnom potrošnjom građana kao mjerom koja pokazuje unutarnju ekonomsku aktivnost u zemlji. 

Na koncu je usporedio BDP po glavi stanovnika s brojem zaraženih virusom SARS-CoV-2. Rezultati koje je u svim kategorijama dobio pokazuju da zemlje u kojima se više umiralo od Covida-19 nemaju istovremeno i bolje ekonomske pokazatelje. Odnosno, zemlje u kojima je više ljudi umrlo od Covida-19 istovremeno ne bilježe i manje ekonomske padove BDP-a. Kad je riječ o izvozu Brazil primjerice uz veliki broj umrlih bilježi i rast izvoza, dok Španjolska uz veliki broj umrlih bilježi značajan pad izvoza, a Australija uz mali broj umrlih i sitan pad izvoza, dok Švedska s velikim brojem umrlih ima pad izvoza na srednjoj razini. 

Rezultati o povezanosti privatne potrošnje s pandemijom i borbom protiv nje također ne dozvoljavaju da se izvuče jednostavan zaključak jer različite zemlje imaju različite kombinacije podataka. Finska i Danska primjerice imaju podjednak pad potrošnje kao i Švedska koja bilježi značajno veći broj umrlih. Uspoređujući broj zaraženih virusom i BDP po glavni stanovnika Smithson je zaključio kako se nikako ne bi smjelo tvrditi da blaže mjere protiv pandemije spašavaju ekonomiju, štoviše, tvrdi strože mjere za suzbijanje pandemije mogu spasiti ekonomiju, ali da to ne ovisi ni o ekonomiji ni o mjerama nego je izvjesnije da ovisi kulturološkim faktorima, jednostavnije rečeno – o načinu života u svakoj pojedinoj zemlji. 

Što se Hrvatske tiče, bile mjere za suzbijanje pandemije blage ili stroge, snažan ekonomski pad je neizbježan i zato životni standard u konačnici ovisi o volji države da onim biznisima koje zatvara, a koji ionako ne bi imali nekih poslovnih uspjeha u rasplamsaloj zdravstvenoj krizi nadoknadi troškove u najvećoj mogućoj mjeri. Europska unija je Hrvatskoj u tu svrhu namijenila gotovo 80 milijardi kuna kroz narednih nekoliko godina. No, zašto država taj jeftini novac nema sada i ovdje, odnosno – odmah? 

Malo i srednje gospodarstvo je moglo 'držati dah' jedno proljeće, građani mogu 'zadržati dah' svojim unutarnjim optimizmom i cijelu ovu godinu, ali ni mali ni srednji biznisi kojima je onemogućen rad, a ni većina ljudi za njih vezana neće moći 'držati dah' bez ozbiljne i izdašne financijske pomoći od države ni jednog dana iduće godine. A cjepiva niti dolaze niti djeluju tom brzinom. Ako misli ozbiljno pomoći zatvorenim biznisima država bi morala isplatiti barem 50 posto lanjskih prihoda ugostiteljskom sektoru. Kad ih već zatvara u izdašnom - prosincu.