Može li LNG terminal na Krku ostati još jedna propuštena razvojna šansa?

Ključni hrvatski, uglavnom nerealizirani, razvojni potencijal njen je geopolitički položaj, koji je do neke mjere „bogom dan“. Međutim, očekivanje razvoja na osnovu geopolitičkog determinizma jednostavno nije realno. Geopolitičke pretpostavke racionalna državna politika mora razvijati i jačati, a samo pod uvjetom vođenja racionalne politike moguće je afirmirati neku geopolitičku prednost. Ključno je da država, s jedne strane, razvija mrežu međunarodnih odnosa koja će biti sidro stabilnosti i poticajna drugim državama da se na nju oslone i svoje probleme rješavaju koristeći se tom geopolitičkom prednošću. Drugi faktor, koji je uvijek ključan, a pogotovo kad smo na terenu poslovnog odlučivanja, vrijeme je u kome neki projekt može biti realiziran.

Hrvatska ima pretpostavke da postane svojevrsnom poveznicom Srednje Europe s globalnim tržištima. Geopolitički, riječka je luka postavljena bez konkurencije u sjevernojadranskom bazenu i samo na osnovu svoga geopolitičkog položaja trebala bi biti vodeća luka ovog dijela Mediterana. Kao što, međutim, znamo, Rijeka teško zaostaje za Koprom i Trstom, da ne govorimo o Veneciji. Ove luke imaju kvalitetnu željezničku vezu sa zaleđem, čvrsto politički zaštićena tržišta i predstavljaju regionalna razvojna uporišta koja uz promet vezuju dodatnu industriju i usluge. Dugoročnu riječku perspektivu ugrožava i solunska luka, koja će, po svemu sudeći, obuhvatiti glavni dio prometa s Kinom, a uz njen se razvoj vezuje i izgradnja prometnog pravca od Soluna, preko Skopja i Beograda, do Budimpešte.

Hrvatska se Vlada ponaša kao da su geopolitičke prednosti Rijeke takve da unaprijed eliminiraju bilo kakvu racionalnu djelatnost drugdje. Kao da u Kopru nije moguće sustavno produbljivati luku kako bi mogli pristajati i brodovi s dubljem gazom, oni koji u Rijeci mogu pristati i danas. Slovenija radi na željezničkom koridoru i drugom kolosijeku pruge Ljubljana- Kopar, a pruga prema Solunu veliki je međunarodni projekt. Na riječkoj nizinskoj pruzi, o kojoj se u Austro-Ugarskoj počelo razmišljati odmah kad je izgrađena ova sada postojeća,koja je vodila od pilane do pilane u Gorskom kotaru, ne radi se ozbiljno i Hrvatska tako gubi svoju prirodnu geopolitičku prednost.

Smatra se kako je LNG terminal na Krku nešto što će se dogoditi i bez racionalnog angažmana Vlade i državnih agencija, jer da su položaj Omišlja, dubina gaza i veličina parcele za izgradnju terminala jednostavno prirodno toliko superiorni svakoj drugoj konkurenciji, da nitko drugi osim Omišlja nema šansi. Godinama se zapravo ne radi ništa, zemljište je još uvijek u nekakvom mutnom hipotekarnom vlasništvu, a država se nije potrudila kupiti ga i osigurati. Stalno se nanovo pregovara o tome tko bi se koristio i kojim dijelom kapaciteta terminala, a ne dovršava se infrastruktura za prijenos plina (na primjer povratna veza interkonekcije s Mađarskom), niti se Hrvatska obvezala na rok u kome će to biti urađeno.

Dapače, posve iracionalnom politikom pregovora o INA-i, hrvatska je Vlada kontaminirala odnose s Mađarskom, pa tamošnji donosioci političkih odluka danas vjerojatno ne misle kako je Hrvatska poželjan partner za sklapanje dugoročnih energetskih ugovora, dakle, ugovora na kojima se zasnivaju stabilnost i održivost gospodarskog razvoja zemlje. Činilo se da je dogovor s Mađarskom i Ukrajinom o tome da bi ove dvije države zakupile kapacitete od oko 4 ili 4,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje gotova stvar. Međutim, zbog toga što Hrvatska ne otvara svoj sustav prema mađarskom i jer Vlada nastoji na svaki način opstruirati i minirati investiciju mađarske kompanije u hrvatsku energetiku, Mađari intenzivno tragaju za alternativnim rješenjem. Premijer Orban javno je upozorio da Hrvatska energetski opstruira i izolira Mađarsku.

U hrvatskoj politici nisu shvaćali kako su dva procesa, u koja su nastojali uskočiti - ruski projekt Južnog toka i širenje energetskog utjecaja Rusije u Srednjoj Europi, nespojivi s projektom LNG teriminala na Krku. Europska unija LNG na Krku želi radi diversifikacije energetskih izvora za EU, a Rusima je ključni interes energetski monopol. Dakle, Rusi ne bi pristali na LNG u Hrvatskoj, niti pod uvjetom da se Hrvatska priključila njihovu, u međuvremenu propalom, projektu Južnog toka, niti u slučaju da su Rosneft ili Gazprom Neft uspjeli steći vlasništvo nad INA-om. Hrvatsku je samo činjenica da je Rusija napala Ukrajinu i anektirala Krim, pa se našla pod europskim sankcijama, spasila od toga da Milanovićeva Vlada proda svoj udio u INA-i ruskoj državnoj kompaniji i tako primora MOL da i oni svoj udio u INA-i prodaju Rusima.

Ruski plinski monopol, međutim, nje jedini konkurent izgradnji LNG terminala u Omišlju. Već dugo je u pripremi ozbiljna konkurencija, koju u Hrvatskoj kao da nitko ne prati. Naime, španjolska kompanija Gas Natural, koja je vlasnik i operator nekoliko LNG terminala, na primjer, onih u Barceloni, Huelvi i Cartageni, te na Porto Ricu, namjerava graditi dva LNG terminala u Italiji, skupnog kapaciteta 8 milijardi kubičnih metara plina i u njih misli investirati milijardu €. Jedan od dvaju terminala trebao bi biti u tršćanskoj luci, na samoj granici Italije i Slovenije. Njegove 4 milijarde kubičnih metara kapaciteta, zapravo bi omišaljski terminal učinile izlišnim.

Na tržištu će uspjeti onaj terminal koji prvi bude izgrađen. Ako Trst dobije terminal prije Omišlja, uz činjenicu da Hrvatska nije riješila interkonekcije niti prema Mađarskoj, niti prema Sloveniji, desit će se da Hrvatska ostane bez još jednog razvojnog projekta koji se činio važnim i sigurnim. Želimo li ekonomski razvoj i hoćemo li iskoristiti geopolitičke prednosti, koje su nam jednostavno date, koje imamo mimo bilo kakvih realnih zasluga, javne vlasti moraju biti ozbiljne, moraju raditi i moraju biti svjesne da je jedini nenadoknadivi resurs - vrijeme. Ono neumitno curi, a sa Zoranom Milanovićem i njegovom nedoraslom administracijom, već smo ga izgubili jako mnogo.