Nakon velikih pobjeda u Domovinskom ratu, dopustili smo da nas relikti bivšeg sustava politički, gospodarski, mentalno i duhovno okupiraju

U demokratskim državama svaki pojedinac, barem formalnopravno (politička korektnost!), ima pravo izraziti svoje mišljenje i svoj stav. O nizu političkih i društvenih pitanja, hvala Bogu, ne moramo isto misliti nego možemo imati različite poglede. Unisonost mišljenja odlika je totalitarnih poredaka koji nastoje unificirati i uniformirati ljudsko mišljenje kako bi lakše ostvarivali svoje ideološke ciljeve.

I u demokratskim, međutim, društvima, koja teže opstanku, mora postojati konsenzus oko bitnih političkih i društvenih pitanja. Sve uspješne države i uspješna društva imaju one integrativne idejne čimbenike širokoga narodnog okupljanja oko kojih ne postoje bitni prijepori. Bez takvih kohezivnih čimbenika niti jedna država jednostavno ne može imati budućnost. Pritom se nerijetko radi o velikim povijesnim događajima i velikim povijesnim osobnostima, jer, kako što je rekao dr. Milan Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“.

Hrvatsko društvo vapi za događajima i politikama koje će ga ujedinjavati, a ne dijeliti

Ponekad, međutim, i aktualni događaji mogu dovesti do erupcije nacionalne energije i nacionalnog zajedništva. Veličanstveni doček srebrnih nogometaša sa Svjetskog prvenstva u Rusiji i uistinu nestvarni prizori emotivnoga ispraćaja legendarnoga pjevača Olivera Dragojevića predstavljali su manifestacije onoga najiskrenijeg zajedništva, sloge i patriotizma. Ti su događaji pokazali da je posttuđmanovska politika produbljivanja nacionalnih podjela - na temelju razdjelnice ustaše/partizani iz Drugoga svjetskog rata - doživjela svoj slom i da hrvatsko društvo vapi za događajima i politikama koje će ga ujedinjavati, a ne dijeliti.

Ovih dana prisjećamo se kolovoza 1995. kad su munjevitom strateškom napadnom operacijom "Oluja“ u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vraćeni do tada okupirani krajevi koji su bili pod nadzorom pobunjenih Srba. I "Oluja“ 1995. i veličanstvena obrana Vukovara 1991. bili su mogući zato što su bili plod zajedništva i Ideje, u konkretnome slučaju ideje obrane Republike Hrvatske.

Relikti bivšeg sustava svih su nas ovih godina sustavno uništavali i dijelili

Zajedništvo i ona integrativna Ideja i danas su nasušno potrebni hrvatskome društvu i politici koji su do koljena zagazili u močvaru korupcije, nepotizma i kriminala koji razaraju same temelje mlade hrvatske države. Nakon velikih pobjeda u Domovinskome ratu dopustili smo da nas, zapravo malobrojni, relikti bivšeg sustava politički, gospodarski, mentalno i duhovno okupiraju. Kriminalizacija Domovinskog rata i bilo kakvoga hrvatskoga narativa uz istodobnu rehabilitaciju jugoslavenske dogmatike i mitologije imali su jasan cilj zadržavanja i transmisije moći stečene u bivšem sustavu.

Zaslužnici bivšeg sustava, kojima su se pridružili i poneki novopečeni bogataši, heroji privatizacije, svih su nas ovih godina, zajedno s primitivcima koji su kontaminirali političku scenu, sustavno uništavali i dijelili. Kriminal, korupcija, nepotizam i negativna selekcija, uz istodobno potenciranje polarizirajućih tema iz prošlosti, osnovni su sadržaj njihove politike koja završava u punim autobusima za Njemačku ili zrakoplovima za Irsku.

Hrvatski narod (i ne samo hrvatski) često je tijekom prošlosti, a posebno od sredine 19. st., bio objektom geopolitičkih eksperimenata velikih sila. No, sve je te eksperimente hrvatski narod preživio: i prvu Jugoslaviju i Bleiburg i drugu Jugoslaviju i Domovinski rat i moderne zapadnobalkanske geopolitičke eksperimente. Naime, dr. Ivo Pilar bio je u pravu kad je napisao: "Narode uopće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propasti u u njima“.

Odlučimo se za dobro

Složan narod, kod kojega postoji konsenzus oko bitnih strateških pitanja, nije moguće uništiti. I zato bi optimizam i polet koji su nastali tijekom srpnja 2018. valjalo kapitalizirati tako što ćemo se kao narod složiti oko bitnih strateških ciljeva budućnosti koji će nam dugoročno donijeti oporavak i napredak.

Na unutarnjem planu Hrvatskoj je potrebna temeljita debalkanizacija i dejugoslavizacija koja bi bila praćena razgradnjom kriminalno-korupcijsko-uhljebničko-mafijaškog sustava negativne selekcije koji one najbolje tjera iz države. Na vanjskopolitičkom planu potrebno nam je geopolitičko i geostrateško pozicioniranje u srednjoj Europi nasuprot dosadašnjoj pogubnoj balkanskoj orijentaciji.

Promjena pritom mora krenuti od nas samih. Protivno bajkama i mitovima o dobrim biračima i zlim političarima (terapija započinje ispravnom dijagnozom, a ne samozavaravanjem!), svaka vlast je dobrim dijelom preslika stanja i zdravlja jednog naroda. I zato svatko od nas mora reći ne podupiranju dokazano loših politika (legendarno "manje zlo“) i bilo kakvome obliku relativizma. Zlo je uvijek zlo, bilo ono malo ili veliko, i rađa novim zlom. Vrijeme je da prestanemo podupirati zlo i odlučimo se za dobro. Hrvati su narod pobjednika, a ne gubitnika.