Mirovinci ulažu u startupe: Zna se kome će se usmjeriti novac, ali se svi to boje reći zbog optužbi za pogodovanje

Nije lako biti relativno mlad, relativno birokrat i slika na pikado ploči većem dijelu svoje generacije zbog otužnog iznosa buduće mirovine stečene radom. Svaki ministar, valjda je zaključio i Pavić, zaslužuje barem malo pozitivnog svjetla reflektora. Obasjalo ga je kad je ugledao ideju da mirovinski fondovi drugog stupa ulože 100 milijuna kuna u startup tvrtke. Mali iznos za mirovinske fondove, ogroman za poduzetnike – početnike. Što bi uopće moglo poći krivo? Sve što treba je promijeniti pripadajuće zakonodavstvo i ministar Pavić će konačno moći doći u neku zajednicu, u pravilu vrlo mladih ljudi i biti dočekan – s oduševljenjem. A kako i ne bi, ako omogući način da im se – podijeli novac.

Priča o ulaganju novca koji je osobno vlasništvo svakog uplatitelja u drugi stup počela je ličiti na vožnju brzom željeznicom u lunaparku.

Ljudi koji se bave startupovima, ulaganjima u njih, konzultanti i poduzetnici koji su svoje startupove izveli na put poslovnog uspona, na društvenim se mrežama ne ustručavaju niti žestoko posvađati oko najnovije ideje. Jedni je podržavaju, drugi je osporavaju.

Kao da je odjednom postalo užasno važno riskiraju li mirovinski fondovi naš mirovinski novac kroz jako rizična ulaganja u novoosnovane tvrtke čiji nositelji uglavnom imaju potencijalno genijalnu ideju koja bi još potencijalnije mogla neslavno propasti. Svugdje u svijetu ih propadne 90 posto. Pobornici ulaganja odmah će reći da će jedan koji uspije zaraditi za sve koji propadnu. E, tog jednog treba naći, a da je lako ne bi u svijetu postojala posebna grana financijske industrije koja se bavi traženjem te igle u plastu sijena.

U obračun argumentima na Facebooku su se između ostalih upustili Frane Šesnić, direktor Tehnološkog parka Zagreb, gdje uspjeti pokušava niz startup poduzetnika, kao pobornik ulaganja i Vedran Antoljak, vlasnik Sense Consultinga sa svojim iskustvom ulaganja u domaće startup tvrtke, kao protivnik ideje.

Dok ministar Pavić sanja o tome kako mu plješću u prepunoj dvorani, Šesnić je iskreno iznio da je definicija startupa dosta maglovita i da pod nju svatko podrazumijeva različite stvari. Startup u kontekstu ulaganja mirovinaca, dakle, tek treba definirati. Antoljak je pak ustvrdio da je njegov Sense imao namjeru uložiti 50 milijuna kuna u domaće startupove, ali nije našao dovoljno kvalitetnih da usisaju sav taj novac. U što će onda mirovinski fondovi uložiti 100 milijuna kuna? U nedovoljno kvalitetne? Priča postaje još zanimljivija kad se kroz kapaljku provuče priča kako je zapravo riječ o omogućavanju mirovinskim fondovima da ulažu u SME, odnosno mala i srednja poduzeća. Dakle, one tvrtke koje su iz startup faze već postale poduzeće s razvijenim potencijalno izrazito profitabilnim proizvodom? Ili one koje već imaju proizvod na tržištu pa trebaju novac za širenje?

No i ta je definicija vrlo široka i ako je tako sagledamo, naoko ogroman iznos od 100 milijuna kuna postaje – mali iznos za potencijalne potrebe raznih malih i srednjih poduzeća. Cijela priča je u fazi rasprave što će uopće biti meta ulaganja, ali važno je da se prvo zacrtaju zakonske izmjene, a poslije će se lako. I to je ono što je najgore u Hrvatskoj verziji Apsurdistana. Parola glasi "neka mi to nešto što smo zamislili zakonski omogućimo, a onda ćemo poslije usvojiti okvir za ulaganje".

Nedostatak dovoljno kvalitetnih poslovnih ideja i projekata na malom hrvatskom tržištu nerijetko su isticali i iz Europske banke za obnovu i razvoj, nedovoljan kapacitet Hrvatske da iz fondova Europske unije povuče više novca na svim razinama isto tako govori o nedostatnoj ponudi ulagačkih meta u Hrvatskoj.

U što će onda mirovinski fondovi drugog stupa ulagati kroz priču koju zovemo "ulaganje u startupove"?.

Navodno se ne zna. Odnosno, oni koji su ideju osmisli to ne žele reći. A znaju. Znaju točno najmanje deset određenih tvrtki koje će biti potencijalni aplikanti (i vjerojatni dobitnici novca od mirovinskih fondova).

Zašto je to tako? Zato što se ulagački okviri ne pišu za virtualno stanje na tržištu nego za postojeće. Drugačije bi bilo jako glupo i ne bi dovelo ni do kakvog učinka.

Zašto ne možemo znati za kojih desetak (ili manje ili više) biznisa je planirani ulagački okvir namijenjen? Zato što živimo u lobističko-koruptivnom društvu u kojem sve mora izgledati kao da se slučajno dogodilo, odnosno – tvrtka X se slučajno prepoznala u kriterijima ulagačkog okvira. Baš!

Tako nitko ne bi mogao prozivati za korupciju i pogodovanje jer to naravno svi svima u Hrvatskoj stalno rade.

Sve su to razlozi zbog kojih se i priča o ulaganju mirovinskih fondova u startup tvrtke odvija potpuno netransparentno.

Bojimo li se da će mirovinski fondovi drugog stupa nepovratno izgubiti naših užasno vrijednih 100 milijuna kuna? Tko se preplašio, dobro je da se preplašio. Taman mu je vrijeme da tako preplašen počne razmišljati kako su ti isti mirovinski fondovi izgubili po nekoliko stotina milijuna kuna na ulaganjima u sigurne mete – Agrokor, Nexe Grupu, Petrokemiju ... a da se nikad nisu užarile društvene mreže od žestokih rasprava kao što je aktualna o 100 milijuna kuna. Ako se bojimo za tih 100 milijuna kuna, napredovali smo u odnosu na sve one izgubljene stotine milijuna za koje se nismo sjetili bojati se.

Relativno mlad, relativno birokrat ministar Marko Pavić morao bi biti svjestan kolika je Hrvatska, koliko u njoj ima poduzeća i koliko je lako u svakom sektoru naučiti napamet njih 10 koji kvalitetom odskaču od drugih te biti relativno pristojan i izvijestiti – za koga se točno piše ulagački okvir u startupove? Transparentna namjera ulaganja u uspješne nije korupcija niti pogodovanje. Netransparentnost budi sumnju u oboje.