Napadi na Most nastavak onog što već doživljavaju Milanovićevi konkurenti

Upravo suprotno od onoga što tvrde predstavnici Kukuriku koalicije i njihovi medijski zagovornici, vodstvo Mosta i njegovi parlamentarni zastupnici pokazali su iznenađujuće visoku vještinu političkog pregovaranja, a pritom s njihove strane nije bilo nikakvih „ucjena“ niti poteza koje bi bilo moguće definirati kao pokušaj rušenja sustava parlamentarne demokracije. Umjesto da se dan nakon izbora opredijele za koaliciju s lijevim ili desnim blokom, i tako definitivno razore svoju parlamentarnu budućnost, u Mostu su odlučili postizborni dijalog najprije usmjeriti na raspravu o javnim politikama, koje bi buduća administracija provodila, a kad je taj dio u visokoj mjeri usuglašen s oba bloka, započeli su razgovor o modelu oblikovanja buduće administracije.

Odmah nakon izbora, politika SDP-a bila je usredotočena na razbijanje Mostova zastupničkog kluba. Njegov je autoritarni vođa prema Dragi Prgometu primijenio svoju staru nasilničku taktiku i uz pomoć svoga suseljanina istjerao ga je pred kamere, antagonizirao s dominantnom strujom u Mostu i time mu smanjio manevarski prostor, odnosno ostavio ga bez alternative koaliranju s SDP-om. Milanovićeva računica bila je da će pridobiti cijeli zastupnički klub manjinskih zastupnika, a da će prijetnjama upotrebom tužiteljstva „slomiti“ i Milana Bandića. Prema Bandiću pritisak se stupnjevao, najprije korištenjem Ministarstvom financija, odnosno Uredom za sprječavanje pranja novca, a nakon toga i državnim tužiteljem Cvitanom i njegovim podčinjenima, ali efekta od takva pritiska nije bilo.

Dvoje manjinskih zastupnika odbilo je donijeti prevagu bilo ljevici, bilo desnici i najavilo da će se priključiti onome tko formira većinu. Iako može računati na potporu Branimira Glavaša, odnosno dvojice zastupnika njegova protestnog pokreta, njihove „potpise“ kao „kontaminirane“ Milanović ne može iskoristiti u prezentiranju „većine“, jer bi zbog njih mogao izgubiti potporu tri zastupnika IDS-a, a možda i nekih manjinskih zastupnika. Iako je od Mosta uspio „odvojiti“ četiri zastupnika, to još ni blizu nije dovoljno za formiranje većine.

Milanovićava mlađa partnerica u vlasti, koja je tijekom koalicije s Milanovićevim pokretom ostala bez stranke, pa više ne nastupa na izborima, nego se na njima provlači u predizbornoj koaliciji, otvoreno govori o tome da bi se Most trebao nastaviti dijeliti, pa da onda još dio te organizacije podupre SDP-ovu koaliciju. Istina, u liberalno-demokratskom političkom sustavu mandati svih zastupnika su slobodni i zastupnici se mogu slobodno povezivati i tako kreirati parlamentarnu većinu. Međutim, iako su političke stranke nastale „nasuprot“ modelu parlamentarne demokracije, jer ne funkcioniraju samo kao mehanizmi koji zastupnicima olakšavaju reizbor u parlament, nego djeluju i kao svjetonazorske skupine, koje definiraju ponašanje teko izabranih zastupnika tijekom mandata, nakon Drugoga svjetskog rata, od njemačkog Ustava, smatra ih se dijelom demokratskoga političkog poretka.

Tako je i u hrvatskom ustavnom modelu definirana uloga političkih stranka. Stranke biračima osiguravaju predvidivost političkog života, pa je zato i zagovor rastakanja političke stranke, koja je samostalno nastupila na izborima, pripada ustavnom luku i ima „pivotalnu ulogu“, bez koje, dakle, nije moguće formirati većinu, eklatantan oblik protudemokratskog djelovanja.

Javnost se sustavno nastoji kontaminirati krivim tumačenjem političkih pojmova i procesa. Osim što se zagovor rastakanja političkih stranaka nastoji predstaviti kao nešto prihvatljivo, pogrešno se rabe i termini, poput pojma „velike koalicije“. U demokratskim političkim sustavima pod pojmom velike koalicije podrazumijeva se koaliranje dviju najvećih političkih stranaka, u uvjetima kad niti jednoj od njih ne polazi za rukom da s malim partnerima formira parlamentarnu većinu. U hrvatskim uvjetima velika koalicija bila bi koalicija HDZ-a i SDP-a, u kojoj, međutim, ne bi sudjelovali njihovi manji predizborni partneri. Velike koalicije uobičajene su u Njemačkoj i Austriji, državama s razmjernim izbornim sustavom. Takve su koalicije posebno česte u Austriji, a u Njemačkoj su rjeđe, unaprijed vrlo precizno dogovorene koalicijskim ugovorom. U Hrvatskoj SDP otklanja bilo kakvu suradnju s HDZ-om, a Milanović je cijelu svoju kampanju zasnovao na antagoniziranju ključne stranke desnoga centra. U takvim okolnostima, i to ne krivicom HDZ-a, velika koalicija nije moguća.

Most je zagovarao vladu koja će biti posvećena reformama, a o čijoj strukturi bi se partneri dogovorili što širim konsenzusom. Osnovna mu je pretpostavka da predsjednik takve vlade ne bi trebao biti niti iz jedne od dviju velikih koalicija, a na to mjesto ne predlažu niti svog kandidata, nego zagovaraju konsenzus o osobi premijera. U pregovorima se kao Mostova ideja pojavio koncept „koncentracijske vlade“ u kojoj bi sudjelovala sva tri velika bloka izabrana u parlament, ali to nije definirano kao njihov temeljni preduvjet za političku suradnju, nego samo kao jedna od ideja o kojima se pregovara. Svatko tko išta zna o tome kako se pregovara, zna i to da se tijekom pregovora lansiraju ideje za koje je unaprijed jasno da će biti odbačene, ali one omogućuju da se postigne suglasnost oko nekog drukčijeg koncepta, koji bi bio prihvatljiv svim stranama u pregovorima.

Prijedlog o vladi s nestranačkim premijerom vehementno su odbili iz postkukuriku koalicije. Budući da je ona organizirana kao sljedba autoritarnog vođe, samo jedna stvar u pregovorima nikako ne može biti upitna, a to je – autoritet vođe. Argument da birači „nekoga žele“ za premijera jednostavno ne stoji. Samo je Izrael kratko primjenjivao izborni model u kome se premijera izravno biralo na izborima, ali se tako oblikovana administracija pokazala vrlo nestabilnom, pa je Izrael napustio model, što su ga neki nazivali „polupremijerskim“. U sustavu parlamentarne vlade premijera se bira u parlamentu, on nije autoritarni vođa nego samo „prvi među jednakima“ u kolektivnom tijelu izvršne vlasti. Birači ne bi trebali biti fokusirani na osobe u politici, nego na programe i javne politike, a samo u antipluralističkim sustavima političke se razlike svode na personalne, pa se onda tumači da onaj tko je birao jednoga, nije u izvršnoj vlasti htio njegova konkurenta. Ako je moguć programski kompromis, ako mogu provoditi zajedničke politike, onda izabrani predstavnici konkurentskih stranaka moraju moći surađivati u izvršnoj vlasti.

Ono što se u proteklih nešto više od mjesec dana, a naročito u posljednjem tjednu, događalo Mostu, samo je nastavak onoga što u političkoj areni godinama doživljavaju svi realni konkurenti Milanoviću i njegovoj sljedbi: antagoniziranje, optuživanje za ugrožavanje demokratskog poretka, neosnovano napadanje, nastojanje da se organizacije iznutra podijele. Zaoštravanje napada na Most vjerojatno znači da je autoritarna strana političke arene, ona grupirana oko Zorana Milanovića, shvatila da smo vrlo blizu formiranju demokratske parlamentarne većine, okupljene oko reformskih javnih politika.