Nakon postistine, ušli smo u doba postpostistine, gdje Hrvatsku od lažnih vijesti čuvaju – njihovi kreatori

Prije negoli se upustimo u suvremeni fenomen "lažnih vijesti", prisjetimo se medijske epizode s početka desetljeća. Nadnevak je 18. studeni 2011. godine, dvadeseta je obljetnica pada Vukovara, a HRT-ov urednik i voditelj Zoran Šprajc središnji nacionalni Dnevnik otvara devetominutnim prilogom novinara Hrvoja Zovka, koji propituje odnos, ali i ulogu prvoga hrvatskog predsjednika u kompleksu vukovarske tragedije. Posredstvom snimljenih telefonskih razgovora sa zapovjednikom vukovarske obrane Milom Dedakovićem Jastrebom, insinuira se kako je predsjednik Franjo Tuđman hotimično nečovječan prema Vukovarcima, koji su stiješnjeni pred naletom JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Razlozi takva Tuđmanova ponašanja eksplicitno se ne navode, no u podtekstu su vezani uz teorije zavjere o prvome hrvatskom predsjedniku – što je, nedvojbeno, začudno bogat žanr – a koje variraju od teorije "dogovorenog rata", preko "prodaje", pa sve do "žrtvovanja" Vukovara radi internacionalizacije hrvatskoga pitanja i iznude priznanja hrvatske neovisnosti. U emitiranom se prilogu među ostalim, manje važnim manipulacijama može čuti Dedakovićev i Tuđmanov razgovor u kojemu zapovjednik vukovarske obrane od predsjednika traži evakuaciju gradske djece, dok Tuđman Dedakoviću, prilog sugerira, bešćutno odgovara neka mu svoje zamolbe pošalje faksom.

U svojoj knjizi Programiranje istine, Miroslav Tuđman demistificira spomenutu konfabulaciju. "Autor priloga tvrdi da je razgovore snimao Mile Dedaković Jastreb (...). Međutim, te su telefonske razgovore presretale i jugoslavenske obavještajne službe i manipulirale sadržajima tih razgovora u propagandne svrhe. Zato danas postoje objavljene različite verzije tih razgovora", ističe Tuđman, navodeći ih tri (Slobodni tjednik, časopis Gordogan, knjiga teoretičara zavjera Milana Vidojevića i Dragoljuba Bulata Vruće veze, izdana u Beogradu). Zovko u prilogu ističe činjenično točnu informaciju kako je Dedaković od Tuđmana tražio evakuaciju civila, koju je predsjednik "odbio pod uvjetima JNA". U prilogu se potom emitira Dedakovićev upit: "A ja bih vas podsjetio, tamo je 2000 djece. Što ćemo s tom djecom?" na što Tuđman tobože odgovara: "Hajde, hajde, vi radite svoje. Idem ja". Međutim, između te dvije replike, što se na cjelovitim snimkama dostupnima na YouTubeu lako može i čuti, nalazi se odsječak razgovora koji je na HRT-u izrezan, a u kojemu, kako piše Miroslav Tuđman, "Dedaković kaže da je suglasan s predsjednikom Tuđmanom  jer postoje uvjeti koje postavlja JNA, a koji nisu prihvatljivi za hrvatsku stranu".

Dedaković, naime, prema navodima iznesenima u Programiranju istine, Tuđmana pita: "Pa znate koje (...) oni hoće uslove, gospodine?" na što predsjednik odgovara kako evakuacija pod tim uvjetima "ne dolazi u obzir", da bi Dedaković zaključio: "Dobro, ja se slažem s vama u tome".

Taj dio razgovora hrvatska javnost nije čula, a je li ga čuo autor priloga Hrvoje Zovko ovisi o izvoru koji je konzultirao; ako je riječ o integralnim snimkama, njegov prilog obmana je hrvatske javnosti; ako je riječ o snimkama koje su preinačile kontraobavještajne službe, onda njegov prilog biva odrazom novinarske nesposobnosti s dalekosežnim društveno-političkim posljedicama. Kada se pojavila, ova "lažna vijest" uzdrmala je hrvatsku javnost, usađujući i učvršćujući mitove detuđmanizacije, uz bok onima o "podjeli 'Bosne'" i "dvjesto bogatih obitelji", kao društveno regresivnog procesa političke dezintegracije hrvatske državnosti kojemu se 2011. godine nije naziralo kraja, da bi ga neočekivane okolnosti – to jest, oslobađajuća haaška presuda Gotovini i Markaču – okončale samo godinu dana kasnije. Više, međutim, u simboličkome, negoli u supstancijalnom smislu: kao što su se "ljevica" i "desnica" za detuđmanizacije  natjecale u nadvladavanju tuđmanovskog nasljeđa, tako danas u vlastite političke ciljeve instrumentaliziraju različite, pa i vrijednosno proturječne segmente njegove biografije, od partizanskih dana do Domovinskoga rata.

Metalažne vijesti i postpostistina

Gdje su, desetak godina kasnije, protagonisti ove epizode? Šprajc, kao navodno najpopularniji hrvatski televizijski voditelj, bezbrižno stoluje na RTL-u, uveseljavajući zaboravno pučanstvo svojim pustopašnim doskočicama, a Hrvoje Zovko pomazan je za nasljednika Saše Lekovića na tronu HND-a, bastiona borbe protiv "lažnih vijesti". Ne tako davno, Jean Baudrillard pisao je o "simulakrumu", fenomenu uslijed kojega medijski posredovana zbilja, koja se iz ovoga ili onog razloga počne razlikovati od stvarnosti, u percepciji medijskih konzumenata zauzima njezino mjesto i počinje "živjeti" neovisno o toj istoj stvarnosti, kao njezina iskrivljena replika koja proizvodi nove stvarnosti više od onoga što se zbilja dogodilo. Ako već desetljećima, sve od razvoja suvremenih medija naovamo (da ranija stoljeća ostavimo po strani), živimo u svijetu ispunjenom "lažnim vijestima" – a koje su, kako vidimo, u Hrvatskoj uzele maha i davno prije pojave Donalda Trumpa na svjetskoj političkoj sceni – nameće se pitanje kako to da je do pojave sintagme "lažne vijesti" došlo tek prije par godina? Ovdje nije problematična srž toga prilično starog fenomena, nego, rekao bih, trenutak njegova imenovanja. Pitanje, dakle, nije kako to da je došlo do pojave "postistine", "alternativnih činjenica" i "lažnih vijesti", nego – zašto je do njihove konceptualizacije došlo baš sada?

Odgovor na to pitanje sugerira već i sama činjenica trenutka u kojemu se pojavljuje Akcijski plan Europske komisije za iskorjenjivanje "lažnih vijesti", koji bi zemlje-članice Europske unije trebale implementirati tijekom ožujka, dakle neposredno uoči svibanjskih izbora za Europski parlament, posebice znamo li da se na tim izborima predviđa značajan uspjeh političkih grupacija koje mediji skloni lažnim vijestima o lažnim vijestima nazivaju "populističkima". Riječ nije o ostvarivanju medijske slobode, nego – upravo suprotno – u njezinu gušenju radi onemogućavanja onoga ishoda koji je na posljednjim američkim predsjedničkim izborima iznjedrio Trumpa, a na sudbonosnome britanskom referendumu "Brexit" ili britansko napuštanje Europske unije. Borba protiv "lažnih vijesti" u ovome slučaju usmjerena je protiv političkoga i medijskog antiestablišmenta, kao jedine istinske prijetnje političkoj i medijskoj eliti, kako u Bruxellesu, tako i u državama Europske unije, pa i u Hrvatskoj. Kod nas je ova tema reaktualizirana slučajem ministra Tomislava Tolušića, gdje su fotografiji ministra poljoprivrede navodno namontirani prostitutka i kokain, što je tjednik Nacional  iz neznanih razloga, s nemuštim obrazloženjem o "javnome interesu", objavio kao raskrinkavanje "lažne vijesti", a što bi, u slučaju autentičnosti spornih fotografija, predstavljalo "lažnu vijest" o tobože "lažnoj vijesti", ili – metalažnu vijest.

Metalažne vijesti, iako su temeljno oruđe onoga što se nekoć zvalo "informacijskim ratom", ili pak onoga što je premijer Andrej Plenković nedavno prozvao "hibridnim ratom" koji se tobože vodi protiv hrvatske Vlade – iako bi se, u svjetlu manipulacije potpisima referendumskih inicijativa "Narod odlučuje" te "Istina o Istanbulskoj", prije moglo reći da je suprotno – još su uvijek nedovoljno prepoznat fenomen. 

Riječ je o medijskim optužbama pojedinih medija, stranaka, političkih ili javnih osobnosti općenito, za širenje "lažnih vijesti", što je samo po sebi manipulacija, jer se eventualna "lažnost" tih vijesti ne može provjeriti niti empirijski dokazati, ili se pak može dokazati da pojedina "lažna vijest" zapravo uopće nije lažna. Najbolji primjer međusobnog napada optužbama za širenje "lažnih vijesti" uzvratna je paljba između Donalda Trumpa i glavnih američkih medija, koji se međusobno iz tjedna u tjedan optužuju za iskrivljavanje istine, pri čemu su i on i oni nerijetko u pravu. U ovu raspravu valja uvesti i polusatiričan pojam postpostistine: ako "postistinu" karakterizira probuđena svijest o manipulativnom potencijalu medija, postpostistina  označava razdoblje u kojemu i sami mediji svoj manipulativni potencijal uzimaju zdravo za gotovo. Pojednostavljeno, u doba "istine", čitatelji su bili uvjereni da mediji objavljuju istinu; u doba "postistine", svi su se čudili činjenici medijskog objavljivanja neistina; u vremenu postpostistine, manipulacija se podrazumijeva, kao gotovo pa legitiman dio političko-ideološkog nadmetanja. 

Hrvatski slučaj

Više je načina na koje pojedina vijest može biti "lažna". S jedne strane, "lažna vijest" može biti lažna u sadržaju – što je vjerojatno njezin najprimitivniji oblik, ponajviše svojstven društvenim mrežama – s druge strane, ona može biti lažna u interpretaciji koja se samopredstavlja objektivnom, a zapravo je – što je, uostalom, i neizbježno – na ovaj ili onaj način ideologizirana. Jedina, dakle, vijest koja u svojoj srži nije "lažna" jest ona koja je činjenično točna, a posjeduje neskrivenu svijest o vlastitoj svjetonazorskoj podlozi i nužno subjektivnoj izvjestiteljskoj vizuri, u sklopu raznorodne i pluralistične medijske scene koja u cjelini razmjerno proporcionalno odražava stajališta građana. Hrvatski mediji, ponajviše oni glavne struje, nažalost ne zadovoljavaju nijedan element ove kratke definicije, već predstavljaju prilično monolitan vrijednosni sklop, dijametralno suprotan svjetonazorskom opredjeljenju većine naroda. Najčešće je riječ o konglomeratu autentičnih, lažno objektivnih stajališta vlasničke strukture, urednika i novinara te interesa političke vrhuške i elite podjednako moćne neovisno o bivanju na vlasti. Kada takvi dijele karte, svjesni ili nesvjesni autori "lažnih vijesti", poput aktualnog predsjednika HND-a, svojom manipulativnošću ili nesposobnošću najbolje potvrđuju zašto su idealni na funkciji predstavnika tobože neovisnih strukovnih novinarskih udruga.

Borba hrvatskih vlasti protiv "lažnih vijesti" tipičan je primjer postpostistinitog  djelovanja, povremeno i pomoću metalažnih vijesti. Budući da ne polažu pravo na cjelovitu istinu, Bruxelles i Markov trg, umjesto poticanja na pluralizam različitih viđenja, isprepletenih, kada drukčije nije niti moguće, i s istinom i laži, izmišljeni problem "lažnih vijesti" – jer cijeli kompleks "lažnih vijesti", budući da su oduvijek postojale, tek je jedna velika metalažna vijest – kane riješiti nametanjem samo jednoga, pravovjernog viđenja zbilje. Možemo li za reguliranje "lažnih vijesti" vjerovati ne samo Hrvoju Zovku, nego i Plenkovićevim ministrima od povjerenja, kao što su Lovro Kuščević ili Nina Obuljen Koržinek? Prvi navedeni na strahovito je netransparentan način onemogućio uvid u kontrolne liste navodno lažnih ili nepismenih potpisnika dviju neuspjelih (ugušenih?) referendumskih inicijativa, što je bez presedana u hrvatskome političkom životu, neviđeno i u mandatu Kuščevićeva prethodnika Bauka, koji je referendumske inicijative onemogućavao nekim drugim, donekle pristojnijim metodama. Ministrica kulture, koja u javnosti istupa i kao glasnogovornica europske inicijative za boj protiv "lažnih vijesti", pak stoji iza novoga arhivskog zakona, koji je samo godinu dana nakon Mostovih izmjena zakona iz 2017. godine ponovno zatvorio dijelove arhivske građe koji su proteklim zahvatom u postojeći zakon nakratko bili otvoreni.

Ako i ne spomenemo netransparentnost bivše ministrice Martine Dalić i ukoričenu "lažnu vijest" pod postpostistinitim  naslovom Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma, čini se kako djelatni obrasci Plenkovićeve vlasti ne govore u prilog transparentnosti što suzbija "alternativno-činjenične" laži; upravo suprotno – moglo bi se reći da aktualna vlast ide u smjeru fabrikacije stvarnosti, strukturalno ne toliko različite od onoga što sami smatraju "lažnim vijestima".

Zašto, zapitat će se ponetko, konstruiram pojmove poput metalažnih vijesti  i postpostistine? Upravo zato kako bih što lakše pokazao da je sada i sȃm koncept "postistine" i "lažnih vijesti" instrumentaliziran u svrhu još većega iskrivljavanja istine i još lažnijih vijesti, u sklopu tajne politike nominalnih boraca za slobodu govora i tiska. Kada pročitamo zrinjevačko priopćenje o naravi Akcijskoga plana Europske unije za suzbijanje "lažnih vijesti", u kojemu se ističe kako je nužno "jačanje povjerenja građana u institucije na nacionalnoj razini i razini EU", ali i "informiranje o EU i jačanje odgovora na kampanje dezinformiranja, kojima je cilj destabiliziranje demokratskih sustava i procesa, poticanjem populizma i umanjivanjem vrijednosti EU i postignuća njezinih politika", iza šume birokratskog metajezika nazire se mogućnost zlouporabe mehanizama koji bi omogućavali "odgovore" na kampanje koje "destabiliziraju" inače tako stabilnu Uniju.

Dvije kule

Svako rješenje koje ide u smjeru lišavanja pojedinih ideja takozvanog "prava javnosti" – osim što će se u praksi, s novostečenom aurom "zabranjenog voća", ispostaviti kontraproduktivnim – ostavlja, čak i ako je formulirano s dobrim namjerama, svojim izvršiteljima mogućnost otklona od etičkih uzusa, kao i odveć subjektivne procjene onoga što jest i onoga što nije prihvatljivo za fluktuaciju novomedijskim, internetskim prostranstvima. Kada nekim prostorom, pa bio on i digitalan, vladaju kaos i anarhija, slobodu koja iz njih proizlazi najlakše se može suzbiti pretvaranjem toga prostora u "zatvoreni, rascjepkani, sa svih strana nadgledani prostor u kojem su pojedinci stavljeni na čvrsto određeno mjesto, u kojem su i najmanji pokreti pod nadzorom, u kojem se bilježe svi događaji, u kojem neprekinuti posao zapisivanja povezuje centar s periferijom, u kojem se moć izvršava nepodijeljeno, prema kontinuiranom hijerarhijskom liku, u kojem se svaki pojedinac neprestano uočava, ispituje i raspodjeljuje", kako piše Foucault u djelu Nadzor i kazna: Rađanje zatvora, evocirajući zamisao Jeremyja Benthama o savršenome zatvoru naziva Panoptikon.

Bentham ga je zamišljao kao zgradu prstenasta oblika s tornjem u središtu, na čijim su zidovima otvori širokih prozora koji gledaju na unutarnju stranu prstena, pri čemu je "na rubnom prstenu čovjek cjelokupno viđen, a da nikada ne vidi", dok se "sa središnjega tornja sve vidi, a da čovjek nikada nije viđen". Taj se arhitektonski prikaz danas ostvaruje, ali u virtualnome kontekstu. Jedna od posljedica takva zadiranja u virtualne produžetke naših života nedvojbeno će biti i porast autocenzure, u podsvjesnome strahu od svevidećeg oka automatiziranih algoritama za kontrolu nepoćudnih sadržaja. Ono što danas sve više pogađa i privatne korisnike društvenih mreža i djelatnike u internetskim medijima, primjerice portalima više ili manje posvećenim političkim i inim vijestima, zanimljiv je spoj Debordova "društva spektakla" – u kojemu je "gubitak kvalitete" bolno očit "na svim razinama jezika spektakla"– i Foucaultova Panoptikona, u kojemu "zatočenik nikada ne smije znati da li ga netko stvarno gleda, ali mora biti siguran da se to uvijek može dogoditi".

Ta dva koncepta danas, u internetskoj dimenziji, čine jedan mehanizam s dvije funkcije: onaj tko je nadziran na društvenim mrežama, radeći od sebe sama svojevrsni "spektakl", opčinjen je svojom nadziranošću, te se s ostalim entuzijastima virtualnog ekshibicionizma natječe kako bi bio što nadziraniji.

Na kolektivnoj razini, internet je trenutačno nalik starozavjetnome prikazu Kule babilonske – riječ je o kaotičnom kolopletu jezika uslijed kojega nitko nikoga ne razumije. To je njegovo prirodno stanje, koje Panoptikon želi dokinuti. Kao antiteza babilonskoj Kuli, Panoptikon višejezično višeglasje želi svesti na strogo kontrolirano jednoumlje. Ali suprotno od biblijske pripovijesti, čini se kako danas Kula babilonska ima veće šanse opstati, makar i na nestabilnim temeljima, a Panoptikon – dođe li do njegove realizacije – instantno se urušiti u prah.