Ministar Marić želi ubiti 99 nevinih da smakne jednog krivca. Vlast bez opozicije može što hoće pa to i čini!

Redovno to čini i utekne. Pojava je postala vrlo raširena. Možda je i stotinu takvih. Zdrpi i briši postao je prokleti princip djelovanja. Otkriveno je nešto zajedničko tim groznim lopovima. Svoj plijen nose u zelenim vrećicama. Čuvari reda su ohrabreni i naoružani krenuli u akciju. Ugledali su lopova kako je istrčao u masu ljudi i odlučili zapucati. Smaknuti taj zločin jednom zauvijek. Međutim, pojavio se problem. Lopova su raspoznavali samo po toj nesretnoj zelenoj vrećici, ali ona se nekako stopila s još stotinu zelenih vrećica koje su kretale kroz masu u rukama svojih vlasnika. Neprepozntljive nijanse su bile u pitanju, u jednoj je ukradena roba, a u ostalih 99 imovina stečena teškim radom. Čuvarima reda je pak rečeno da lopovi moraju dolijati i oni su zapucali noseći sve pred sobom. Smaknuli su vještinom izvrsnih strijelaca svaku zelenu vrećicu koja se micala. Bez obzira na nijansu. Kasnije su službe utvrdile da je lopov uhvaćen i priveden pravdi te da je to koštalo cijelih 99 nevinih žrtava. I takva je bila cijena za hvatanje svakog lopova diljem zemlje.

Glavni čuvar reda ostao je šokiran na činjenicu da mu preživjeli pošteni puk nije zapljeskao. Tako vam otprilike izgleda slika novog poreznog preslagivanja ministra financija Zdravka Marića.

Pokušava nam svima prodati priču da hvata lopove i ispravlja nepravde kako bismo se zapleli u raspravu o tome varaju li ti zli ljudi koji imaju tvrtke državu, kako bismo još jednom probudili bijes na ljude koji voze nove Mercedese na firmu, a plaćaju u Zagrebu minimalnu cijenu vrtića jer imaju minimalnu plaću, te stoga za zdravstveni doprinos uplaćuju minimalno lakonski koristeći usluge toga sustava na tuđi račun, u mirovinski sustav uplaćuju minimalno, a iz dobiti svojih poduzeća sebi uplaćuju privatna osiguranja.

Koliko je takvih ministre Mariću? Imenom, preizmenom i OIB-om? Koliko je prevaranata koji zloupotrebljavaju sustav, a koliko je nevinih žrtava novog pohoda za pravdu iz Katančićeve ulice u Zagrebu?

Paradoks je gotovo savršen. S jedne strane imamo četu tih zlih direktora u malim i srednjim privatnim poduzećima koji sebe nazivaju i vlasnicima tih tvrtki. Oni ne daju dovoljno da se utaži glad ministra financija pa je odlučio promjenama zakona o doprinosima uzeti im više. S druge strane u uglavnom finijim i skupljim odjelima stoji četa direktora u velikim poslovnim sustavima koji svoje uglađene stražnjice voze u nekom skupocjenom primjerku automobila iz kompanijske flote. Njima je, a i sebi, ministar financija Marić odlučio pomaknuti porezni prag i osloboditi im još koju tisućicu na neto plaću. Jedno je sigurno, kad prestane biti ministar, Marić ne misli biti poduzetnik. S karijerom odrađenom u Agrokoru, sustavu koji je ispao najprevarantskiji sustav koji je Hrvatska ikad vidjela, ministar Marić želi se prometnuti u lovce na prevarante. Ali baš kao što ih u Agrokoru nije vidio, tako ih ne vidi ni danas među malim i srednjim poduzetnicima. Pa će pobiti sve. Tko preživi, pričat će. Uvijek netko preživi. Većina seli.

Laž je da je ovdje riječ o lovu na prevarante. Ovdje je riječ o lošem pokušaju rješavanja nepriznatog problema. Onom liku koji sebe naziva ministrom zdravstva, Milanu Kujundžiću, treba napuniti kasicu prasicu. A on je već pokazao da mu nije važno ako u to ime ljudi trebaju umirati. Kako poslovno tako i doslovno.

I da ne bude zabune. Tko je iznajmljivao, iznajmljivao je. I tu živimo jedan krasan paradoks. Onaj lik koji sebe naziva ministrom turizma, Gari Capelli ide okolo i propovijeda podizanje cijena i ulaganje u što veću kvalitetu i što više sjajnih zvjezdica na ploči "Apartmani". Treba privući te bogate turiste, osjetljive biljke kojima u pravilu tri ponuđena aparata za kavu nisu po volji pa trčiš po četvrti pod zvizdanom. Sve mora biti besprijekorno, a ako slučajno slome solarni tuš zgražavaju se nad cijenom popravka toga ispravno argumenirajući da u razvijenom gospodarstvu iz kojeg su došli baciti petu u more ta naprava ne košta ni upola toliko. Mnogi su uložili u turizam višeg ranga, veće kvalitete i sad su krivi jer za jedan krevet plaćaju 300 kuna paušalnog poreza. Pa im neće uzeti 500 kuna, nego 1500 kuna po krevetu godišnje. A i to je valjda malo. Zaista je neozbiljno da vlasniku iznajmljivaču ostane zarada veća od oko pet tisuća kuna mjesečno tijekom godine koliko iznosi medijan hrvatske plaće. Pa zar bi ti ljudi htjeli živjeti od turizma? Koje budale.

Nakon što su već podigli PDV, a agencije koje zarađuju na punjenju tih apartmana podigle svoje konačne cijene prema turistima da bi isplatile državi ono što je rekla da traži.

S druge strane stoje veliki hotelijeri. Poslovno ubojstvo minijaturnih, malih i srednjih iznajmljivača njih će učiniti konkurentnijima. Ni njih država nije pomazila, dapače i njih je zgazila, ali veliki su pa će im se nekako i odužiti. Zaista je nevjerojatno da nitko tome ne plješće. No, kako zapljeskati prašini laži koja ti se baca u oči? Vlast bez opozicije može činiti što god hoće. Stoga i čini.