IZ POSEBNOG KUTA

Nakon presude Karadžiću dužni smo strože pristupiti pregovorima o ulasku Srbije u EU

Presuda krvniku čekala se četvrt stoljeća, mnogi je nisu doživjeli, a mnogi će i nakon nje živjeti s bolom i mučninom. Smrt će dočekati u ćeliji. Pa što se drugo moglo i smjelo dogoditi. Narodi na našim prostorima jesu navikli na povijesne nepravde, izvrtanje činjenica, spomenike koji se dižu zločincima, postrojavanje aveti prošlosti. Revizionizam malo, domalo doluta.

23.03.2019. u 22:16
Ispiši članak

Optimisti nas pokušavaju uvjeriti da povijest nije ista prije i poslije presude. Aktiviran proces protiv Aleksandra Vasiljevića, u odsutnosti i tiho da valjda ne bude uznemirenih ili senzibiliziranih. Takva su pravila, a i treba pokušati živjeti u miru u nemirnom okruženju gdje procesi ne ulijevaju nadu u europsku budućnost.

Presudom Radovanu Karadžiću na kaznu doživotnog zatvora međunarodna zajednica je barem malo spasila vlastiti obraz. Dok mediji uglavnom izvještavaju na razini zadovoljstva srebreničkih majki i reakcija ljudi na ulicama Sarajeva, vrijedno je malo zagrebati po površini i otkriti dugoročno, ono političko značenje ove presude.

Za mlađe valja podsjetiti tko je Radovan Karadžić i zašto mu je suđeno. Jedan od tvoraca političkog projekta velike Srbije proglašen je krivim za sve one političke odluke koje su urodile bezobzirnim ubijanjem civila, uništavanjem civilnih objekata, držanjem gradova u višegodišnjem okruženju pod stalnim svakodnevnim granatiranjem, da bi sve završilo genocidom u Srebrenici, činom koji je u konačnici tako i nazvan u presudi koja mu dosuđuje doživotni zatvor. 

Što je bio cilj takve politike? Uspostava velike Srbije, odnosno provedba ideje po kojoj svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i dominirati nad nesrbima. Nažalost, nitko u međunarodnoj zajednici, pa niti na razini međunarodnog sudstva, nije imao snage tu ideju nazvati pravim imenom i usporediti s nacionalsocijalističkom politikom Adolfa Hitlera. Možda i zato što je dio te iste međunarodne zajednice u početku podržavao glavnog kreatora političke ideje o velikoj Srbiji, Slobodana Miloševića. U vrijeme kretanja Adolfa Hitlera u ratni pohod barem su okretali glavu i osim Staljina, nisu mu dali podršku. Krajem osamdesetih i prve dvije godine devedesetih Milošević je imao podršku. Kad su shvatili što rade, bilo je kasno. Sarajevo je bilo u okruženju, baš kao i Srebrenica. Prošle su još tri godine dok su odlučili promijeniti politiku. Za Srebrenicu prekasno. Genocid je već bio počinjen.

Da bi bilo jasnije koliko je sporo teklo osvješćivanje, trebamo se sjetiti Plana Z4 i njegovih kreatora. Da su ratne vođe pobunjenih Srba u Kninu imali samo malo više pameti i prihvatili taj plan, Hrvatska bi bila u velikom diplomatskom problemu, a Radovan Karadžić nadomak ostvarenju cilja, ostvarenju velike Srbije. Pomagali su im diplomatski predstavnici velikih sila smještenih u Zagrebu. Danas Međunarodni kazneni sud presuđuje tom planu čiji je provoditelj bio i Radovan Karadžić. A ako se presuda zločincu ne pretoči u konkretne poteze političara, kako onih iz međunarodne zajednice koji kroje globalnu politiku tako i onih iz našeg okruženja, pravda ovom presudom ne može biti zadovoljena. Bit će osuđen samo jedan čovjek, ali ne i posljedice njegovog političkog djelovanja koje je rezultiralo s više od 100 000 mrtvih.

Ova presuda mora biti shvaćena i kao presuda svima koji su pomagali Radovanu Karadžiću u provođenju njegove politike. U Cetinju 1996. godine isti je Karadžić organizirao tobože znanstveni skup. Zaključci tog skupa bili su da u Srebrenici nije počinjen ratni zločin pa ni genocid ili Srbi kao narod ne mogu počiniti ratne zločine. Autor zbornika je današnji vladika, čovjek koji sebe rado predstavlja kao stručnjaka za Holokaust iako ga, čudom, nema na popisu stručnjaka u Vad Yashemu. Ali su ga se sjetili hrvatski biskupi...

Možda i možemo prihvatiti tezu da nakon presude ništa u povijesti neće biti isto, sad je i službeno zalijepljena etiketa ratnom zločincu, doživotna, a možda sada imamo ne samo pravo već i obvezu drugačije pristupiti pristupanju susjedne zemlje u veliku EU obitelj. Stroži pristup potreban je zbog nas, ali i njih. I prava logoraša danas moraju imati drugi status. I naš sljedeći korak je pitanje: Što je s hrvatskim žrtvama? One ne smiju ostati žrtve drugog reda. Ako je presuda početak, onda je povijesna, jer inače je samo zakašnjela. Za mnoge!!!

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.