Zašto HNB transparentno ne izvijesti javnost o navodnom pranju novca u najvećoj hrvatskoj banci?

Je li moguće da je Jutarnji list, ponovno iz neslužbenih izvora, objavio točan podatak pa je, kako su napisali, preko računa Zagrebačke banke doista oprano 80 milijuna eura? To je više od pola milijarde kuna. Poslovni krugovi bruje da u Zabi broje više od dvije tisuće toksičnih računa, ali i da otkrivanje odljeva novca nije zasluga Hrvatske narodne banke, nego naredba iz SAD-a da se jednostavno prestane s pranjem novca sumnjivog porijekla.

U nedostatku službenih informacija teorije zavjere idu u svim smjerovima. Sve relevantne institucije ogradile su se zidovima kroz koje informacije ne smiju službeno proći. Uglavnom je to zid Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma iza čijih su se odredbi koje nalažu tajnovitost sakrili Hrvatska narodna banka, Državno odvjetništvo i Ured za pranje novca Ministarstva financija.

Sve su to vrlo ozbiljne institucije. Prva je navodno 2019. godine uočila pranje novca koje se, navodno, događa već četiri godine, druga odnedavno kao prvu asocijaciju ima masone (glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić podnio je ostavku nakon priznanja da je mason), a za treću instituciju rijetko je tko čuo. Sve tri su se službeno sakrile iza zakona, a neslužbeno se objašnjava što se sve odvijalo i zbog kojih bi propusta Zaba mogla platiti višemilijunsku kaznu.

Ono što je Nacional prošli tjedan nazivao ''najvećim skandalom u povijesti Zagrebačke banke'' nije uspjelo zaživjeti kao skandal. U Hrvatsku je došao korona virus. Službeno je potvrđeno da je zloglasni virus, koji se raširio svijetom iz Kine, ili u našem slučaju njegova talijanska inačica, prešao granicu.

U tom je trenutku transparentnost u izvještavanju nacije postala najveća hrvatska vrlina, a pravovremenost u informiranju nacije hvale vrijedna osobina.

Zahvaljujući toj silnoj transparentnosti koju svakako treba pohvaliti, nacija uspješno levitira između panike i mira, iako svi domaći, ali i europski mediji svakodnevno broje zaražene i mrtve, a gospodarstva gubitke.

Naravno, ne postoji zakon koji bi se ispriječio informiranju javnosti o ''ratu s virusom'' od kojega se u svijetu umire. O tome moramo i možemo znati.

O problematičnim bankarskim aktivnostima ne možemo. Ako su doista poslovnice najveće hrvatske banke poslužile za pranje više od pola milijarde kuna može li to završiti samo s milijunskom kaznom za banku?

Umjesto da se ''vrhunski zabavljamo'' slušanjem guvernera Hrvatske narodne banke kako na nekoj konferenciji za medije sa žaljenjem iznosi podatke koje su otkrili u Zabi i da potom čujemo kako se čelnici velike banke pravdaju. A potom da uživamo čekajući kako će se banka iduće jutro obratiti klijentima predstavljajući mjere kojima će se potruditi zadržati ih. Primjerice, drastičnim smanjivanjem naknada. Fikcija? Naravno da je riječ o fikciji. To se u Hrvatskoj ne može dogoditi.

Skrivene iza bedema zakona koji svima brani da išta o navodnom pranju novca kažu, institucije bi mogle zadanom šutnjom omogućiti da se spomenuti navodno ozbiljni propusti koji su omogućili navodno ilegalne aktivnosti svedu na manji prekršaj. Ili je možda doista riječ o manjem prekršaju? U nedostatku transparentnosti u izvještavanju možemo samo nagađati. A transparentnost je potrebna.