Nadnaravno je sve podnosio, bez krika i jauka: Božo Kelava, heroj iz srpskih koncentracijskih logora

Ne postoje službeni podaci koliko je hrvatskih branitelja i civila ubijeno u srpskim koncentracijskim logorima, no pod terminom "ubijeni u zatočeništvu" barata se s brojkom oko 365. U to se ne ubrajaju ubijeni u logoru Velepromet, na stratištu Ovčara itd., ali brojka obuhvaća zarobljene branitelje s područja cijele RH. 

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš,  konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne.

Dana 22. listopada 2018. godine, prema pisanju Jutarnjeg lista, HINA je izvijestila kako su na suđenju u odsutnosti bivšem šefu jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe (KOS) 80-godišnjem generalu Aleksandru Vasiljeviću, kojeg tužiteljstvo tereti za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u logorima na području Srbije i Hrvatske, kao ubijene u srbijanski logorima, navedene sljedeće osobe: 
"...u logorima Begejci i Stajićevo, u kojemu je Vasiljević za zapovjednika postavio potpukovnika Miroslava Živanovića, usmrćeni su Ivan Kamerla, Božo Kelava, Branko Koch, Ivan Kunac i Zlatko Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đuro Tvorek, Jozo Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić i Ivan Švraka; u logoru Niš, u dijelu zgrade niškog zatvora, od batinanja je umro Pero Mesić, a u logoru Stara Gradiška usmrćeni su Mirko Tomljanović, Ilija Šandorović, Petar Antunović, Darko Sanjicki, Ivo Grgić i Marijan Raužan“" 

FOTO: Privatna arhiva/Screeshot/Direktno

Odoh za Vukovar…

Božo Kelava, najstariji od sedmero djece (troje je preminulo u ranoj dječjoj dobi) Božice rođ. Perić, rodom iz Ljubuškog  i Stipana Kelave, rodom iz Tomislavgrada, rodio se 18. prosinca 1959. godine u Vođincima. Od mladih dana bio je vatreni navijač "Torcide" i često je putovao vlakom na utakmice '"Hajduka". 

'"Svaka veća Hajdukova utakmica bila je 'njegova', ni jednu nije propuštao'", rekao je Božin mlađi brat Ivan. Zbog pjevanja tada zabranjenih pjesama, Božo se rano našao u fokusu ondašnje milicije te je nakon vjenčanja s Marijom Hanžek 1982. godine otišao u Njemačku. Sin Josip rodio mu se 1983., a kćer Dragica 1986. godine. Povremeno je dolazio u Vođince gdje je započeo gradnju obiteljske kuće, a kada je podizao krov, umjesto jugoslavenske, izvjesio je Hajdukovu zastavu. 

Odmah po nagovještaju ratnih zbivanja u Hrvatskoj, Božo se vratio kući, potom otišao za Osijek, a nakon toga, samostalno je došao u Vukovar kako bi se pridružio obrani grada. 

Josip Jurjević je ispričao: '"Sjećam se, kad je odlazio, imao je na sebi odoru, ranac... Mi 'mlađarija' smo bili u centru, u kafiću, pozdravio se s nama i rekao – 'Odoh za Vukovar…"

FOTO: Privatna arhiva/Screeshot/Direktno

Zaslužio je puno više…

Tijekom obrane Vukovara Božo Kelava je nekoliko puta lakše ranjen, no uvijek se ponovo vraćao na položaj, među suborce. Nakon sloma obrane Grada i zarobljavanja, kod Bože je pronađen papir s telefonskim brojevima viđenijih HDZ-ovaca te se zbog toga, ali i svoje prkosne naravi odmah našao u fokusu čuvara logora u Stajićevu. 

Jedan od branitelja Vukovara, Zlatan Bašić, napisao je: '"Božu sam upoznao u logoru u Mitrovici, na ispitivanju krajem  prosinca 1991. Nekako smo se često susretali na ispitivanjima, možda i deset puta. Major Medić bi doveo Ivu Kovačića, Gorana Gorića, Božu i mene, nekad i Zorana Jankovića, vezano za Trpinjsku cestu. Inače, Božo je bio ranjen u vrat. Za Božu mi je ostalo u sjećanju da su mu pronašli Šeksov broj telefona, to je bio okidač i njegova duga kosa, za takve batine, da su ga na kraju batinama i ubili. On, Šipoš, Gorić i Ilija Ačkar su dobili više batina, nego mi ostali svi zajedno. Božo Kelava je jedan od malo poznatih heroja koji je zaslužio puno više, i on i njegova obitelj". 

FOTO: (Božo Kelava tijekom predaje u tvornici Borovo, fotografija Miloša Cvetkovića u knjizi "Nisu zaboravljeni")

Nadnaravno je podnosio batine

Davor Rališ, vinkovački dragovoljac u obrani Vukovara, je kazao: '"Božo je imao poseban, svakodnevni tretman, danju i noću. Sjećam se jedne noći u maloj štali u Stajićevu, koliko su mu udarali glavom o zid vani, pola nas se probudilo koliko je to odzvanjalo cijelom štalom. Nemilosrdno su ga uništavali batinama, a Božo je to nadnaravno podnosio, ponosno, bez krika i jauka. Za ne povjerovati je što je sve taj čovjek izdržao. Ne može se opisati riječima".

FOTO: Privatna arhiva/Screeshot/Direktno

Umirao je s lisicama na rukama

U knjizi '"Na bojištu sjećanja", Davor Batarac Keks, dragovoljac iz Našica, podijelio je svoja teška i bolna sjećanja: "Kada su nas selili u malu štalu, ispod oka uspio sam vidjeti – jer je glava uvijek morala biti pognuta – Božu Kelavu. Bio je toliko izubijan da sam ga jedva prepoznao. S lisicama na rukama, umirao je na tlu, ali mu nitko nije smio priskočiti u pomoć". 

Božo Kelava trebao je biti razmijenjen 9. siječnja 1992. godine, odnosno, nalazio se na spisku za razmjenu, no samo dan prije, brutalno je pretučen posljednji put te je preminuo od posljedica teškog fizičkog zlostavljanja. S visokom temperaturom prebačen je u bolnicu u Novi Sad, gdje je ubrzo umro te je sahranjen na gradskom groblju pod oznakom NN. 

U otpusnom pismu koji je obitelj dobila preko Crvenog križa, a koji je potpisao crnogorski liječnik, pisalo je kako je Božo Kelava umro prirodnom smrću, od "teške glavobolje".

Nakon dogovorene ekshumacije, premještanja tijela u Zagreb te pozitivne identifikacije po zubnom kartonu, posmrtni ostaci Bože Kelave pokopani su na mjesnom groblju u njegovom rodnom selu Vođincima, u rujnu 1995. godine. 

Mučne su priče zarobljenih hrvatskih branitelja

Božo Kelava tek je jedan od brojnih nepoznatih dragovoljaca, heroja Domovinskog rata, suprug, otac, sin i brat. Kada je nakon zarobljavanja mučki ubijen u srpskom koncentracijskom logoru, imao je trideset i dvije godine.

Božo, nismo te zaboravili.