PRAVILA POLITIČKE IGRE

Na kraju mandata Milanović podmeće plamen pod demokratske institucije

Marx je rekao kako je „politika umijeće traženja problema, njihova nalaženja posvuda, njihova pogrešnog dijagnosticiranja i primjene pogrešnih rješenja“. Iako se aktualna hrvatska administracija dosljedno drži ove Marxove definicije politike, nju ipak ne treba nazivati marksističkom, jer pojam marksizma vezujemo uz sljedbeništvo Karla, a ne Groucha Marxa, tvorca ove definicije politike.
31.05.2015. u 12:50
Ispiši članak

Očito je, međutim, da do kraja mandata premijer Milanović i njegova sljedba namjeravaju provoditi „grouchomarksovski“ model kreiranja politika i da sukob žele pretvoriti u temelj društvenih odnosa u Hrvatskoj. Naravno, u demokratskom poretku posao političara nije traganje za problemima, koje je moguće zaoštriti do nesnosnih razina, nego uspostavljanje stabilnosti, sigurnosti i predvidivosti, što je preduvjet za racionalno društveno ponašanje i efikasne ekonomske procese. Stanje permanentnog sukoba, rata svih protiv sviju, prvobitno je „prirodno“ stanje, a država i politička vlast služe upravo tome da spriječe „permanentni građanski rat“. Politika je uvijek umijeće mogućega, a temelj tog umijeća sposobnost je uspostavljanja kompromisa. Politika, zato, i nije pravocrtna ili repetitivna djelatnost, nego djelatnost koja se odvija u iracionalnom manevarskom prostoru, ograničenom, s jedne strane, zakonskim poretkom, a realnim odnosima moći i interesa u društvu, s druge. Sposobnost političara ocjenjuje se time u kojoj su mjeri u stanju proširiti taj iracionalni manevarski prostor, povećati broj mogućih alternativnih rješenja te na osnovu toga uspostavljati javne politike koje osiguravaju ravnopravnost i što veće dobiti za sve dionike.

Temeljna su djelatnost politike dijalog, uspostavljanje kompromisa posredstvom tog dijaloga i kreiranje takvih politika koje će osigurati društveni razvoj za sve pripadnike nekog društva. Samo politike, koje su plod suglasnosti, moguće je efikasno provoditi i očekivati da će dati poželjne rezultate. Autoritet izvršne vlasti u demokratskom političkom sustavu ne zasniva se na činjenici da trenutna politička većina može nametati politike, bez obzira na socijalne i političke otpore, dakle, i otpore opozicije, ali i onih koji bi joj trebali biti socijalni partneri, nego na kompetenciji u vođenju društvenog dijaloga i modeliranju politike usmjerene javnom dobru.

Demokratsko društvo uvijek mora imati neke zajedničke temeljne ciljeve, i bez obzira na trenutne parlamentarne odnose manjine i većine, među svim akterima ustavnoga luka mora postojati suglasnost o tim vrijednostima. Načelno, javna je uprava garant stabilnosti javnih politika, njihove trajnosti i nakon isteka jednoga političkog mandata, jer javna uprava je ta koja provodi javne politike, ali ako ne postoji temeljna suglasnost o zajedničkim vrijednostima, taj je kontinuitet nemoguće održavati. Hrvatska se do sada nikad nije u tom smislu njihala među krajnostima, jer je do 2011. godine postojao temeljni konsenzus o ključnim zajedničkim vrijednostima, i dogovor da će onaj najveći „balvan“ svi koturati zajedno. Taj najveći, najvažniji „balvan“, bile su reforme potrebne za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, usklađivanje države i njenih institucija s europskim standardima. Nakon ostvarenja toga zajedničkog cilja, što je postignuto na kraju prošloga parlamentarnog mandata, a formalno je pristupanje Uniji tijekom ovoga bilo tek ritualni završetak procesa.

Hrvatska nije jedina država, koja je nakon ostvarivanja jednoga generacijskog cilja, zapala u duboku političku i društvenu krizu. Ostvarivanje tog cilja poklopilo se sa smjenom vlasti, a prije toga se na čelu jedne od dviju najvećih stranaka dogodila generacijska smjena, odlazak vodstva koje je bilo spremno i sposobno za postizanje društvenog konsenzusa (nakon smrti Ivice Račana i temeljite „obnove“ vodstva SDP), i njegove zamjene skupinom ljudi bez demokratskih iskustava i sposobnosti postizanja kompromisa.

Još je dugo do 22. prosinca kad će isteći mandat ovom sazivu Sabora, prvom u kome nije bilo zajedničkih vrijednosti koje bi oko skupnih vrijednosti i ciljeva mogle okupiti ustavnu, dvotrećinsku većinu zastupnika. Sve je izvjesnije da vladajući namjeravaju mandat iskoristiti do zadnjega dana, a da stanje političke arene bez zajedničkih vrijednosti do kraja mandata namjeravaju prenijeti i na građansko društvo.

Obrazac traženja problema „gdje god ih se može naći“ sada pomalo prerasta u obrazac „sukoba pod svaku cijenu“, svojevrsnoga tihoga građanskog rata. Svaka vlada uvijek može kreirati takvo društveno stanje, ali to je nešto što demokratska vlada nikako ne smije činiti. Posebno je opasno to što trenutni predsjednik Vlade i predsjednik najveće stranke vladajuće koalicije u takvu obrascu vidi maksimalizaciju svojih političkih dobiti.

U hrvatskom društvu postoji povijesna razdjelnica, ona podjele u Drugom svjetskom ratu, a  politički psiholozi su odavno uočili i dokazali korelaciju između tadašnje opredijeljenosti predaka i današnjih stranačkih preferencija  suvremenih generacija. Milanović je procijenio da, zbog neefikasnosti njegove administracije i nezadovoljstva njegovim načinom vođenja stranke, biračko tijelo ljevice zapada u rezignaciju, a da je konzervativno biračko tijelo homogenizirano oko najveće stranke desnog centra i da će sigurno izaći na izbore. Interes HDZ-a u takvim okolnostima snižavanje je društvenih napetosti, uz tolerantan društveni dijalog, jer samo to im omogućuje maksimalizaciju mogućeg rezultata. Njihovo izvorno biračko tijelo je mobilizirano, a to se pokazalo na četvorim izborima u protekle dvije godine (dvojima za Europski parlament, lokalnima i predsjedničkim). Maksimalizaciju dobiti HDZ-u bi predstavljalo osvajanje dijela biračkog tijela centra i zanemarivanje spomenute povijesne razdjelnice u društvu.

Milanović može spriječiti težak poraz samo tako da obnovi „građanski rat“ u hrvatskom društvu, da svoje birače antagonizira protiv birača druge strane i da zaoštri rasjed u društvu. Na taj način računa mobilizirati svoje birače, ali i spriječiti HDZ u osvajanju relevantnoga glasačkog tijela u prostoru centra, jer retorikom „građanskog rata“ želi tu stranku natjerati da štiti svoj desni bok, a ne da se bavi pridobivanjem novoga biračkog tijela.

Poigravanje zaoštravanjem sukoba može pred izbore kratkotrajno olakšati položaj raspadajućem se SDP-u, ali dugotrajno takva strategija ostavlja katastrofalne posljedice na društvo. Zaoštreni sukobi, koje se namjerava potencirati narednih nekoliko mjeseci, ne mogu nestati dan nakon izbora, a u idućem mandatu praktički odmah bit će potrebna dvotrećinska većina, jer će biti nužno, ne želi li se zemlju gurnuti u duboku konstitucionalnu krizu, što prije izabrati čak devet sudaca Ustavnog suda.

Milanovićevo je ponašanje doista je postalo neronovskim. Društvo je zahvaćeno plamenom, političke institucije se urušavaju zbog njegove i neodgovornosti njegove administracije, a mediji, koji bi trebali biti kontrolna vlast u društvu, propuštaju obaviti svoju ulogu „noćnog čuvara demokracije“, a u ovom slučaju i „vatrogasca“. Jedina institucija koja se nastoji suprotstaviti širenju Milanovićeva sveizjedajućeg plamena predsjednica je Republike. Upravo je zato ona i predmetom tako vulgarnog podcjenjivanja i vrijeđanja od strane premijera.

Zbog Milanovića i njegove građansko-ratničke retorike Hrvatska je ušla u najteže predizborno razdoblje do sada, razdoblje u kome se valja potruditi za očuvanje onoga što je u javnom životu ostalo od demokratskih institucija, demokratske političke kulture, ali i zdravog razuma . 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.