Moratorij na sve kredite je nužan ako želimo restrukturiranje

Tvrtke i obrti kojima je rad zabranjen ili otežan za koliko toliko adekvatnu pomoć države morali su se izboriti dodatnim  gromoglasnim javnim pritiscima na vlast. Bitka ne prestaje, jer lokalne samouprave diljem zemlje, a takvih je gotovo pet stotina nisu baš voljne ukinuti sva davanja. Lako je zabraniti rad drugima i srušiti im prihode na malo ili nulu, međutim kad treba zaustaviti pritok novca u vlastite blagajne, to onda ide puno teže. 

U lokalnim samoupravama zaposlenici se jako trude. Rade u smjenama. Svaka smjena traje jedan ili dva tjedna, pa su onda tjedan ili dva kod kuće. Ponegdje u radnim danima rade cijeli dan kako bi ispunili radne sate. Ponegdje su i prezaposleni. Izdaju ljudima propusnice za kretanje među gradovima koje je inače zabranjeno. 

Vlada priprema zakon čije bi odredbe bi trebale omogućiti intervencije u poslovanje javnog sektora, od smanjivanja plaća na minimalne, preko mijenjanja radnog vremena ili slanju radnika na godišnje odmore. Dio privatnog sektora zaziva iskorištavanje krize kao prilike za trajno ukidanje nekih nameta. Računaju, trebat će im manji nameti jer se ne očekuje niti brz niti lak oporavak nakon zaustavljanja velikog dijela ekonomije da bi se zaustavila zaraza. Ukidanje nameta podrazumijeva i smanjivanje broja zaposlenih ili smanjivanje plaća zaposlenima u silnim državnim službama. 

Država je djelomično preuzela na sebe teret isplate plaća za one kojima je zabranila rad, međutim, potpuno je nejasno kako bi država mogla provesti otpuštanja ili smanjivanja plaća u javnom sektoru u jeku korona krize, a da otpušteni ili oni sa smanjenim plaćama ne budu tako isto ekonomske žrtve više sile – pandemije. 

Hrvatsko društvo, politika i ekonomija uvijek vođeni s malo ili ništa pameti u protekla se tri desetljeća ponašaju po uhodanom obrascu. U relativno podnošljivim godinama (jer fantastičnih nikad nije bilo) caruju mito, korupcija i klijentelizam. U krizi se za zazivaju promjene, ali one se ne dogode pa uglavnom priča tko je preživio. Nerijetko profitira krupni kapital, jer u krizama to tako obično jest, međutim u Hrvatskoj krupnog kapitala nema. Najbliže tome su – banke. Odlučile su biti solidarne. Pa svaka ima svoju politiku po pitanju zamrzavanja otplate kredita. Uglavnom, banka će odlučivati kome će odobriti zamrzavanje otplate, a kome neće. Baš kao što službenici u lokalnim samoupravama padaju s nogu od posla izdajući propusnice za kretanje iz sela u obližnji grad tako će i službenici banaka padati s nogu od posla proučavanja zahtjeva za zamrzavanjem otplata kredita. 

Sindikati javnog sektora i državnih kompanija na stajat će na stražnjim nogama u ime obrana plaća svojih članova. Moraju plaćati kredite. A netko mora i trošiti, tvrdit će. Država se već ponaša tako. Obustavljanjem većine financijskih transakcija s privatnim sektorom, poput projekata u tijeku ili javnih nabava kako bi štedjeli na svemu osim na plaćama država poručuje da će potrošnju u ime oporavka kanalizirati kroz plaće svojih zaposlenika, a privatnom sektoru će srezati. Zaposleni u privatnom sektoru također imaju kredite. Problemi se gomilaju. Namjere i mjere ih svakim novim danom dodatno kompliciraju. Ne dogodi li se čudo pa nakon Uskrsa korona virus odjednom nestane Hrvatskoj kao i ostatku svijeta prijeti recesija. 

U njoj nitko neće moći zadržati ono što je prije pandemije imao. Država će morati racionalizirati državni sektor, jedinice lokalne samouprave će morati racionalizirati svoje redove, državne kompanije će se morati susresti s činjenicom da daju veće plaće za ista radna mjesta od privatnih kompanija, tvrtke u vlasništvu gradova i općina također će se morati pogledati u ogledalo i vidjeti svoju povlaštenost u odnosu one koji danas poslovno doslovno ginu da bi se spasilo zdravlje nacije. No, dobro, sve se to ne mora dogoditi. Ali je izvjesno. 

Država koja ima namjeru restrukturirati se zahvaljujući prilici koju joj daje kriza za početak se treba početi ponašati kao država koja je odlučila restrukturirati se. Velike riječi o oranju i kopanju kako bi hrvatska polja nahranila sve hrvatsko stanovništvo, o vlastitoj proizvodnji cjepiva, o ponovnoj industrijalizaciji i izgradnji recimo zagrebačke Sveučilišne bolnice na valu što zdravstvene što ekonomske panike imaju jednaku težinu kao što su ih imale riječi na valu euforije o gradnji Nacionalnog nogometnog stadiona prije nešto manje od dvije godine. Sve to služi samo šumu u kanalu. Da bi se bilo što postiglo prvo treba, recimo to sportskim terminom – stati na loptu. Država bi trebala narediti bankama obustavu naplate svih kredita – tvrtkama i građanima. Do kraja ove godine bez obračuna kamata. I tek nakon takve mjere država se može prihvatiti posla nužnih rezova u svojim redovima. Dapače, stvorio bi se prostor za privremeno smanjivanje plaća u javnom sektoru i daljnje rasterećenje gospodarstva uz manju štetu za potrošnju. Jadne banke? Preživjet će.