Mladen Amstrong Grof zaslužuje najdublje poštovanje i zahvalnost: Odrastao je u Slavoniji koja je krvarila, a u rat je otišao iz jednog razloga

Budući da je odrastao u tradicionalnoj, katoličkoj obitelji, u kojoj se osobito držalo do vjere, logičan je bio i daljnji nastavak njegovog školovanja u franjevačkoj gimnaziji. Nakon završene srednje škole, Mladen će shvatiti kako poziv svećenika ipak nije ono u čemu se vidi, pa će u Prištini upisati Agronomski fakultet.

Nakon prekida tog studija, u Srbiji će odslužiti vojni rok u bivšoj državi, a po povratku iz nekadašnje JNA, u Zagrebu, na Pravnom fakultetu diplomirat će upravno pravo. U to vrijeme, godine 1979. njegova djevojka Nevenka Hercigonja rodit će im kćer Natašu, a nakon što su se Mladen i Nevenka sljedeće godine vjenčali, godine 1983. Nevenka će im roditi i sina, Kristiana - Tina.

Oni koji su poznavali Mladena Amstronga, istaknut će kako je Mladen bio istinski intelektualac, izuzetno načitan, posvećen onome što radi, uporan te da je dobro i često igrao šah. Također, reći će da je bio jako društven, veseljak, spreman pomoći drugima, istinoljubiv i vrlo emotivan. 

Nataša Amstrong, s puno ljubavi, prisjetit će se svoga ocu: "Moj je otac odrastao u siromašnoj, katoličkoj obitelji, s puno djece. Očeva majka, tijekom trudnoće sa sedmim djetetom, u nesreći na poslu, ostala je bez ruke do pola lakta, ali je čvrsto odlučila, usprkos odgovaranju, iznijeti trudnoću. Živjeli su teško, ali voljeli su se puno.

Djeda je pratila stigma bivšeg hrvatskog vojnika, domobrana, pa iako nije bio u ustaškoj vojsci, tako su ga nazivali, a to se prenijelo i na moga oca. Unatoč završenoj visokoj školi, potom i tečaju za programera što je u ono vrijeme bila rijetkost, nije uspijevao pronaći posao u struci i zbog toga je bio vrlo ogorčen. Iz tog su razloga, dogovorno, majka i otac nakon vjenčanja, prezime promijenili u Amstrong. Planirali su otići u Ameriku, no nakon što je otac završio i tečaj za vatrogasca, uspio je dobiti posao u INA- OKIju, a mama se u međuvremenu zaposlila u NAMI.

Demokratske promjene moj je otac dočekao oduševljeno, neizmjerno se veselio samostalnoj hrvatskoj državi. Odmah se aktivirao u Velikoj Gorici, na različitim stvarima, od priprema za prve demokratske izbore, osnivanja HDZ-a, a potom HSP-a, jer je smatrao da HSP više odgovara njegovim pogledima na hrvatsku državu, do promjena naziva ulica. Naš je otac bio vizionar i inicijator brojnih pozitivnih stvari, dubinski je razumio puno toga što je na prvi mah izgledalo nevjerojatno, a kasnije se pokazalo točnim. Mogli ste s njim pričati o bilo čemu, hrvatskoj povijesti koju je cijeli život proučavao, književnosti, osobito poeziji koju je neobično volio. Prva pjesmica koju me je naučio bila je Slap od Dobriše Cesarića. Kao roditelj bio je vrlo brižan i osjećajan, širokogrudan, ali pravedan i vrlo zabavan… Voljeli smo s njim voziti bicikl, igrati badminton… Nedostaje nam…"

Nakon prvih 'događanja' naroda u Hrvatskoj i prvih hrvatskih žrtava, Mladen Amstrong Grof, izjavit će da ne može sjediti u fotelji u Zagrebu, dok ljudi ginu. 

Odmah po osnivanju HOS-a, unatoč tome što je bio izrazito slabovidan, prijavljuje se i s drugim dragovoljcima odlazi na obuku u Sloveniju, potom Žumberak, sudjeluje u borbama na Kordunu, a potom i oslobađanju vojarne na Borongaju.

Pukovnik Damir Radnić, ispričat će: "Dana 21. rujna 1991. ubijen je prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a, Ante Paradžik. Dan nakon njegovog sprovoda, 26. rujna, nas četrdeset krenulo je za Vukovar, kao prvi dragovoljci HOS-a u Vukovaru, koji je već tada bio simbol otpora JNA i četnicima. Iz Velike Gorice, krenulo je nas pet, Mladen Amstrong Grof, Željko Herceg Đero, Josip Abel, Tihomir Tomašić Tihica i ja. Mladen Amstrong poginuo je na Sajmištu, a Željko Herceg Đero i Tihomir Tomašić Tihica, jedini Velikogoričan po rođenju, zarobljeni su u vukovarskoj bolnici i mučki ubijeni na stratištu Ovčara. 

Mladen je bio od nas stariji, ozbiljan, govorili smo mu da ostane u Velikoj Gorici sa ženom i dvoje djece, da ima važnih ratnih obaveza i u Stožeru HOS-a. Ali on se nije dao smesti, morao je poći za Vukovar. Osobito stoga što su odlučili poći i njegov rođak Željko Herceg i bliski prijatelj Josip Abel koji su u to vrijeme također živjeli u Velikoj Gorici. Grof je imao jednu prirodnu dozu humora kao još neki naši suborci, npr. Šnicla i Švico i to je tada bilo jako važno da se ljudi u tim teškim i pogibeljnim vremenima mogu malo opustiti.

Pokojna Vijoleta Antolić, vukovarska braniteljica, uvijek ga je isticala kao onog zbog kojeg se pridružila HOS-u na Sajmištu. Naime on joj je obećao pušku koju ona tada nije imala, a on je negdje pronašao kalašnjikov i dao joj ga. Od tada, od samog početka listopada, Vicky je bila s dečkima na Sajmištu, jednako hrabra i borbena kao bilo koji muškarac. Mladen je imao dušu i znao je pogoditi 'u sridu', kako u svakodnevnom komuniciranju tako i u tome primjeru s Vicky. Oni najmlađi su ga uistinu prihvatili kao oca, a mi nešto stariji kao brata".

Jedan od pripadnika HOS-a, dragovoljaca, branitelja Vukovara, Mladenov suborac Damir Markuš Kutina, opisao je Mladenovu pogibiju dana 28. listopada 1991. godine, na vukovarskom Sajmištu, jednoj od najtežih bojišnica u gradu pod opsadom. U autobiografskoj knjizi "58" – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, zapisao je:

"Mladen Amstrong – Grof, tridesetsedmogodišnjak, bio je naš Hosovac iz Velike Gorice. Nažalost, isti punkt na kojem sam i ja ranjen bio je koban za Grofa. Njegova me smrt posebno pogodila, kao i sve ostale 'hosovce' i Vukovarce koji su ga poznavali, jer je on bio poseban. Vikao bi neprijatelju da su 'lazari' (…), a posebno bi se okomio na Crnogorce, koji su također sudjelovali u napadima na Vukovar. Nažalost, u tijeku borbi, punjenje zolje koje je ispalio neprijatelj pogodilo je zid pored njega i na mjestu ga usmrtilo. Uvijek je nosio kacigu, znali smo ga zafrkavati da mu ne treba, da je bolje da je baci, da s njom na glavi izgleda kao četnik i da bi ga zbog toga u borbi i mi mogli napucati, misleći da je neprijatelj. Krhotina koja ga je usmrtila pogodila ga je točno ispod kacige, na predjelu glave, iznad vrata.

Bio je uvijek dobro raspoložen i kao takav je bio rado viđen. Išao sam jednom s njim do silosa uz Dunav na Priljevu, kojeg su kasnije četnici zauzeli i tako presjekli jedinu komunikaciju između nas u Vukovaru i branitelja u Borovu Naselju. Imao je tamo nekog rođaka, pa da ne ide sam, išao sam s njim. Grof mi je pričao o svojoj djeci, posebno o kćeri koja je imala crveni pojas u tae-kwon-dou i bila viceprvakinja tadašnje Jugoslavije. Bio je strahovito ponosan na djecu. Tada nisam razmišljao kolika je bila njegova žrtva, ali i žrtva njegove obitelji, kad se odlučio da u Vukovaru brani Domovinu. Nisam bio oženjen, niti sam imao djecu, tako da sam tek kasnije kad sam se oženio i dobio sina shvatio veličinu njegove odluke i žrtve. Da nas sada netko opet napadne kao i 1991. i da opet treba ići braniti Domovinu u Vukovar, zaista ne znam da li bih išao, zaista ne znam. Vjerojatno da, ali kako bi to bilo teško, mogu samo pretpostaviti. Ostaviti svoje najbliže, otići u totalnu ratnu neizvjesnost, znajući rizik, svaka čast tim ljudima, svaka čast!".

Mladenova kći Nataša, s tugom je ispričala: "Kad je tata otišao u Vukovar, mama je bila ljuta. Danas mogu razumjeti kako se osjećala; mi smo bili mali, radila je u dvije smjene, uzbune su bile neprestane. Kad bi otišla raditi, brat i ja bismo ostali sami, nije nas imao tko čuvati. U ono vrijeme nije bilo mobitela, pa kad bi kasnila zbog inventure ili nečeg drugoga, mene bi uhvatila panika, što ću s bratom ako se mama ne vrati… U našoj je zgradi tada još uvijek bilo puno onih koji su nas poprijeko gledali, znali su da je tata u HOS-u. Mama se svako malo išla raspitivati o tati u stožer HOS-a na Tomislavcu, a on se iz Vukovara jednom uspio kratko javiti. Na telefon sam se javila baš ja i malo smo porazgovarali. Željela sam ga pitati još svašta, ali on je rekao da nema puno vremena i zatražio je da mu dam mamu. Kazao joj je da se čuvamo, brinuo se što se ovdje događa… Ja sam vodila dnevnik uzbuna, zapisivala sam svaki dan kad je bila opća, kad zračna, od kad do kad je koja i koliko trajala.

Mislila sam da će se tata ponositi sa mnom, željela sam mu pokazati taj dnevnik kad se vrati. Nažalost, nikada za to nisam imala priliku. Na blagdan Svih Svetih, 1. studenoga '91., tata je tad već nekoliko dana bio mrtav, došli su nam javiti. Bilo je to poslijepodne, nakon ručka, mama je drijemala na kauču, brat i ja smo gledali crtane filmove. Usjeklo mi se kako je to bio HE-Man, neobično je kako se djetetu u mozak urežu neke stvari. Došli su Dobroslav Paraga, Ante Đapić, ne sjećam se tko je još s njima bio… Mami je pozlilo, došla je hitna… Dani, godine koji su uslijedili, nisu nam bili laki. Mama nije mogla dobiti potvrde s kojima bi tati bio priznat status, nismo imali nikakvih prava dugo, čak su i paketi koji su bili namjenjeni nama davani drugima… Često smo čuli – 'tko mu je kriv, tko ga je tjerao, bio je blesav što je otišao, nije morao…'.  To je istina, nije morao. Bio je slabovidan, imao je veliku dioptriju, a bio je i obrazovan, mogao se baviti politikom… No, on je odrastao u Slavoniji koja je krvarila, u Borovu naselju je živjela i jedna od njegovih sestara, Ana Kolar… Ipak, najveći je razlog zbog kojeg je otišao taj što je nadasve volio Hrvatsku…"

Ante Đapić, ratni načelnik HOS-a, s poštovanjem će se sjetiti Mladena Amstronga: "Grof je bio iznimno omiljen u HSP. Bio je čvrsti pravaš, predsjednik velikogoričkog HSPa, a dodatni ugled mu je iznimno povećavala i činjenica da se kao akademski obrazovan čovjek priključio ne samo stranci, nego se potpuno aktivirao u formiranje HOSa i odlučio kao dragovoljac otići sa slavnom postrojbom HOSa u Vukovar.

Bio je najstariji pripadnik postrojbe i mladim HOSovcima bio je i uzor i otac. Njegova smrt sve nas je teško pogodila. Meni je vijest priopćio pokojni Krešimir Pavičić Pavo, hrvatski vitez, zagrebački dečko, koji je isto poginuo deset mjeseci kasnije u Bosanskoj Posavini. Dobroslav Paraga, danas rahmetli Alija Šiljak i ja smo otišli zajedno priopćiti ovu strašnu vijest obitelji. Čim smo došli na vrata gospođa Amstrong je znala o čemu se radi. Tu bol teško je opisati i sva trojica bili smo iznimno uznemireni. Najbolji hrvatski sinovi i kćeri spremno su davali svoje živote za slobodu Hrvatske! Mladen Amstrong Grof zaslužuje kao i njegova obitelj najdublje poštovanje i zahvalnost od svog naroda! Neka mu je laka hrvatska zemlja".

Nakon sloma obrane grada, tijekom humane asanacije terena, tijelo Mladena Amstronga, zajedno s tijelima drugih poginulih branitelja i civila, iz Lučke su kapetanije odneseno na vukovarsku ciglanu, gdje su ih srpski liječnici evidentirali, nakon čega su zakopani u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju. Godine 1998., nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Mladenovi posmrtni ostaci su ekshumirani i nakon identifikacije, napokon, gotovo sedam godina kasnije, vraćeni kući. 
Hrvatski branitelj Mladen Amstrong Grof, dragovoljac HOS-a, suprug i otac, pokopan je u obiteljskoj grobnici na Gradskom groblju u Velikoj Gorici. Kada je poginuo pri obrani domovine koju je toliko priželjkivao i volio, imao je trideset i sedam godina.

Mladene, nismo te zaboravili

Nataša Amstrong: "Teški su to dani za sjećanje, puno tuge, puno nerazumijevanja, znam da nismo bili jedini kojima se to događalo, ali… Na identifikaciju u Vukovar, otišli smo majka, moj ujak, moj dečko - danas moj suprug i ja. Bio je lipanj, imala sam ispite na prvoj godini. Sjećam se, trebala sam odnijeti index na potpis, no nisam mogla, pa ga je odnijela moja prijateljica… Profesor mi ga nije želio potpisati, jer nisam došla osobno, iako je znao razlog zbog kojeg nisam došla… Na očevoj identifikaciji, vratili su nam njegov vjenčani prsten i sat, a identificiran je i po zubnom kartonu… Također, ostale su čitave njegove čizme…

Kad smo se vratili, željeli smo ga pokopati na Mirogoju, no nisu nam dozvolili… Mi smo mislili kako bi on to, da je mogao reći, odabrao… Prije rata, tata i ja smo često šetali Mirogojem. Vodio me je kroz aleje i objašnjavao gdje je tko pokopan, što je koji književnik kojem je tamo bilo posljednje počivalište napisao… Recitirao bi mi njihove stihove ili ih kasnije čitao… Bio je sanjar…

Također, žao nam je što nikada nismo dobili snimku koja je prikazana tijekom oslobađanja vojarne Borongaj… Tata je govorio na megafon, prepoznalo ga je dosta ljudi, a mi smo kasnije zvali na HTV i pitali možemo li dobiti tu snimku. Rečeno nam je da možemo, da će nam je dati, no kad smo drugi put nazvali kako bismo je preuzeli, rekli su nam da je ipak ne možemo dobiti, da je to vojna tajna… Sad je vjerojatno drugačije, pretpostavljam da više nije, ali tko zna gdje je ta snimka sada i hoćemo li je ikada više vidjeti… A nama bi toliko značila…

Ipak, kad bismo mogli, ono što bi mu brat i ja danas rekli, bilo bi – 'Tata, toliko smo ponosni na tvoju hrabrost, nesebičnost, na sve ono što smo čuli od tvojih suboraca s ratišta, ali pretužni smo jer si prebrzo otišao i proveo premalo vremena u našim životima… Samo to… Jer ovo nije Hrvatska za kakvu si se borio".