Najpopularniji beskičmenjak Josipović u maniri balkanskog turbofolka

Zlatni glas hrvatske estrade Massimo Savić dao je prošli tjedan u intervjuu za beogradski «Telegraf» zabrinjavajuću dijagnozu hrvatskoga društva. Popularni kantautor je izrazio duboku zabrinutost nad hrvatskom rock-scenom u kojoj sve više dominira turbo-folk: "Nekad se takva glazba mogla slušati samo na opskurnim mjestima na periferiji Zagreba, na putu prema Zagorju, i po kavanama gdje nema mnogo ulične rasvjete. Sada je to ušlo direktno u centre naših gradova".  

Bilo bi dobro precizirati ovo neodređeno “nekad” o kojemu govori Massimo Savić. Massimo, očito misli na vrijeme velikih rock grupa iz 70ih i 80ih godina kada su najpoznatiji klubovi u Zagrebu bili rockerski, kada je  još bilo nezamislivo da će kičasta kraljica narodnjačkoga melosa Lepa Brena oboriti rekorde gledanosti na Hrvatskoj televiziji kod Aleksandra Stankovića ili Halid Bešlić napuniti dva dana zaredom zagrebačku Arenu. Na pitanje bi li možda htio snimiti duet s Rozgom ili Severinom, kada bi ga netko za to masno platio, Massimo Savić je hladnokrvno odgovorio da nema tih novaca za koje bi prodao vragu dušu svoju. Prisjetimo li se najčešćih naslovnica u proteklih desetak godina u dnevnim novinama i na najčitanijim hrvatskim portalima,  možemo samo  konstatirati kako su na njima dominirale minice popularnih «djevojaka sa sela» Rozge i Severine. Minice na nogama popularnih pjevačica turbo-folka, koje su već zagazile u četrdesete godine, očito ne prestaju napaljivati naciju u kojoj sve više dominira gerontokracija.

Povežemo li sliku žalobne hrvatske glazbene scene s najnovijim skandalom oko preseljenja Predsjednikova ureda s Pantovčaka u Visoku ulicu, onda se čovjek mora zapitati do kojih razmjera seže suvremeni hrvatski primitivizam. Ako je gospođa Kolinda Grabar Kitarović dala nepromišljeno obećanje u predizbornoj kampanji da će srezati troškove Predsjednikova ureda i premjestiti ga s Pantovčaka u Visoku ulicu, nepristojno je da joj gospoda iz Vlade, koja joj a propos  još nisu ni čestitali na izboru za Predsjednicu, «pakiraju» preseljenje, a da to nisu s njom prethodno usuglasili. Imam nekako dojam da ćemo se u budućnosti sve više  miriti s činjenicom da živimo u zemlji neostvarenih obećanja. No, u odnosu na Josipovćeva predizborna obećanja o ostvarenju društvene pravednosti, ispravljanju nepravde uvjetovane pretvorbom, te priči o «pravom putu», Kolindino obećanje o preseljenju s Pantovčaka u Visoku ulicu doima se naivno i bezazleno. Karamarko je već rekao što misli o navedenom preseljenju i stvari su postale jasne: Roma locuta, causa finita.

Žao mi  je što je ostala neostvarena Josipovićeva želja da zadnji tjedan svoga mandata provede u Visokoj ulici. Najpopularniji hrvatski beskičmenjak, okićen akademskom titulom sveučilišnog profesora, svojom spremnošću da prije isteka mandata preseli svoj Ured u Visoku ulicu, potvrdio je još jednom da su dobro promišljene prosudbe i razborite odluke u političkom miljeu postale raritetna pojava, a da će sve više na političkoj sceni dominirati poslušnici partije i permanentna želja da se u politici što više ušićari za sebe.

Zanimljivo je bilo promatrati ulogu gospodina Josipovića u oblikovanju propale hrvatske tužbe Međunarodnom Haškom sudu protiv Srbije za počinjeni genocid. Eto, Josipović nas «post festum» detaljno informirao kako je pisao predsjedniku Tuđmanu o slabim stranama hrvatske tužbe protiv Srbije i da je Tuđman prihvatio njegove sugestije. Bilo bi zanimljivije da nam Josipović otkrije pikanterije o druženju s Radivojem Cvetičaninom, srbijanskim veleposlanikom u Zagrebu, pogotovo nakon što pročita njegove memoare. Naravno, sve je povezano s tužbom za genocid i protutužbom.

Bilo je zanimljivo analizirati tko su bili glavni komentatori nakon fijaska s tužbom protiv Srbije za genocid. U Večernjem listu na naslovnici se šepurio Žarko Puhovski, potpredsjednik Nadzornog odbora u Jutarnjem listu. Dao je po običaju kontradiktorni komentar: «Hrvatska je doživjela veći neuspjeh, ali je Srbija prošla lošije». Ne čudi ovakva kontradiktornost za filozofa koji nikada nije studirao filozofiju. Glavni urednik Večernjeg lista mogao nas je pri tome podsjetiti da je Puhovski kao predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora svojedobno dostavio Haškom sudu krivotvoreno izvješće o zločinima počinjenim tijekom Oluje. Iscrpnu analizu o sramotnoj znanstvenoj metodologiji s nevidljivim kormilarom Savom Štrbcom napisao je prije tri  i pol godine Neven Sesardić za obljetnicu Oluje nakon pedantnog iščitavanja dokumenata haške sapunice. Znakovito je da je predsjednik Haškoga suda Alphons Orie, čovjek koji je hrvatskim generalima opalio zatvorsku kaznu od četvrt stoljeća, izvješće o  „zločinima u Oluji“, što ga je priložio uvaženi sveučilišni profesor Puhovski, okarakterizirao nevjerodostojnim i neupotrebljivim. Razlog je jednostavan:  brojke žrtava gospoda su izračunali umjesto istraživanjem na terenu u skupocjenim zagrebačkim restoranima uz grdobinu, jastoge, škampe i žlahtinu. Nije lako potrošiti pola milijuna dolara za terensko istraživanje. 

Nakon što je Haški sud pod predsjedanjem suca Theodora Merona u studenom 2012. neočekivano oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača, vjerodostojni se Puhovski ponovno oglasio urbi et orbi,  rekavši da je u Oluji ipak počinjen zločin iako je sud oslobodio okrivljene generale. Ostaje otvoreno pitanje zašto se čekalo oslobađanje hrvatskih generala da bi se pri tome konstatiralo kako su ipak postojali zločini? Odbacivanjem srbijanske protutužbe Haški sud je ustvrdio da nije bilo prekomjernog granatiranja u takozvanoj SAO Krajini te da pri izvedbi akcije Oluje Sud nije utvrdio nikakvu genocidnu namjeru. Tu se jamačno pružila prilika gospodi Pupovcu i Uzelcu da revidiraju svoje ranije izrečene stavove o Oluji. Da podsjetimo, Uzelac je kao potpredsjednik hrvatske Vade u vrijeme proslave Dana domovinske zahvalnosti izjavio za beogradske Večernje novosti da se zločini nad Srbima u Hrvatskoj sustavno prešućuju. Takve optužbe je izrekao, da ne zaboravimo, sveučilišni profesor koji je u hrvatskoj Vladi bio četiri godine državni tajnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa te četiri godine potpredsjednik Vade za društvene djelatnosti i ljudska prava. Tko je sprječavao sve ovo vrijeme SDSS-ova uhljeba da javno progovori o počinjenim zločinima, ako ih je doista bilo, nad njegovim sunarodnjacima u RH? Očito, politička fotelja i privilegiji koje su uživali tijekom protekle vladavine. Dok su gospoda političari na vlasti, očito dominira načelo “seloteipa”.