Najave povlačenja Đukanovića i Vučića govore da je došlo do zavrtanja ruku dosadašnjim balkanskim političkim kapitalcima od strane SAD-a

Ovih dana ponovno, kao i u travnju, svjedočimo napetostima na rusko-ukrajinskoj granici. Vladimir Putin spominje visok stupanj rizika od sukoba s NATO savezom, a održao je i dva telefonska razgovora s Joeom Bidenom proteklog mjeseca. 

Moskva želi jamstva da se Ukrajinu i druge postsovjetske republike ne će primiti u NATO savez, no SAD i saveznici ih odbijaju pozivajući se na načelo NATO-a da je članstvo otvoreno za svaku zemlju koja ispunjava uvjete. Hoće li doći do određene podjele sfera utjecaja između Zapada i Rusije, kao što se špekuliralo proteklih dana, ostaje nam vidjeti. Rusija se sve više okreće prema Kini, a odnosi sa Zapadom gori su nego u vremenu staroga hladnog rata. 

Američko-kinesko rivalstvo

Dok je bivši američki predsjednik Donald Trump nastojao ograničiti kineski utjecaj kroz bilateralne aranžmane, Biden za isti cilj nastoji iskoristiti multilateralni okvir. Američko-kineski odnosi predstavljaju udžbenički primjer sigurnosne dileme i složenoga strateškog rivalstva. Osim geopolitičkog, geoekonomskog, vojnog, sigurnosnog i kibernetskog sukoba posebno je u fokusu Indopacifik, tj. azijsko-pacifička regija, s žarišnim točkama oko Tajvana, Južnokineskog i Istočnokineskog mora. Protukineska koalicija u ovoj regiji formira se kroz obnovu kvadrilateralnoga strateškog dijaloga, ali i kroz AUKUS kao udruženi nastup anglo-svijeta protiv kineskih interesa u ovome području. 

Ako želi ostati velikom silom, Amerika se ne može povući iz Indopacifika, a Kina da bi postala regionalni hegemon i vodeća supersila mora istisnuti američki utjecaj u regiji. To njihov sukob čini potencijalno dugotrajnim, pa je očekivano što se i u novim dokumentima američke nacionalne sigurnosti Kinu prepoznaje kao glavni geopolitički izazov 21. stoljeća. Točku sukoba Washingtona i Pekinga nesumnjivo čini i sukob liberalno-demokratskoga i autoritarnog političkog modela, pri čemu i određeni krugovi na Zapadu, koristeći strah kao glavno sredstvo nadzora ljudi u korona krizi, očito žele kineski model replicirati i u svoje zemlje. 

Nova njemačka vlast, izbori u Francuskoj i preustroj EU-a

Rivalstvo SAD-a i Kine u budućnosti će zahtijevati i određeno svrstavanje zemalja azijsko-pacifičke regije, ali i Europske unije. Mnoge od ovih zemalja nalaze se razapete između ekonomske suradnje s Kinom i sigurnosne suradnje sa SAD-om. Njemačka tako u sigurnosnim dimenzijama surađuje sa SAD-om, no njezin je razvoj u energetskom smislu ovisan o Rusiji, a u ekonomskom o Kini. Toga je svjesna i nova njemačka vlast. 

Usprkos sudjelovanju Zelenih u vlasti, koji su ranije oštro kritizirali Sjeverni tok 2, vlada pod kancelarskom palicom Olafa Scholza, unatoč najavljenom povratku politici ljudskih prava, vjerojatno će voditi pragmatičnu politiku i prema Rusiji i prema Kini. Ideologija ljudskih prava "trenirat" će se na manjim zemljama kao što su Mađarska i Poljska, a možebitno i Hrvatskoj čija je policija često bila kritikom Zelenih u Europskom parlamentu. 

U sporazumu o formiranju tzv. semafor koalicije kao strateški je cilj navedeno transformiranje Europske unije u saveznu državu. Tranzitiranje Unije prema superdržavi proces je koji traje posljednjih godina, a pogonsko bi gorivo mogao dobiti reizborom Emmanuela Macrona za francuskog predsjednika iduće godine. 

Nakon odlaska Angele Merkel Macron će nastojati popuniti "liderski vakuum“, a njegov je plan već neko vrijeme preustroj EU-a u pravcu daljnje federalizacije. To će izazvati nove reakcije suverenističkog bloka država pa je jasno da će i iduća godina biti obilježena novim sukobima ove dvije struje, a sukobi će obuhvaćati i odnos prema europskoj kršćanskoj tradiciji koja je sve snažnije na meti bruxelleske administracije kojoj smeta i sam spomen Božića.

Bruxelleski federalisti i unifikatori neskriveno priželjkuju poraz Viktora Orbana u Mađarskoj, a nije im nimalo draga ni poljska vlast. Najmoćniji poljski političar Jarosław Kaczyński nedavno je Njemačku optužio za stvaranje Četvrtoga Reicha čime je aludirao na to da se Europska unija sve više pretvara u instrument njemačkih geopolitičkih i geoekonomskih interesa. O tome su ranije, prije Brexita, govorili u britanski političari. 

Konfliktna epoha

Proteklu godinu obilježio je i američki povratak na tzv. Zapadni Balkan. U Bosni i Hercegovini trenutno se, pod američkim patronatom, vode pregovori o promjeni Izbornog zakona, a reformu najviše koče bošnjački političari čiji je cilj stvaranje unitarne države. Milorad Dodik i dalje redovito prijeti secesijom Republike Srpske, a pred Srbijom su vjerojatni pritisci za priznavanjem Kosova, što beogradsku čaršiju ne sprječava u provođenju nove ideje "srpskoga sveta" koji je prošle godine dejstvovao i u Hrvatskoj, ali još više u Crnoj Gori. Najave povlačenja Mile Đukanovića i Aleksandra Vučića svjedoče da je došlo do zavrtanja ruku dosadašnjim balkanskim političkim kapitalcima od strane SAD-a. 

Prijelazne epohe – a danas se nalazimo u fazi rekonstrukcije međunarodnog poretka - uvijek su konfliktnoga karaktera. To i Hrvatskoj nameće vođenje proaktivnije vanjske politike i jačanje obrambeno-sigurnosnih kapaciteta. Nabava borbenih zrakoplova, neovisno što bismo mogli raspravljati koja je ponuda bila najbolja, dobar je korak u pravcu jačanja sigurnosti. 

No Hrvatskoj je potrebna i temeljita promjena modela političkih, ekonomskih i društvenih odnosa. Koruptivno-klijentelistički model, koji se u posljednje vrijeme nalazi na udaru OLAF-a, glavni je kočničar hrvatskoga razvoja. Ipak, s dozom optimizma, i ujevićevskom "kristalnom kockom vedrine“ uđimo u novu godinu. Povijest je uvijek otvorena, a tamo gdje pogibelj raste i ono spasonosno.