Za možebitne sukobe Europljana i migranata neće biti krivi populisti ili nacionalisti, nego multikulti ideolozi

Powell se, na tragu prethodno zauzetih smjernica Konzervativne stranke, založio protiv daljnjega pristizanja migranata i za stimuliranje njihova povratka u domicilne države. U govoru povodom usvajanja antidiskriminacijskog zakona Powell je citirao rimskog pjesnika Vergilija i njegovu Eneidu  te predskazao: „Kad pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se da vidim rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi.“

Powellovi stavovi prema anketama javnog mnijenja na nacionalnoj razini uživali su između 67 % i 74 % potpore, a Powellu su davale visoke izglede za budućega britanskog premijera. Međutim, tadašnji čelnik konzervativaca Edward Heath isključio je Powella iz svoga užeg kabineta, a Konzervativna stranka kroz koju će godinu napustiti svoje prijašnje stavove o migracijama i postati „benevolentna“ prema istima. Powell je proglašen „rasistom“ i „ksenofobom“, a izrečenim govorom zapravo je potpisao vlastitu političku osmrtnicu. Slogan „Enoch je imao pravo“ danas je, međutim, posebno nakon serije terorističkih napada, sve češći u Velikoj Britaniji.

Afrika će do kraja stoljeća narasti četiri puta

Slično kao Powell prošao je i francuski književnik Jean Raspail. On je u romanu Kamp svetaca  1973. opisao val useljavanja iz tzv. Trećeg svijeta u Europu i susljednu propast zapadne civilizacije. Francusku i Europu Raspail je opisao u procesu utapanja u masovnoj migraciji iz Trećega svijeta, pri čemu je glavni stimulans migracije sve veća razlika između siromašnih zemalja Trećega svijeta i sve manjeg broja stanovnika u Europi. I Raspail poput Enocha bio je proglašen za „rasista“ i „fašista“, iako predviđanja i jednog i drugog izgledaju kao „kamilica“ u odnosu na realitet 2019. godine. Prema procjenama UN-a Afrika će do kraja stoljeća narasti četiri puta: s 4,446 milijarda stanovnika bit će tek malo iza Azije s 4,78 milijarda. Pad će zabilježiti jedino Europa koja će s 742 milijuna pasti na 653 milijuna. Sredozemno more, koje se nalazi između Europe i Afrike, čini se kao „plitak potok“ za stotine milijuna ljudi koji će Europi vidjeti, a i već danas vide perspektivu za bolji život.

Nekoliko godina prije migrantske krize iz 2015. čelnici Njemačke, Velike Britanije i Francuske, Angela Merkel, David Cameron  i Nicolas Sarkozy proglasili su eksperiment multikulturalizma propalim. Unatoč tome, nekoliko godina kasnije, u Europu je ušlo novih nekoliko milijuna izbjeglica i migranata. „Mi to možemo“, rekla je Merkel u jeku migrantske krize. Multikulturalizam koji nije funkcionirao prije migrantske krize, kad su useljavanja bila ipak donekle ograničena godišnjim kvotama, sad je, odjednom, postao moguć kad su u pitanju masovne i nekontrolirane migracije. To što su pojedini kritičari u takvome postupanju vidjeli atentat na zdrav razum mogla ih je koštati jedino etikete: i oni su, kao i svi oni koji su proteklih desetljeća ukazivali na moguće posljedice masovnih migracija bili su smještani u demonizirajuće kategorije „fašista“, „rasista“ i „nacista“.

Ukazati na identitet silovatelja znači biti „rasist“ i „islamofob“

Kao što u knjizi Čudna smrt Europe  piše Douglas Murray, službena istraga u britanskome gradu Rotherhamu pokazala je da je između 1997. i 2014. samo u tome gradu seksualno iskorišteno najmanje 1400 djece. Radilo se od domicilnoj djeci, mahom djevojčicama (najmlađa je imala 11 godina), a gotovo su svi počinitelji bili pakistanskog porijekla. Činjenica da su silovanja mogla trajati toliko godina bila je uzrokovana strahom lokalne policije od optužbi za „rasizam“, a u zataškavanju zločina sudjelovali su i političari, mediji i državno odvjetništvo. Jedna od prvih političara koja je upozorila na ove zločine bila je laburistička zastupnica u Parlamentu Ann Cryer, no odmah je zaradila etiketu „rasista“ i „islamofoba“. Kad su zločini otkriveni (snimljen je i film), oni koji su druge demonizirali kao „rasiste“ i „fašiste“ nisu se, naravno, ispričali.

Reći da određeni dijelovi Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Belgije, Nizozemske ili Švedske već danas sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku i da u pojedine četvrti više ne ulazi ni policija, znači biti proglašen „rasistom“ ili „fašistom“, premda je riječ o golim činjenicama osim ako pitate tzv. lijevo-liberalne aktiviste koji žive u posebnoj vrsti simulakruma. Činjenica da se već danas u Francuskoj, prema anketi Ipsosa iz veljače 2016., 33, 2 % srednjoškolaca izjašnjava kršćanima, a 25,5 % muslimanima, predstavlja tek statistički podatak. No ako taj podatak javno istaknete vrlo ćete brzo postati bojovni „islamofob“. Pozvati se na statistiku da je ogroman porast silovanja u Švedskoj korespondirao s masovnim migracijama, znači biti ljuti „fašist“ i „nacist“. Istaknuti da kod migranata (koji su mahom muslimanske vjerske pripadnosti) žena ima drugorazredan položaj, izazvat će bijes politički korektne ideološke žandarmerije, a u svojim stavovima nećete dobiti potporu čak ni tzv. feminističkih udruga koje – protivno zdravom razumu – pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu iako većina tih migranata dijeli svjetonazor o ženama suprotan osnovnim postavkama feminističke ideologije (slično vrijedi i za udruge homoseksualaca koje su vrlo blagonaklone prema migracijama iako su homoseksualci vrlo česte žrtve migrantskih bandi).

Europa prima milijune muslimana, ali se boji dati azil pakistanskoj katolkinji

Što tek reći o tzv. liberalima (ili recimo sekularistima) i njihovoj apologetici masovne migracije, s obzirom na to da u pravilu ni treći naraštaj migranata ne dijeli niti osnovne vrijednosti liberalizma? Sve je to atentat na zdravi razum (ponegdje se radi i o kukavičluku: isplativije je naganjati „rasiste“, nego javno stati uz „politički nekorektne“ stavove), ako ne prelazi i u perverziju kao u slučaju pakistanske kršćanske Asije Bibi. Ista ona dična „humanistička“ Europa koja je unutar svojih granica pustila milijune muslimanskih doseljenika, boji se dati azil jednoj pakistanskoj kršćanki - katolkinji. Nismo čuli da se je o ovome oglasio papa Franjo koji je inače veliki zagovornik bezrezervnih migracija. Sve smo do sada u povijesti vidjeli, ali da poglavar Katoličke crkve poziva muslimansko stanovništvo u Europu, takvo nešto spada u vjerojatno najveća čuda današnjeg svijeta. Papa očito nije čitao Kur'an, ali niti knjigu egipatskog isusovca i islamologa Samira Khalila Samira Islam na Zapadu. Ili ipak je?

Dok s jedne strane imamo ideološke žandare, koji svaku kritiku migracija proglašavaju fašizmom i sl. etiketama, s druge strane mnogi kritičari migracija neopravdano krivnju za identitetsku i sigurnosnu ugrozu, koja iz migracija proizlazi, svaljuju na same migrante iako se tu uglavnom radi o jadnim ljudima koji u Europi žele pronaći bolji život, često ponukani bajkama o bogatoj Europi i izdašnoj mreži socijalne sigurnosti . Nitko, naime, ne odlazi odande gdje mu je dobro i lijepo živjeti. Krivci su zapravo europski glavešine koji dijelom zbog korporativnih interesa (jeftina radna snaga), a dijelom zbog tiranije krivnje koja je nametnuta Europi (stalno kopanje po grijesima prošlosti (kolonijalizam), koje ne odlikuje druge civilizacije (kad su se to, primjerice, Turci ispričavali zbog osmanske zločinačke politike?) migrante vabe u Europu (iako se tome domicilno stanovništvo dominantno protivi) i time stvaraju pretpostavke za sutrašnji huntingtonovski sukob civilizacija u vidu serije građanskih ratova koji bi mogli zahvatiti prije svega zapadnu Europu.

Činjenica da je povijest Europe povijest ratovanja, i to između ljudi iste civilizacije (samo u Tridesetogodišnjem ratu od posljedica rata umrla je četvrtina europskog stanovništva) ne navodi europske glavešine na logični zaključak da će miran i skladan život još manje biti moguć između ljudi koje dijele nepremostive civilizacijske razlike. Logika i zdrav razum odavno su pobjegli iz današnje postkršćanske Europe.

Protivnike masovnih i nekontroliranih migracija proglašavat će se zagovornicima Tarranta i Breivika

Guranje problema pod tepih nikada nije rezultiralo ničim dobrim. No, jugoslavenski eksperiment očito nije ništa naučio one koji bi i danas spajali nespojivo. Što će se stavovi pretežite većine ljudi više kriminalizirati (olinjale optužbe za „rasizam“ i „fašizam“) i što će se problemi više ignorirati, a posljedice masovnih migracija medijski i politički zataškavati, frustracije će biti sve veće. A tada bi se tzv. mainstream zaista mogao suočiti s jačanjem pokreta koji se inspiriraju pogrješnim idejama, pa i onima koje se hrane mržnjom. Riječ je o elementarnom zakonu akcije i reakcije. Jedan ekstremizam rađa drugim ekstremizmom.

Zdrav razum, kako smo već istaknuli, pobjegao je iz Europe (posebno zapadne), kad su u pitanju migracije, pa tako u godinama koje slijede teško možemo očekivati ikakvu promjenu dosadašnjeg kursa. Krležijanski rečeno, glupost se nikada ne umara, pa, štoviše, nakon prošlotjednoga luđačkog čina Brentona Tarranta, koji je u Novome Zelandu ubio 49 muslimanskih vjernika, možemo očekivati još veće napade na protivnike masovnih i nekontroliranih migracija. Iako su zagovornici masovnih i nekontroliranih migracija (takve su migracije problem, a one prirodne su konstanta povijesti) zapravo ti koji stvaraju uvjete za mržnju i sukobe, oni će bez imalo srama u sljedećem razdoblju svaku kritiku migracija – prema receptu reductio ad Hitlerum – izjednačavati s potporom stavovima Brentona Tarranta ili Andrersa Breivika (posljednjih dana to već vidimo na primjeru invektiva na račun francuskog filozofa i književnika Jeana Renauda Camusa budući da se Tarrant pozvao na njegovu sintagmu „velika zamjena stanovništva“).

Prokušane su to i predvidljive metode, koje, na žalost, i dalje djeluje jer njihovi autori kontroliraju medije što im omogućuje kampanje medijske sotonizacije. Međutim, na takve metode i na takve narative ne smije se pristati, jer čim se prihvati vokabular protivničke strane i zauzme pretjerano obrambeni stav to već znači njihovu pobjedu. Za možebitne sukobe domicilnog stanovništva i migranata ne će sutra biti krivi nikakvi populisti, nacionalisti ili bijeli supremacisti (takvih u Europi nema ni u promilima), nego zagovornici multikulti ideologije. Točka.

Srednjoistočnoj Europi želi se nametnuti autodestruktivna politika zapadne Europe

„Do sredine ovoga stoljeća Kina će vjerojatno i dalje izgledati kao Kina, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna Europa će u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima. Mnogima će biti drago zbog toga i naravno da će takva Europa imati svojih draži. Sasvim sigurno neće baš sve u njoj biti katastrofa. Mnogi će sa zadovoljstvom živjeti u takvoj Europi. Nastavit će, barem neko vrijeme uživati u jeftinim uslugama jer će se došljaci s onima koji su već ovdje natjecati tko će raditi za što manje novca. Doći će do beskonačnoga priljeva novih susjeda i novih radnika, zbog čega će se voditi mnogi zanimljivi razgovori. Mjesto na kojem će se internacionalni gradovi razviti u nešto nalik na internacionalne zemlje bit će mnogo toga. Ali neće više biti Europa“ (D. Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 320.-321.).

Zapadna Europa izgleda da je odabrala svoj put koji će svršiti gubitkom europskog identiteta. Taj gubitak će uz potpune naivce ili kukavice (koji javno tvrde ono što privatno ne misle) danas negirati i(li) ismijavati jedino aktivisti nevladinih udruga ili njima srodni novinari koji zarad dobrih plaća otvoreno lažu i peru mozak svojim čitateljima. Taj je gubitak na djelu i možebitno je već danas riječ o ireverzibilnom procesu.

Srednjoistočnoj Europi želi se nametnuti identična autodestruktivna politika. Hoće li se narodi srednjoistočne Europe tome oduprijeti i očuvati svoje običaje, kulturu, tradiciju, ali i sigurnost, vidjet ćemo vrlo brzo. Kako bilo, najbolji identifikator tko vodi ispravnu, a tko neispravnu politiku bit će odnos Bruxellesa prema pojedinim državama. Grad koji nije sposoban osigurati živote svojih građana (teroristički napad 2016.) neke će države tako hvaliti kako vode „kooperativnu politiku“, a neke će lažno prozivati za „fašizam“ i „ksenofobiju“. Pritom će ove potonje države, dakako, biti te koje vode ispravnu politiku zaštite svojih interesa.

Kojim će smjerom krenuti Hrvatska?!