Naprijed u daleku tužnu prošlost!

Ta vožnja unatrag osobito je vidljiva u predizbornim kampanjama, koje su permanentne. Imamo šest vrsta izbora, kampanje nikada ne prestaju! Idealno okruženje za demagoge i neradnike, jer svakog dana vrijedi ona ''nije sada vrijeme za reforme, izbori su pred vratima''. Pogledajte samo koliko je u posljednjih mjesec dana lupetanja o NDH, fašizmu, antifašizmu. Pri tome nije uopće bitno što takve teme recikliraju uglavnom trećerazredni profesionalni političari, koji ama baš ništa drugo ne znaju niti žele. Strašno. Pitam se hoćemo li ikada izaći iz 1945.?

Ekonomski sustav ima dvije potpuno različite značajke. Jedna je ona formalna, normativna. Navodno usklađena s najboljom praksom EU. Navodno suvremena, tržišno orijentirana, prijateljski nastrojena privatnoj inicijativi i poduzetništvu, zdravom rastu.

Druga je ona stvarna, ona koja efektivno proizlazi iz cjeline konkretnih poteza (ekonomske) politike i presuda svih vrsta sudova. Ta stvarna značajka ekonomskog sustava pokazuje da žurimo u prošlost, duboku najmanje 50 godina. Bez obzira na činjenicu da je u toj prošlosti propalo sve – i ekonomski sustav, i politički sustav, i državna zajednica i bliska međunarodna zajednica.

Treba li navoditi konkretne primjere koji potkrepljuju navedene ocjene? Najvećem broju ljudi treba. Pa evo samo nekoliko slučajeva koji ne ostavljaju nimalo sumnji.

Krenimo s ulogom države kao vlasnika dionica ili udjela u trgovačkim društvima. Umjesto privatizacije svega onoga što mora biti privatno, događa se suprotan proces – država različitim postupcima ulazi u vlasništvo čak i onih kompanija koje su već bile privatizirane. Čak i onih (brodogradnja) čija je privatizacija bila jedan od posljednjih uvjeta za članstvo u EU! Naravno, sve se to događa uz ogromna plaćanja iz državnog proračuna, dakle na teret svih poreznih obveznika.

Državne gubitaše i dalje se na sve moguće načine subvencionira, dokapitalizira, favorizira…sve, do jednoga! Strateški gubitaši i uništavači vrijednosti, glavno da u imenu imaju Hrvatska ili Croatia…i da služe za uhljebljivanje ''zaslužnih'' partijskih kadrova. Opet, svih boja političkog spektra. Svih!

Najkarizmatičniji primjer je Imunološki zavod. Radi li danas? Ne radi. Isplaćuju li se plaće? Isplaćuju! E pa toooo! To je konačni cilj. Ništa ne proizvodiš i za to te država plaća! Bolje i od socijalizma. No probajte upitati svekoliku hrvatsku politiku što misle o tome. Njih 99 posto reći će da je to u redu i da ''treba nastaviti domaću proizvodnju''.

Pogledajte kako se upravlja tzv. javnim poduzećima, u stopostotnom državnom vlasništvu. Nazivam ih H-poduzećima. Ja ću vam reći – jadno i kukavno. Tko ih je ikada pitao za rezultate? Tko je ozbiljno raspravljao poslovni plan bilo kojega od tih poduzeća za ovu, ili 2020. godinu? Nitko. Tko je postavio pitanje kontrole troškova u bilo kojem H-poduzeću? Nitko. Koja je H-uprava smijenjena, jer nije ostvarila planiranu EBITDA? Nijedna. Tko je planirao povećanje efikasnosti i snižavanje cijena prema svojim kupcima? Nitko!

Koje H-poduzeće je, što bi bilo normalno, pitalo svoje najveće kupce i najurednije platiše – koji su vam planovi, kako bismo znali koliko ćete naručiti iduće godine, odnosno, koliko ćemo novca dobiti od vas? Nijedno! Umjesto toga, H-prodavatelji postavit će se u nezakonitu ulogu nekakvog državnog inspektora, kontrolirajući što je kupac dalje napravio s plaćenom robom!

Možete li to zamisliti? Platite u gotovini dva kilograma krušaka i odnesete ih kući. Kad sutra, evo prodavatelja u kontrolu – jeste li pojeli kruške, napravili sok ili darovali susjedovoj djeci? Ne karikiram, ovakve se nakaradne aktivnosti i odnosi događaju svaki dan u poslovanju sa strateškim H-poduzećima. Strateškim…

Nije problem što se događaju ovakve komunističke prakse. Problem je što to hrvatsku politiku uopće ne smeta. Dapače, njima je to preferirani obrazac ponašanja. I sada dolazimo do ključnog pitanja – imaju li političari većinsku podršku birača za upravo takve politike?

Bojim se da imaju… Za ozbiljnu raspravu je o čemu se tu radi – o Županovljevu egalitarnom sindromu, nostalgiji, nezainteresiranosti, neznanju, pomodnom salonskom ljevičarenju ili, najvjerojatnije, prihvaćanju korupcije kao poželjne prakse. Ostaje, međutim, apsurdna činjenica da evidentni povratak u ekonomsku katastrofu prošloga stoljeća dobro prolazi na izborima. Ostaje i pitanje kako će ovo stanje odjeknuti u budućim političkim programima velikih stranaka.