Pravila političke igre

Može li Cerarova vlada preživjeti arbitražnu 'pobjedu'?

Za razliku od hrvatske izvršne vlasti i diplomacije, koje procese što se odvijaju nakon objave odluke arbitražnog sudišta u procesu o razgraničenju Hrvatske i Slovenije, iz kojeg se Hrvatska povukla nakon njegove kompromitacije od strane Slovenije, promatraju posve mirno i uglavnom izbjegavaju komentirati, hrvatska se javnost posve nepotrebno svako malo odaziva na uglavnom neprimjerenu retoriku službene Ljubljane.

02.09.2017. u 11:10
Ispiši članak

Naime, očito je da su diplomacija i izvršna vlast u Hrvatskoj posve ispravno detektirale nekoliko činjenica. Kao prvo, u Sloveniji nema niti konsenzusa opozicije i parlamentarne većine o viđenju arbitražnog rješenja. Opozicija je sve vrijeme bila protiv arbitražnog ugovora i arbitražnog procesa, a nakon objave arbitražnog rješenja tvrdi kako je Slovenija njime posve poražena.

Naime, Slovenija nije dobila teritorijalni kontakt s otvorenom morem, nije dobila cijeli akvatorij zaljeva, na čemu je insistirala, a na kopnu nije dobila niti zaselke na lijevoj obali Dragonje, odnosno kanala Svetog Odorika, niti razgraničenje prema današnjem toku Sutle, odnosno Mure.

Jedini relativni uspjeh u procesu Slovenija je postigla je upravo na onom području za koje se, na osnovu transkripta razgovora slovenske agentice pred sudištem, Simone Drenik, i arbitra, kojeg je Slovenija imenovala u sastav sudišta, Jerneja Sekolca, vidjelo da je Sloveniji uspjelo kompromitirati postupak i patvoriti sudsku dokumentaciju.

Tako je prema odluci sudišta Sloveniji pripala glavnina, odnosno, tri četvrtine zaljeva. Sudište je definiralo koridor u kome je Hrvatskoj do neke mjere ograničen suverenitet u njenom teritorijalnom moru, ali taj koridor ne predstavlja ništa drugo nego li ono što je Hrvatska Sloveniji sve vrijeme bila spremna garantirati – pravo neškodljivog prolaza kroz njene teritorijalne vode.

Odlukom sudišta u tom bi koridoru trebao biti uspostavljen režim sličan onome kroz Gibraltarski tjesnac, gdje slobodno plove brodovi svih zastava. Hrvatska u toj zoni ne bi mogla provoditi kontrolu prometa, ali bi mogla intervenirati u slučaju ekološkog incidenta. Slovenski ribari na tom prostoru nemaju pravo ribariti, kao niti ribari iz drugih država koje imaju pravo slobodnog prolaza.

Za sada je izostala ozbiljna rasprava o slovenskom porazu u arbitražnom procesu. Jedino SDSS Janeza Janše i skupina njemu bliskih pravnih stručnjaka govore o porazu, a vladina strana na svaki način u javnosti nastoji odvratiti pogled s pitanja „izravnog kontakta s međunarodnim vodama“.

Zanimljivo je da je prije proglašenja arbitražne odluke slovenski ministar vanjskih poslova Karel Erjavec tvrdio kako, ne bude li dobila izravni kontakt s otvorenim morem, Slovenija neće priznati arbitražnu odluku. Zbog tog je stava, nakon objave arbitražne odluke. uslijedio znakoviti „silentio stampa“ vrha slovenske izvršne vlasti, ministra Erjavca i premijera Mire Cerara.

Šutnju državnog vrha prekinuo je predsjednik Republike, Borut Pahor, od kojeg bi se očekivalo da govori posljednji. Nakon Pahorova optimizma, jednaku retoriku preuzeli su i ministar i premijer, ali premijer s očevidno manje optimizma.

Za razliku od Erjavca, čije je razumijevanje međunarodnih odnosa i javnoga prava vrlo skromno, premijer Cerar je profesor javnoga prava, a član njegove stranke je i predsjednik Skupštine, inače profesor međunarodnih političkih odnosa i međunarodnoga javnog prava, Milan Brglez. On je tvorac koncepta „provođenja arbitražne odluke“, što je model koji Cerar nastoji nametnuti.

Budući da se već neko vrijeme prije proglašenja arbitražne odluke Cerar pripremao za „dan poslije“, prije nekoliko je mjeseci pokušao provesti rokadu u vrhu izvršne vlasti. Naime, Erjavcu, za kojeg je svjestan da je nekompetentan i nedorastao položaju šefa diplomacije, nudio je Brglezovu poziciju predsjednika Skupštine, a Brgleza je htio na čelu Ministarstva vanjskih poslova.

Međutim, Erjavec nije pristao na zamjenu mjesta i brižno čuva svoju ministarsku fotelju, a odnosi Cerara i Brgleza bitno su se narušili u vrijeme usvajanja izmjena zakonske regulative o odnosu prema migrantima i tražiteljima azila.

Rješenja, koja je osmislila Cerarova vlada i provala iz kroz parlament unatoč Brglezovu protivljenju, predsjednik Skupštine smatrao je represivnima, arbitrarnima i modelom koji previše ovlasti daje Policiji i represivnom sustavu. Brglez je zbog tog rješenja bio na rubu ostavke, a javno je kritizirao Vladu i premijera osobno.

Na primjer, u vrijeme posjeta Vatikanu, gdje je lobirao za to da Sveta Stolica pritisne Hrvatsku, kako bi ona ipak priznala legitimitet ad hoc sudištu, koje je Slovenija kompromitirala, rekao je da je bio sretan što mu nisu postavljali pitanja o novom, tada upravo izglasanom zakonskom paketu o migrantskoj i azilantskoj problematici.

Za razliku od Erjavca, koji insistira samo na jednoj točci arbitražne odluke i samo nju želi provesti, naravno onu o podjeli akvatorija Zaljeva, Cerar je svjestan da takva „strategija provođenja arbitražne odluke“ ne bi mogla proći u međunarodnim odnosima. U šest mjeseci od objave arbitražne presude Slovenija bi morala pokrenuti cijeli paket promjene zakona i donijeti seriju za nju neugodnih političkih odluka.

Ministarstvo obrane, na primjer, moralo bi žurno povući slovensku vojsku iz vojarne na Svetoj Geri, koja je nesumnjivo na hrvatskom teritoriju. Slovenija bi također morala promijeniti mnoštvo zakona, a najveću „knedlu“ izazivat će, dakako, Pomorski zakonik.

Njime je Slovenija bila proglasila gospodarski pojas na Jadranu, a na to, kao teritorijalno prikraćena država, bez kontakta svojih teritorijalnih voda s otvorenim vodama Jadrana, jednostavno nema pravo. Nema pravo niti na proglašenje epikontinentalnog pojasa, a Hrvatska je uostalom već odavno bilateralno riješila sva pitanja o razgraničenju svog epikontinentalnog pojasa s Italijom.

Osnova Brglezove strategije takvo je „provođenje“ arbitražne odluke, kojim bi se Hrvatsku privolilo na prihvaćanje rezultata kompromitiranog postupka i kojim bi se, barem za mandata sadašnje administracije, odgodila zakonska reforma potrebna za stvarno provođenje te odluke, kako se ne bi u parlamentu jasno pokazalo da je Slovenija doista poražena u svim ključnim točkama arbitraže i da nije ostvarila niti jedan od proklamiranih ciljeva.

Borba koja se odvija unutar vladajuće koalicije svodi se na sukob Cerara i Erjavca, pri čemu i jedan i drugi nastoje manipulirati. Razlika je samo u tome da je Cerar svjestan da postoje granice manipulacije, a Erjavec zagovara potpunu neobuzdanost pri tome. Jasno je da i jedna i druga „sukobljena“ strana ne razmišljaju o povlačenju vojske sa Svete Gere ili o skidanju žice uz Sutlu i Muru, gdje je ona na nesumnjivo hrvatskom teritoriju.

Sukob u kojem Erjavca, do neke mjere, podržava ministar poljoprivrede, šef socijaldemokrata Dejan Židan, zapravo je sukob o tome kako bi se dijelila moć nakon parlamentarnih izbora iduće godine. Naime, u koaliciji su svjesni da je lijeva vlast moguća samo očuvanjem sadašnje koalicije, a i Židan i Erjavec ne žele više dominaciju Cerara i njegove Stranke modernog centra (donedavno Stranke Mire Cerara) i obojica sebe vide kao budućeg premijera.

Prije Vlade s izborima se mora suočiti predsjednik Pahor. On za sada, na izborima koji će se održati jesenas, nema snažnog protukandidata, ali otvaranje pitanja poraza u arbitražnom procesu, koji je nametnula njegova vlada i koji je „njegovo čedo“, bio bi mu težak udarac u kampanji. Otuda njegov optimizam i stvaranje dojma kao da je on najkoncilijantniji političar u Sloveniji kad su u pitanju dogovori s Hrvatskom, koji bi trebali dovesti do provođenja arbitražne odluke.

Cerar za svoju strategiju „provođenja arbitražne odluke“ također treba dijalog sa Zagrebom, ali iz dana u dan mu je manevarski prostor sužuje, prije svega zato što mu ga jede mlađi koalicijski partner Erjavec, ali i zato što postaje sve očitijim da niti on nije zainteresiran za stvarno provođenje po Sloveniju nepovoljne glavnine supstrata odluke.

Stoga se pred Cerarom otvorilo pitanje – putovati u Zagreb, na drugi susret s premijerom Plenkovićem, ili ne. Plenković je bez sustezanja otišao u Ljubljanu na prvi Cerarov poziv, i time pokazao da je spreman na razgovore.

Loptu je posve hladno prebacio u slovensko polje, a očito je da aktualna slovenska reprezentacija, što je čine Stranka modernog centra (Cerar), Stranka umirovljenika (Erjavec) i socijaldemokrati (Židan), ne zna što s njom učiniti.

Erjavec želi otvoreno ucjenjivati i provesti samo jedan dio arbitražne odluke, pritom to ne skrivajući, a Cerar bi zapravo htio isto, ali je svjestan da je to providna strategija, kojom ne može pridobiti niti naklonost domaće javnosti, niti potporu međunarodne zajednice.

Hrvatska izvršna vlast mudro pristaje na svaki poziv na razgovor, izbjegava podizanje tenzija, odgovara sa smiješkom. Vrijeme će pokazati hoće li u vrlo kratkom roku slovenska politička javnost shvatiti da je car gol i odlučiti se za nove razgovore s Hrvatskom ili će prevladati Erjavčeva nasilna strategija, koja će de facto zamrznuti postojeći spor.

Hrvatskoj odgovaraju razgovori, ali za njih je potrebno dvoje. Čini se da Cerar neće biti taj partner, a sve je izglednije da njegova koalicija neće preživjeti ono što usiljeno slave kao svoj veliki uspjeh – pravorijek arbitražnog procesa u sporu koji je Slovenija kontaminirala.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.