Nadmetanje Kine i SAD-a podsjeća na nekadašnje predratno rivalstvo njemačkog Reicha i Velike Britanije

Kad je u pitanju Narodna Republika Kina, trebao jasno istaknuti da ona zapravo vraća svoju raniju moć i položaj u međunarodnim odnosima. Do početka Opijumskih ratova Kina je proizvodila više od 30 posto svjetskog BDP-a, više od tadašnje Europe i SAD-a zajedno. Uslijedilo je "Stoljeće poniženja" koje se u Kini tretira kao povijesna anomalija.

Cilj je zamijeniti SAD

Profesor na Sveučilištu za narodnu obranu i autor knjige "Kineski san" pukovnik Liu Mingfu smatra da miran uspon Kine neće biti moguć te stoga predviđa "maratonsko natjecanje" Pekinga i Washingtona koje će obilježiti 21. stoljeće. Pritom je strateški cilj Kine zamijeniti Ameriku i postati vodeća svjetska sila. Stavovi izneseni u knjizi (napisanoj prije nego što je Xi Jinping promovirao mnogo asertivniju kinesku vanjsku politiku!) proizlaze iz općeprihvaćenog kineskog razumijevanja pozicije Kine kao Središnjeg Carstva. Pritom Kina ne igra win-lose geopolitičku igru, nije joj cilj potpuna pobjeda, nego relativna prednost u odnosu na strateškog rivala. Pekingu je bitno da transformira međunarodni poredak u pravcu koji neće biti suprotan kineskim strateškim interesima.

U okviru strateškog rivalstva sa SAD-om Kina posljednjih godina snažno jača svoju vojsku. Već danas ima tri nosača zrakoplova, a u budućnosti joj je cilj postati najsnažnijom mornaričkom silom svijeta što bi joj osiguralo dominantnu poziciju u Indopacifiku. Jačanje kineske mornarice pomalo podsjeća na svojedobno rivalstvo njemačkog Reicha i Velike Britanije. Osim toga, Kina širi i strateški nuklearni arsenal. Prema američkim procjenama kineski lanseri IBCM u posljednje tri godine povećali su se sa 100 na 450, a do 2035. se očekuje da će kineske zalihe nuklearnih bojevih glava porasti s današnjih 400 na 1500. Kao što upozorava Joel Wuthnow, već danas neke kineske podmornice s balističkim raketama nose nove rakete dugog dometa koje bi mogle dosegnuti kontinentalni dio Sjedinjenih Američkih Država.

Pad utjecaja na Bliskom istoku

Još od vremena administracije Baracka Obame SAD, u okviru rivalstva s Kinom, počinje stratešku preorijentaciju prema azijsko-pacifičkoj regiji, tj. Indopacifiku. Ovo područje danas predstavlja geopolitičko središte svijeta u kojemu se proizvodi 60 posto svjetskog BDP-a i u kojemu živi većina svjetskog stanovništva. Zaokret prema Indopacifiku doveo je do toga da je Washington smanjio svoje aktivnosti u određenim regijama. Bliski istok predstavlja eklatantni primjer. Uoči intervencija u Afganistanu i Iraku Sjedinjene Američke Države bile su na vrhuncu utjecaja u arapskom svijetu. Američka nesposobnost da 2022. uvjere ključne arapske saveznike da slijede njezinu politiku prema ratu u Ukrajini pokazala je vrlo jasan pad geopolitičkog utjecaja.

Washington je posljednjih godina smanjio aktivnosti na Bliskom istoku (dijelom i zato što je SAD zbog crpljenja nafte iz škriljaca postao energetski samoodrživ), a bilo je odmah jasnoda će nastali vakuum netko popuniti. Taj netko je Narodna Republika Kina. Nedavni sporazum o obnovi diplomatskih odnosa između Irana i Saudijske Arabije, dva vojnopolitička (Jemen, Sirija) i religiozna rivala (šijiti-suniti), uz posredovanje kineske diplomacije, afirmirao je novu kinesku ulogu u svjetskoj diplomaciji. Azijski mediji ističu da se ovim potezom Kina istaknula kao međunarodni subjekt koji ima ugled i moć da uzdrma američku dominantnu geopolitičku situaciju na Bliskom istoku. Čak i Kini neskloni indijski mediji govore o velikom diplomatskom trijumfu. I prijedlog mirovnog sporazuma u Ukrajini predstavlja pokušaj da se Pekinga nametne kao mirotvorna sila nasuprot ratobornoj Americi koja nije ponudila mirovni ugovor.

Dakako, saudijski državni vrh neće preko noći napustiti vojnopolitičko savezništvo sa SAD-om, ali je očito da Rijad gradi alternativne geopolitičke opcije. Pritom je suradnja s azijskom silom lakša iz perspektive da Kina neće Saudijskoj Arabiji kao SAD predbacivati kršenje ljudskih prava. Autoritarni vođe lakše pronađu zajednički jezik.

Nova uloga na Bliskom istoku, ranije američkom naftnom dvorištu, naznaka je nove, u vanjskoj politici mnogo asertivnije Kine. Kine koja će u strateškom rivalstvu na svojoj strani imati i Rusiju. Rusija će pritom imati drugorazrednu poziciju u odnosu na Kinu, ali će ovoj donositi velike prednosti u sigurnosnoj kompeticiji sa SAD-om.

Jasno je, dakle, da – kao što je nakon Prvoga svjetskoga rata urušen eurocentrični svjetski poredak – da danas svjedočimo onome što pred koju godinu Emmanuel Macron opisao kao kraj zapadne hegemonije. Pritom to ne mora nužno značiti da će zapadne zemlje izgubiti važnu pa čak i vodeću ulogu u međunarodnim odnosima. Ključ za jačanje geopolitičke snage Zapada snaženje je veza Europske unije i SAD-a. No da bi Zapad ojačao svoju poziciju, onda se obje strane Atlantika trebaju okaniti širenja protuzdravorazumskih ideologija kao što su genderizam i klimatski fundamentalizam. Civilizacija koja negira antropološke datosti, koja promiče protuživotne ideologije i u kojoj se više ne zna što je muško, a što žensko, takva civilizacija jednostavno nema lijepe buduće perspektive.