Može li u izdavanju narodne obveznice biti ičeg koruptivnog?

Moglo bi nam se dogoditi da u to vjerujemo čak i ako ne poznajemo nikoga za koga bismo doista mogli reći da je imućan, što bi u najkraćoj definiciji značilo da ima viška novca za veće investicije. Na trenutak bismo mogli zaboraviti da blizu 300 tisuća ljudi živi od najniže zakonske mirovine u iznosu od 259 eura mjesečno, da je plaća polovice zaposlenih manja od 870 eura mjesečno i sretno zaplesati na valu oduševljenja kako ćemo financiranjem države ušteđevinom građana dobro zaraditi.

Kupnjom narodne obveznice građani posuđuju svoj novac državi, a država će posuđeno vratiti s prinosom većim od tri posto u roku od dvije godine. Narodna će obveznica kojom ministar financija Marko Primorac želi prikupiti milijardu eura biti, izvjesno je, nešto skuplja za državu nego bi bilo klasično zaduživanje radi refinanciranja postojećih dugova. Prinos od 3,5 posto predstavlja se kao dobra prilika za zaradu onima koji novac drže na banci, no ne govori se jednako glasno da će taj novac zaraditi iz državne blagajne. Budući da neće postojati ograničenje u količini narodnih obveznica koje pojedinac može kupiti, pojedinci koji raspolažu s viškom novca i manjkom poslovnih ideja u zemlji koja vapi za stvarnim gospodarskim investicijama u neizvjesnim inflatornim vremenima dobivaju sjajnu priliku da parkiraju višak novca uz pristojnu zaradu.

Hoće li veliki investitori u narodne obveznice nešto od te zarade vratiti vladajućoj administraciji kroz donacije u političkoj izbornoj utakmici koja se savršeno poklapa s budućim dvogodišnjim razdobljem narodne posudbe pitanje je koje golica maštu znatiželjnika.

S jedne strane narodna je obveznica elegantno sredstvo putem kojeg država posuđuje novac od vlastitih građana i njima otplaćuje dug, ali s druge strane država ne bi trebala služiti tome da na njoj zarađuju građani koji imaju štednju. Jednostavnije rečeno, kada govori o narodnoj obveznici ministar financija Marko Primorac trebao bi biti svjestan da zastupa državu i objasniti zašto je za državu posuđivanje novca direktno od građana povoljnije i je li jeftinije nego da novac kao i inače posudi od mirovinskih fondova i banaka?

Posao je Marka Primorca osigurati što je moguće jeftinije zaduživanje za državu kako bi u njezinom proračunu manje novca odlazilo na otplatu dugova, a više ostajalo primjerice za one besplatne obroke djeci u školi ili možda za gradnju staračkih domova.

No, u hrvatskoj se javnosti ne razgovara o tome. O skupoći duga za državu kroz zaduživanje izdavanjem narodne obveznice u usporedbi sa zaduživanjem kod mirovinskih fondova koji su u posljednje vrijeme u nemilosti premijera Andreja Plenkovića nakon što nisu uložili novac budućih hrvatskih umirovljenika u Fortenova Grupu.

Narodna obveznica predstavlja se kao narodno veselje u kojem se za uloženih 200 eura u godinu dana može zaraditi fantastičan iznos od sedam eura, dok se za uloženih 10 tisuća eura u godinu dana može zaradi 350, eura. Za kupnju narodnih obveznica vrijednih 100 tisuća eura zarada je 3,5 tisuća eura. Na ulaganju od milijun eura u narodnu obveznicu sretni hrvatski štediša zaradit će 35 tisuća eura, a uloži li 10 milijuna eura zarada će biti 350 tisuća eura koje će sretnom štediši isplatiti hrvatski državni proračun, onaj isti koji se puni porezom na dodanu vrijednost svaki put kad 290 tisuća korisnika zakonski najniže mirovine obave mjesečnu kupnju hrane na akcijama, popustima ili super prilikama.

Što je loše u tome da građani koji imaju novac na štednji u ovim teškom vremenima zarade na posuđivanju tog novca državi? U tome nema ničeg lošeg. Dapače, to je odlično. Važno je samo da narodnu obveznicu zovemo pravim imenom. Kuponom koji će imućnima omogućiti bolju zaštitu njihova kapitala u turbulentnim vremenima u naredne dvije godine i to na račun onih građana koji žive bez ušteđevine s minusima na tekućim računima.

Naravno, ako bi ministar Primorac mogao dokazati da je narodna obveznica za državu povoljnije zaduživanje od bilo kojeg drugog onda bismo mogli nekritički pljeskati takvom potezu.