Nastavi li se ovo stanje u Hrvatskoj, prijete nam sankcije Europske unije

Europska komisija od Vlade Republike Hrvatske traži isto ono što i Predsjednica – hitno donošenje plana za izlazak iz krize, odnosno ovladavanje prekomjernom makroekonomskom neravnotežom. Kao malo marginalno gospodarstvo Europske unije, i pritom još izvan euro- zone, Hrvatska nije u fokusu interesa Europske komisije, ali je postalo očito da sadašnja hrvatska Vlada nije niti sposobna osmisliti mjere ovladavanja krizom, niti ima političke snage provoditi ih. Osim problema, koje stvaraju rizici makroekonomske neravnoteže, Hrvatska se tek treba suočiti s posljedicama činjenice da u drugoj proceduri – suočavanju s prekomjernim proračunskim deficitom i javnim dugom – Vlada nije ostvarila ciljeve koje je njen bivši ministar financija Slavko Linić preuzeo u dogovoru s Europskom komisijom.

Alarm, koji je došao iz Europske komisije, očekivan je. Vlada na njega vjerojatno neće odgovoriti kao na ozbiljno upozorenje. U Vladi su, naime, sami vrednujući svoj rad, uvjereni kako su vrlo uspješni. Uvjereni su i u to da Vlada ovisi isključivo o potpori u parlamentu i da tako dugo dok, na ovaj ili onaj način, premijer Zoran Milanović kontrolira 77 saborskih ruku, bez obzira bile one iz Kukuriku koalicije, ili većinu morao potražiti među novim partnerima u takozvanoj Selotejp koaliciji, u kojoj se mora osloniti na savezništvo s protestnim pokretom Branimira Glavaša, nitko ne može dovoditi u pitanje mandat Vlade.

Otuda i nespremnost na bilo kakvu suradnju s netom izabranom predsjednicom Republike, i ponižavajući odnos prema njenoj inicijativi da sami kod kuće, prije nego što nas na to natjeraju europske sankcije, osmislimo projekt, koji možemo nazvati suočavanjem s rizikom makroekonomske neravnoteže i ograničavanjem prekomjernog deficita i javnog duga. Možemo jednostavno reći da je riječ o hitnim mjerama za izlazak iz ekonomske krize.

Hrvatska je 2013. pristupila Europskoj uniji. Predsjednica Republike bila je u pravu kad je u svom inauguracijskom govoru rekla da mnogi u političkom životu Hrvatske kao da toga nisu svjesni. Pristupanjem europskoj integraciji promijenilo se i poimanje državnog suvereniteta. Europska unija utemeljena je na jednom od ključnih demokršćanskih političkih (zapravo, ne samo političkih, nego općenito socijalnih) principa – principu supsidijarnosti.

U političkom smislu načelo supsidijarnosti znači da probleme valja rješavati na najnižoj mogućoj razini na kojoj ih je moguće riješiti, a da svaka instanca političkog odlučivanja mora snositi punu odgovornost za odluke koje donosi. Ako neka razina odlučivanja pokaže neodgovornost i nesposobnost u donošenju odluka, odlučivanje će preuzeti viša razina, ali onaj tko nije obavio posao mora snositi sankcije. Europska komisija poslala je upravo takvo upozorenje Vladi u Zagrebu – još uvijek imate malo vremena da se suočite s problemima. Bruxelles će nadzirati činite li to, a ako ne budete preuzeli odgovornost i ovladali problemom, Hrvatska će biti izložena europskim sankcijama i to tako dugo dok se problem ne riješi.

Kao niti predsjednica Republike, niti Europska komisija ne može inicirati smjenjivanje Vlade u Hrvatskoj, a i diskurs se mora do neke mjere razlikovati. Predsjednica Republike obraća se građanima, koji su nju neposrednim izborima izabrali na dužnost koju obnaša i njima je odgovorna. Ta će se odgovornost, doduše, propitivati tek nakon pet godina na novim izborima, ali u demokratskom društvu obvezujuća je tijekom cijeloga mandatnog razdoblja. Ona zato govori neposredno i jasno: ostavka aktualnog premijera i raspuštanje Vlade, koja ne radi svoj posao, pretpostavka je za formiranje programa izlaska iz krize, a Vlada, budući da još ima mandat, može pokazati da je spremna suočiti se s odgovornošću i osmisliti projekte ograničavanja deficita, ovladavanja javnim dugom i poticaja razvoja. Europska komisija govori to isto, ali kaže – učinite to i kontrolirat ćemo vas, a ako ne uradite ništa, snosit ćete sankcije i ostati bez pristupa europskim sredstvima.

Jasno je da je ova Vlada ostala bez ikakva reformskog potencijala ako ga je ikad i imala. Iako formalno ima osiguranih 77 glasova većine, Vlada nije sposobna inicirati niti jedan suvisli zakonski projekt i na pristojan i zakonit način provesti ga u parlamentarnoj proceduri. Pokazalo se to, na primjer, nedavno, načinom na koji su usvojene promjene izbornoga zakonodavstva, koje u proceduru, očito zbog nefunkcioniranja Vlade, nije uputila Vlada, nego parlamentarni klub najveće vladajuće stranke, odnosno zastupnici iz premijerova „unutarnjeg kruga“. Rezultat je bio nezapamćena parlamentarna groteska.

Kad su Vlada i parlamentarna većina u takvu stanju da ništa suvislo ne mogu napraviti i kad Vlada izgubi politički cilj, za koji se spremna angažirati (pritom se, naravno, ne misli na cilj samoodržanja stranaka i pojedinaca u političkoj areni), vrijeme je za ostavku takve Vlade i ili formiranje nove parlamentarne većine iz sadašnjeg saziva, ili raspisivanje novih parlamentarnih izbora. Vladajuća većina, naravno, odlučuje o tome i ako ima potreban broj glasova, u hrvatskom slučaju 77, za raspuštanje Sabora, ona može provocirati ranije raspisivanje parlamentarnih izbora. Kako god, nastavi li se ovakvo stanje u Hrvatskoj, svima nam prijete sankcije Europske unije, ali cijenu tih sankcija ne bi snosili Zoran Milanović i njegova raspala koalicija, nego svi hrvatski građani.