Mudrom politikom prema Crnoj Gori Hrvatska ima priliku otupiti oštricu velikosrpske politike

Donošenju zakona prethodili su masovni prosvjedi pristaša Srpske pravoslavne crkve (SPC) koji ističu da će na temelju toga zakona SPC-u biti oduzete crkve i njezina imovina (crnogorska vlada to negira), što će uključivati srednjovjekovne crkve i manastire. U Nikšiću je došlo do sukoba srpskih protestanata i policije.

Neredi u crnogorskoj i srpskoj Skupštini

Demonstracije su održane i ispred veleposlanstva Crne Gore u Beogradu gdje su se mogle čuti parole kao "Crna Gora i Srbija, to je jedna familija", "Nije ovo Montenegro, već junačko srpsko leglo", "Stići će vas pravda preko noći. Kletva Svetog Vasilija će vam doći" i sl. Organizatori su pozvali institucije Republike Srbije da pomognu srpskom narodu u Crnoj Gori  i poručili: "Izdajnički režim Mila Đukanovića sinoć je uhićivao srpski narod po Crnoj Gori i prebio episkopa Metodija. U ponoć su usvojili takozvani Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim planiraju otimati srpske hramove, a usvojili su ga tako što su uhitili poslanike Demokratskog fronta. Braćo i sestre, oči srpskog naroda i Crne Gore uprte su noćas u vas! Ne smijemo im dopustiti da otmu ćivot i mošti Svetog Vasilija Ostroškog".

Došlo je i do prekida sjednice Skupštine Srbije nakon što su čelnik Dveri (desna oporba Aleksandru Vučiću) Boško Obradović i zastupnik te strane Ivan Kostić ušli u salu te se nakon izvikivanja "Milo lopove, ne damo ti svetinje" i "Zašto Srbija šuti" sukobili sa zastupnicima vladajuće većine. Još je "veselije" bilo u crnogorskoj Skupštini gdje su prosrpski zastupnici Demokratskog fronta, nakon što su odbačena dva amandmana Skupštini upućena od strane Mitropolije SPC-a, pokušali prekinuti rad Skupštine uporabom pirotehnike, uništavanjem inventara, isključivanjem mikrofona, gađanjem čašama te uvredama i prijetnjama na račun vladajućih. Nakon što su uhićeni pripadnici opozicije (pušteni dan kasnije), Skupština je izglasovala tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti. 

Srpski ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, poznat kao "Mali Sloba", u emisiji "Oko" na Radio-televiziji Srbije (RTS) izjavio da Crna Gora i Srbija nikada u povijesti nisu ratovale i da su uvijek bile na istim stranama te da je ovo najgori trenutak u odnosima između dva naroda. Dačić je dodao da je Aleksandar Vučić telefonski razgovarao s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem i skrenuo mu pozornost na to s koliko zabrinutosti Srbija prati događanja u Crnoj Gori (srpska oporba inače optužuje Aleksandra Vučića za odlične odnose s režimom Mile Đukanovića). Dačić je u istoj emisiji dodao da ne zna što je Đukanovića natjeralo na donošenje "antisrpskog zakona" te da on igra na kartu stvaranja u Crnoj Gori nove većine na "osnovu antisrpstva".

Od suradnika Slobodana Miloševića do suradnika Zapada

Milo Đukanović vrlo je živopisna politička osobnost koja vlada Crnom Gorom već trideset godina što Crnu Goru kao državu, slično kao grad Rijeku u Hrvatskoj, čini mjestom gdje komunisti, čak ni formalno, nikada nisu sišli s vlasti. Kao komunist početkom devedesetih, a i nešto kasnije, Đukanović je bio vrlo odan suradnik Slobodana Miloševića i velikosrpske politike (agresija na Dubrovnik izvršena je iz Crne Gore). Kao talentirani politički pragmatik, Đukanović se kasnije okreće od Miloševića, ali ostaje vezan uz Rusiju koja čak i podupire odvajanje Crne Gore od Srbije i tamo ulaže znatan kapital. Kasnije, Đukanović okreće leđa i Rusima te postaje najvjerniji suradnik Sjedinjenih Američkih Država. Usporedno s okretanjem prema Zapadu (što kulminira ulaskom u NATO) u Crnoj Gori započinje proces re-montenegrizacije koji podrazumijeva snažnu diferencijaciju od Srbije i srpstva. 

Donošenje tzv. Zakona o slobodi vjeroispovijesti u skladu je s politikom jačanja crnogorstva s obzirom na to da Đukanović optužuje SPC za promicanje velikosrpske politike i potkopavanje državnosti Crne Gore. Spomenuti Dačić smatra da donošenje zakona dokazuje da vlast u Crnoj Gori Srbe smatra "remetilačkim faktorom". 

Podijeljeno stanovništvo Crne Gore

Samo stanovništvo Crne Gore prilično je podijeljeno, ne samo na nekadašnjoj poznatoj liniji zelenaši (crnogorski suverenisti) i bjelaši (zagovornici ujedinjenja sa Srbijom). Oko 30 posto stanovništva u Crnoj Gori su Srbi koji su bili protiv odvajanja Crne Gore od Srbije. Većina stanovnika su nacionalni Crnogorci, no i među njima postoje razlike. Dio nacionalnih Crnogoraca nije protiv suradnje sa Srbijom, a dio se zalaže za oštru diferencijaciju od Srba. Međutim, čak i među nacionalnim Crnogorcima dobar dio ih svoj jezik naziva srpskim jezikom te su vjernici Srpske pravoslavne crkve. Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena je 1993. (ukinuta je 1920. godine kao do tada kanonski autokefalna crkva), no ima vrlo mali broj članova. 

Među mnogim Crnogorcima postoji određena kriza identiteta, pa tako u istim obiteljima imamo one koji se smatraju nacionalnim Crnogorcima i one koji se smatraju Srbima. Posebno je zanimljiv položaj Crnogoraca u Srbiji. Dio srpske političke i intelektualne elite govori o tome da su crnogorski "dotepenci" preuzeli Beograd i da vode dvoličnu i pokvarenu politiku. Dok su u Crnoj Gori su Crnogorci, a čim prijeđu granicu najveći Srbi. Srpski novinar Milomir Marić u šali (ili ne?) znade reći da je Srbija okupirana od strane Crnogoraca s obzirom na to koliki je broj političara, i ne samo političara porijeklom iz te danas samostalne države. 

Ništa bez ustaša

Pisac ovih redaka imao je 12 godina 1999. godine kad je NATO, na svoju pedesetu obljetnicu osnutka, bombardirao Srbiju. Međutim, sjeća se jednoga isječka iz vijesti kad su stanovnici u Srbiji na upit o bombardiranju Srbije rekli da ih bombardiraju "ustaše". Ni kriza u Crnoj Gori ne prolazi bez ustaša pa se tako i u crnogorskoj Skupštini spominjalo "ustaške pi…" kojima se "je.. mrtva mater". I nije pritom riječ o izoliranom slučaju.

Srpski povjesničar Miloš Ković ovako velikosrpski sublimira današnju situaciju u Crnoj Gori: "Sve naše vrline i mane, kao na dlanu, i cijela naša povijest, sve se to najbolje vidi u Crnoj Gori. Srpska pravoslavna crkva, naime, trpi pritiske i progone u svim bivšim jugoslavenskim republikama. Ono što se događa u Crnoj Gori je ipak bez premca. Svuda je, u većoj ili manjoj mjeri, riječ o neprijateljstvu konvertita, nekadašnjih Srba, prema bivšim sunarodnjacima. Posebnost i tragikomičnost crnogorskog slučaja je, međutim, u tome što su tamošnji progonitelji do jučer bili Srbi. Oni su se, doslovno pred našim očima, premetnuli u 'anti-Srbe'".

Ković, odgojen na poeziji tipa "Bog je rodom iz Srbije", kao vjeran pokazatelj srednje struje srpske historiografije, ovako gledate na proces desrbizacije Crne Gore: "Pokušaj hrvatizacije okupirane Crne Gore u Prvom svjetskom ratu trajao je prekratko da bi dao ozbiljnije rezultate. Sjeme je ipak posijano. To se nastavilo u Kraljevini Jugoslaviji, u suradnji crnogorskih separatista s hrvatskim frankovcima i ustašama, ali i u frankovačkoj nacionalnoj politici Tita i njegove KPJ. Proklijalo je u Drugom svjetskom ratu, u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkoj Nezavisnoj Državi Crnoj Gori. Ideje crnogorskih ustaša, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije (autor knjige 'Crvena Hrvatska', koji je Crnu Goru smatrao ostatkom Crvene Hrvatske, nap. D. D.), Krležinog štićenika, preživjele su poraz iz 1945. Nigdje se Tito nije tako obračunao sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao u Crnoj Gori. Antisrpska struja među crnogorskim komunistima brzo je dobila potporu Tita i hrvatskih komunista. Simbolički, ključni trenutak bilo je drugo rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu i postavljanje, na njenom mjestu, Meštrovićevog mauzoleja. Iz tog miljea dolaze nam Milo Đukanović i njegova družina".

Velikosrpska politika, dakle, današnji proces crnogorske diferencijacije od Srba smatra maltene projektom hrvatskih ustaša i komunista. Naravno, riječ je o velikosrpskim fantazmagorijama. Jer, iako u Crnoj Gori ima nacionalnih Crnogoraca koji se zalažu za što tješnju navezanost na Hrvatsku, njihov se broj može nabrojati na prste jedne ruke. Srednja struja uz proces diferencijacije od Srba kao dio montenegrizacije vodi i politiku koja je uperena protiv Hrvata u Crnoj Gori. Posebno se to odnosi na Boku kotorsku, povijesno hrvatsku zemlju. 60 posto kulturnog naslijeđa Crne Gore je djelo tamošnjih Hrvata, a to se, naravno, osobito ne dopada crnogorskim nacionalistima. S druge strane, ne treba zaboraviti niti već spomenutu činjenicu da je agresija na Hrvatsku izvršena i iz Crne Gore.

Prema Crnoj Gori Hrvatska treba voditi mudru (geo)politiku

Ipak, Hrvatska bi prema Crnoj Gori trebala voditi mudru (geo)politiku različitu od one prema Srbiji. Prema prirodi stvari, kako će dolaziti do daljnje diferencijacije Crnogoraca od Srba (riječ je o ireverzibilnom procesu!) Crnoj Gori će biti u interesu imati što bolje odnose sa Zagrebom. A Hrvatska tu ima priliku otupiti oštricu velikosrpske politike, ali i relaksirati barem dio svojega balkanskog okruženja. Tim više što povijesno gledano Crnogorci nisu Srbi. Pretvaranje Crnogoraca u Srbe, mit o tome kako je riječ o Srbima odbjeglima iz bitke na Kosovu, djelo je srpskoga nacionalista Sime Milutinovića Sarajlije koji je 1827. došao na Cetinje i počeo širiti novoformiranu srpsku ideologiju koju je tada prenio na mladoga Njegoša. Do tada srpska nacionalna misao tek se u fragmentima pojavljivala u Crnoj Gori. Vrijeme je to općega širenja velikosrpske ideologija kad nastaje i pokret Srba katolika u Dubrovniku kao produkt djelovanja Vuka Karadžića koji je od početka 1834. do kraja travnja 1835. boravio u Dubrovniku nakon čega odlazi za Boku kotorsku i Cetinje. Prvi Srbin katolik bio je Medo Pucić, no taj koncept dugoročno nije zaživio kao što je zaživio projekt posrbljivanja Crne Gore koju su u srpskim nacionalističkim krugovima kasnije nazivali srpskom Spartom, soli srpstva, drugim okom itd.

Prihvatiti se kao lektire literature dr. Ive Pilara

No vratimo se u suvremenost. Informirajući se o recentnim događanjima u Crnoj Gori Vaš je kolumnist za mišljenje upitao jednoga crnogorskog novinara i publicista koji prilično benevolentno gleda na odnose Hrvatske i Crne Gore. Ovaj je crnogorski suverenist ovako komentirao nedavna događanja: "Imovina je sada prepisana na državu, ona imovina koja je izgrađena do 1918. godine. To je neophodan korak za dalje. Sada SPC ne će tek tako moći s tom imovinom trgovati što li već, jer će im to biti nevažeće, to više nije njihovo. Što će biti u budućnosti, vidjet ćemo. Ovo je svakako korak naprijed. U Crnoj Gori je jako teška situacija, zamislite da vam crkve u Hrvatskoj drži neki drugi narod, to znači da to svećenstvo ima izvanrednu priliku da mijenja nacionalni identitet. To SPC radi u Crnoj Gori, i napravili su veliki broj fanatika koji su u tu crkvu ušli radi vjere i Boga, a pretvoreni su u svetosavce, u srpske šoviniste“.

Hrvatska bi politika mogla ponešto naučiti od crnogorskih suverenista kad je u pitanju odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Jedan od vodećih crnogorskih književnika Milorad Popović krajem prošle godine u razgovoru za "Globus" plastično je opisao pravu prirodu SPC-a: "SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje".

Ono što je Popović rekao za Crnu Goru, mutatis mutandis, vrijedi i za Republiku Hrvatsku. Koga više zanima ova problematika neka se kao lektire prihvati literature dr. Ive Pilara. On je pred stotinjak godina savršeno točno opisao djelovanje Srpske pravoslavne crkve kao lučonoše velikosrpske ideologije. Na žalost, Hrvatska je danas jako daleko od svijesti koju je o SPC-u imao Pilar, ali koju danas imaju i crnogorski suverenisti.