Ministre Mariću, gdje je zapravo greška u sustavu?

Je li ministar Marić znao da ga se snima ili to nije znao, je li mu cilj bio zadobiti simpatije javnosti na svoju stranu nastojeći biti čak i duhovit pitanja su političke površine. Pozicija budžeta Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u kontekstu državnih financija pitanje je pak vođenja i provođenja politike.

HZZO je iz državne riznice izdvojen prije šest godina, bio je to jedan od najvažnijih reformskih poteza tada premijera Zorana Milanovića koji su proveli njegovi ljudi, Boris Lalovac kao ministar financija i Siniša Varga kao ministar zdravlja, nakon što je iz raznih drugih razloga Milanović smijenio Slavka Linića i Rajka Ostojića. 

Trebala je to biti reforma putem koje bi se došlo do ušteda u sustavu zdravstva, no skepsu prema njoj pokazao je tada i Međunarodni monetarni fond Svjetske banke jer iz priložene dokumentacije nisu razumjeli kako Varga misli postići uštede. To nikad nitko nije objasnio. Šest godina kasnije problem je upravo onakav kakvim se predviđao da će biti. 

Da bi se HZZO izdvojio iz državne riznice ministar financija, tada Lalovac morao se odreći posuđivanja novca od zdravstvenog doprinosa za privremeno pokrivanje drugih troškova, a ministar zdravlja Siniša Varga morao se obvezati da će mu novac od doprinosa uz novac prikupljen posebnim porezima, poput trošarina na alkohol, duhan, i ostale štetne proizvode biti dovoljan za pokrivanje troškova zdravstva. 

Danas ministar Marić pak iznosi stav prema kojem se on nalazi u pravnom problemu. Protumačimo li slobodnije Marićeve interpretacije odnosa financija i sustav zdravstva, ministar zapravo tvrdi kako ministarstvo financija nema obvezu isplaćivanja Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje novca prikupljenog kroz posebne poreze. Marić je ustvrdio kako je Zakon o trošarinama krovni zakon za te porezne oblike, a u njemu piše da je prihod od trošarina prihod državnog proračuna. U Zakonu o zdravstvenom osiguranju stoji da je dio trošarina namijenjen HZZO-u, međutim Marić smatra kako nedostaje pravna osnova za transfer novca. Povukao je Marić i paralelu s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem rekavši kako eto i "Božinović može u zakon o sigurnosti na cestama zapisati da pola poreza od prodaje automobila treba uplatiti za sigurnost na cestama". Zbilja? To bi bilo tako kad bi ministri dekretom donosili zakone, međutim to nije tako, o zakonima se glasa u Saboru, pa je Marićeva 'nastojim biti pametan i dugovit' argumentacija dojmljiva samo na prvu loptu. 

Hrvatski sustav zdravstvenog osiguranja pati od mnogih problema. U njega novac uplaćuju kompanije za svoje zaposlenike na osnovu bruto plaća koje im isplaćuju, a liječe se svi. Trošarine na proizvode koji štete zdravlju jedini su način na koji putem plaćanja tih trošarina novac u zdravstveni sustav uplaćuju ljudi koji više konzumiraju proizvode koji štete njihovu zdravlju. Možda Mariću nedostaje pravni most za isplatu novca zdravstvenom sustavu, ali logike mu sigurno ne bi smjelo nedostajati. Umjesto logike, Marić primjenjuje nešto što bi se moglo nazvati 'kreativnim financijama' (naučio u Agrokoru?) pa priča o podizanju zdravstvenog doprinosa kompanijama koje oslobađa od drugih doprinosa kako bi više sigurnog novca za zdravstvo kanalizirao prema Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje? To mu je naime draže, nego da HZZO-u uplati trošarinu ubranu tijekom turističke sezone (bit će opet turizma!) na prodaji alkohola? Naravno da jest. 

No gdje je greška u sustavu? Greška je reformi koja niti je dovršena niti je prekinuta. HZZO je izdvojen iz riznice 2015. godine i od tada se govori o njegovom vraćanju u riznicu bez stvarnog pokušaja da funkcionira izvan riznice. 

Izdvajanje HZZO-a iz riznice trebalo je naime donijeti transparentnost u potrošnji novca namijenjenog zdravstvu i osigurati da zdravstvo dobije sve kune koje mu pripadaju. No, stvarnost je drugačija, pa riznica i dalje zbog 'Marićevog pravnog sukoba zakona' novac od trošarina na proizvode štetne za zdravlje troši na druge potrebe države, a onda se zadužuje da bi sanirala dugove zdravstvenog sustava uz ministrovu tvrdnju da je zdravstvo ponovno dobilo više nego što mu pripada. 

Politika se globalno već odavno vodi kroz predstave za javnost, pa je tako i Marićevo izlaganje jedna od takvih predstava u kojoj cilj valjda bio od njega učiniti simpatičnog junaka. Junaka koji je zapravo rekao da on sam eto nije s pozicije ministra financija poslao Hrvatskom saboru prijedlog da se i u Zakon o trošarinama uvrsti odredba o obvezi isplate novca namijenjenog zdravstvu. A tko bi drugi to trebao predložiti, ako ne ministar financija koji provodi do kraja stvarno, a ne ono s figom u džepu, izdvajanje HZZO-a iz riznice. 

Ili je trebao inzistirati na tome da mu se HZZO vrati u riznicu. I to beskompromisno. Tako se naime ponašaju junaci, ona vrsta kakva tragično nedostaje hrvatskoj politici ispunjenoj birokratima koji u slovima zakona traže isprike za vlastite propuste bacajući naciji kosti za glodanje. To je zapravo greška u sustavu – ljudi u njemu ne rade ono što bi trebali napraviti kako bi se neke odluke do kraja provele. Pa je tako i izdvajanje HZZO-a iz riznice bilo besmisleno iako to sigurno nije razlog da ga se u riznicu vrati. 

Što se tiče 'dobro je da nema kamera' u predstavi ministra Marića, žalosno je što ministar Marić ni bez kamera ne bi prozvao svog kolegu Vilija Beroša zbog prekomjerne potrošnje za online platformu Cijepi.se koja je tako skupa kakva je imala ozbiljnu grešku u sustavu, a napravljena je besplatnim alatom. Pravi junak na čelu ministarstva financija prvo bi zbog toga prozvao ministra zdravstva. 

Ako je Marićeva predstava uvod u povratak HZZO-a u riznicu, to nije zato da bi se spašavalo zdravstvo, nego zato da bi se od iduće godine posuđivanjem novca od zdravstvenog doprinosa spašavala – državna riznica.