Muke po ovršeniku- na meti krvopija, odvjetničkih kancelarija i agencija

Počela je najgora noćna mora političkih moćnika: međusobno se povezuju obespravljene i marginalizirane društvene skupine – branitelji, nezaposleni, blokirani, siromašni, itd. Pa tako najavljuju i veliki zajednički skup u Zagrebu u travnju ove godine, od kojega se, već sada mnogima na Markovom trgu tresu gaće od straha. S pravom, jer vladajuća oligarhija nije, unatoč brojnim obećanjima (konkretno njih 21) tijekom svojega mandata napravila gotovo ništa kako bi podigla standard i unaprijedila kvalitetu življenja svojih građana. U ovoj ćemo se kolumni dodirnuti jedne od najbrojnijih navedenih skupina: 320.000 Hrvata kojima je blokiran račun kod svih banaka, uz moj skroman autobiografski osvrt.

Osobno sam, naime,  prije tri godine uzeo auto na leasing kod jedne europske autokuće, što je podrazumijevalo i obvezu kasko osiguranja vozila. Dvije godine sam plaćao kasko policu osiguravajućoj kući koja je partner mojoj leasing kompaniji, ali koja od europskih načela poslovanja ima samo predznak „euro“ u svojem nazivu. Inače je ta firma poznata po tome da njezini osiguranici imaju veće šanse osvojiti Eurojackpot, negoli da im se u slučaju štete isplati ugovorenog iznosa osiguranja, dok je  predsjednik uprave jedan od rekordera po nedostupnosti hrvatskom pravosuđu. Punih šest godina istražitelji DORH-a nisu ga mogli naći temeljem kaznene prijave za prevaru koja je podignuta pritiv njega te je ista otišla u zastaru, a pojedini ugledni pisani mediji nedavno su ga opisali kao  „pronicljivog, inteligentnog, sposobnog, ali i beskrupuloznog, bezosjećajnog, nemilosrdnog prevaranta“.

Da sam osobno prevaren, ili u najmanju ruku obmanjen, shvatio sam kada mi je spomenuta osiguravajuća kuća (u sprezi sa leasing kompanijom) prisilno naplatila tri puta veću sumu kasko osiguranja od one koju sam ja već platio za svoje vozilo. Naime, ulaskom u EU znatno su pale cijene polica auto osiguranja u Hrvatskoj te sam našao puno povoljniju ponudu od one koja mi je bila uključena u leasing. Međutim, pozivajući se na potpisani Ugovor o leasingu kao zakonsku svetinju ovi su me veliki biznismeni prisilili da platim puno veći iznos za već plaćenu policu te tako otjerali u financijsku blokadu, unatoč činjenici što sam u međuvremenu pokušavao ishoditi nekakav dogovor.

Jednom kada ste u blokadi, nažalost, postajete građanin drugog reda, a tijekom cijelog procesa izlaska iz blokade često sam se osjećao poput Josefa K. u  „Procesu“. Vrhunac apsurda bili su računi koje mi je leasing kompanija nastavila isporučivati temeljem Ugovora koji su sami raskinuli mjesec dana ranije! Naravno da je ovo samo povećavalo moje ukupno dugovanje i otežavalo deblokiranje računa.

Čekajući tako po redovima u poslovnicama FINA-e sa brojnim sugrađanima od kojih su se mnogi našli u puno težoj situaciji od moje, shvatio sam da država i njezina birokracija nisu napravili gotovo ništa kako bi ovim ljudima pomogli da što prije riješe svoje financijske probleme! Pri tome ne mislim samo na otpis dugova, već na brojne nelogičnosti u postupku ovrhe čijim bi se uklanjanjem uvelike olakšao život žrtvama blokade. Kao prvo, zašto poslovne banke nemaju uvid u subjekt koji vrši ovrhu nad građaninom, već samo iznos duga? Ako se ja kao građanin slažem s time da moja banka bude obaviještena o mojim vjerovnicima, tko je FINA da kaže drugačije? Time bi se samo smanjila učestalost posjeta njihovim šalterima, ali, s obzirom na cjelokupni broj blokiranih, to bi značilo i puno manje posla za FINA-u, što bi u konačnici predmijevalo višak državnih službenika. Znamo, nažalost, da se u tu svetu kravu smanjenja birokracije, nitko na vlasti ne želi miješati...   

Hodočastivši tako po uredima financijske agencije saznao sam da mogu postati i e-Građanin, odnosno, da se putem interneta i mobilne aplikacije mogu informirati o blokadi svojih računa. Za to mi, naravno, trebaju kompjuter, ili smartphone, koje ja, srećom, posjedujem. Ali, što je sa mnogima od onih 320.000 blokiranih čija informatička pismenost nije na takvoj razini da postanu e-Građani, ili si to ne mogu priuštiti? Zanimljivo je da FINA nudi i uslugu SMS informacije o statusu blokade računa poslovnog subjekata, kojom, slanjem SMS poruke s OIB-om firme za koju korisnik želi saznati je li u blokadi, tražena informacija brzo stiže na zaslon korisnikovog mobitela. Poslana poruka naplaćuje se prema standardnom cjeniku vašeg mobilnog operatera, dok dolazna poruka FINA-e sa traženom informacijom košta skromnih 12.50 kuna! Izgleda da su blokade unosan biznis po više osnova...No, šalu na stranu, ne treba biti informatički genij pa se zapitati nije li FINA sličan sustav, samo besplatan, mogla osmisliti i za blokirane građane? SMS poruke o stanju blokade mogu se primati i na mobitele iz 1995. godine i ne zahtijevaju suvremene pametne telefone. Također, sigurno puno veći broj blokiranih građana zna poslati SMS u odnosu na one koji se služe kompjuterom, internetom i tabletima. Ovakav model također bi uvelike smanjio broj posjeta i telefonskih poziva šalterima FINA-e, ali to nas opet vraća na manji opseg posla za ovu važnu državnu agenciju i potencijalno znatno manji broj njezinih službenika...    

Kako blokada nikada ne dolazi sama, vrli menadžment FINA-e mogao bi iznaći model obaviještavanja građana o predstojećim blokadama, s obzirom da u jedinstvenom registru računa imaju sve potrebne podatke. Kada bi blokirani Hrvati znali barem sedam dana prije da ih nakon ovrhe teleoperatera čeka i ovrha plinare, to bi im puno značilo u organizaciji financijske strategije rješavanja njihovih predstojećih dugovanja. Ovako su u stalnoj neizvjesnosti tko će ih sljedeći „zaskočiti“. Predloženi model bi FINA, između ostaloga, također mogla riješiti i SMS-om, dok bi takovu uslugu blokirani građani vjerojatno pristali i platiti. Puno im je to jeftinije od PTSP-a koji dobijaju na bankomatu dok čekaju da vide jesu li im računi blokirani ili ne...   

Na koncu, ali nikako i najmanje važno, treba spomenuti i „krvopije“ koji se u vidu izvršioca ovrhe nad blokiranim građanima pojavljuju na ovršnoj sceni. To su brojne odvjetničke kancelarije i agencije za naplatu dugova koje ne prezaju ni pred čime kako bi se domogle svojeg dijela ovog, za mene „krvavog novca“. Pored svoje neumoljivosti, potpune dehumaniziranosti i neposjedovanja ikakva srama, narečene institucije imaju apsolutnu slobodu u formiranju cijena svojih usluga, pa su tako nerijetki slučajevi da troškovi ovrhe uvelike nadmašuju iznos same ovrhe te budu glavni razlog zbog kojeg su računi građana blokirani! Zašto onda država slobodu i   formiranja cjena ne da i seljacima za otkup pšenice, ribarima za otkup ribe, profesorima za satnicu nastave u školi, itd, itd, itd? Izgleda da u ovoj zemlji posebna kasta ima monopol na samovrednovanje svojega rada, što je u sređenim državama nedopustivo!

Ukratko, želio sam ovom kolumnom ukazati na gorući problem blokiranih računa velikog broja hrvatskih građana i kroz svoje osobno iskustvo ukazati na neke moguće poteze kojima bi se ovoj populaciji olakšalo rješavanje njihovih problema. Međutim, za ovakove poteze potrebni su razumijevanje i empatija onih koji u Hrvatskoj danas donose ključne odluke, a oni su već nebrojeno puta u proteklih nekoliko godina pokazali da te osobine nažalost ne posjeduju...