LIBERALNA KAPITALISTICA

Milijarda kuna za nacionalni stadion je pokvareno rasipništvo koje s nogometom nema nikakve veze

Tko ako ne mi? Kad ako ne sad? Što? Pa potrošiti milijardu kuna za gradnju nacionalnog nogometnog stadiona, naravno. Nogometna nam je reprezentacija pod samorođenim geslom "možeš padati, ali moraš ustati" drugi put u 20 godina, ovaj put još bolje, više i jače priuštila dane ponosa, slave i veselja.

17.07.2018. u 21:29
Ispiši članak

Naša politička reprezentacija je odmah ugledala svoju priliku. Priliku da na valu opravdane euforije i zanosa prigodno nakockičana zavapi – "nacionalni stadion, milijarda kuna, plavi vulkan, za nogomet, za reprezentaciju, iz proračuna, državnog, zagrebačkog".

Baš kao što sam prije desetak godina predsjedniku Uprave Ingre Igoru Oppenheimu rekla "Vi ste si sagradili spomenik" dok smo razgovarali o troškovima održavanja zagrebačke rukometne Arene i baš u skladu s aktualnim sloganom Hrvatske turističke zajednice "Hrvatska puna spomenika".

Andrej Plenković je očito pomislio da će biti velik poput Ive Sanadera obilazeći gradilište ponosa, Milan Bandić je zahvalio zvijezadama što su mu nogometaši omogućili da u šestom mandatu još jednom pokuša oderati građane Zagreba za novac namjenjen velikim projektima.

Trošak nacionalnog stadiona s kojim su licitirali je različit. Bandićev dvostruko veći od Plenkovićeva. Političko iskustvo je doista čudo. Dok se u krugu naivnog premijera u prvom mandatu govori o 50 do 60 milijuna eura, iskusniji zagrebački krug puca na 120 milijuna eura. Na toliko su procijenili euforiju siromašne nacije.

Od svjetske nogometne bronce prije 20 godina, do svjetskog nogometnog srebra prije dva dana, u ta dva desetljeća hrvatska je politička reprezentacija spiskala i puno više od milijarde kuna na pokušaje gradnje nogometne infrastrukture, po principu "malo tamo, malo vamo" u koje se ulijevao novac, a koji nikad nisu dovršeni i koji stoga nikad nisu ispunili svoju svrhu.

Pozitivno nogometno ludilo i pokvareno politikantsko rasipništvo. To vam je kao da danas zagrlite najboljeg igrača svijeta Luku Modrića, kažete mu "Hvala, kapetane", a potom mu pljunete u lice besramno slineći nad svojom srećicom jer ako ste hrvatski političar ne veselite se samo nogometnoj pobjedi – veselite se onome što vam je ta pobjeda omogućila.

Politička reprezentacija Hrvatske se veseli mogućnosti da na krilima nacionalnog zanosa još jednom spiska milijardu ili više kuna na isti hrvatski način prekomjerne potrošnje, mita, korupcije i preplaćenih radova dok biraju boju šljema koji će nataknuti na glavu ritualno zakapajći prvu lopatu, možda i tri put ako odustanu od prve dvije odabrane lokacije.

Puno je izbora pred nama. Treba iskopati temelje za izbore za Europski parlament, potom za Pantovčak, a potom za Banske dvore, a onda za još jednu sezonu u fotelji zagrebačkog gradonačelnika. Što je milijarda kuna za te svete ciljeve? Ništa. Sitnica.

A nogomet? Isto kao i rukomet. Prvo su i rukometaši 1996. bili olimpijski prvaci. Pa su potom tonuli i padali, pa su se uzdigli u svjetske prvake, pa su hvatali srebra i bronce. U međuvremenu su dobili dvorane spomenike uz puna usta potrebe za izgradnjom infrastrukture. Pripremaju se rukometaši za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo iduće godine.

Ako bude zlato, sagradit ćemo im nove spomenike, a priča će opet biti ista – da su uspjeli unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu.

U posljednjih 20 godina od nogometne bronce do danas Hrvatska je imala tisuću i jedan opravdan razlog da ulaže u nogometnu infrastrukturu. Već tada smo se u nogometu upisali među velike nacije. Hrvatska reprezentacija u Moskvi, slavljena u svijetu kao iznenađenje u finalu imala je iza sebe sjajan rezultat jedne generacije prije njih i to ne baš tako davno, koji je trebalo nadmašiti. I nadmašen je. Unatoč sustavu i bez adekvatne infrastrukture, a ne zahvaljujući tome.

Baš kao što su jednom uspjeli Kostelići u skijanju, ali nikad nitko tako nakon njih unatoč tome što im je stvoren spomenik Snježne Kraljice.

Hrvatska politička reprezentacija nažalost ima drugačiju vrstu rezultata. Koji također želi nadmašiti. S generacijama prije svoje ili sa svojim povijesnim "uspjesima" natječe se u rasipanju novca koji maskira u "ulaganje u infrastrukturu", par magičnih riječi koje nikad ne plasiraju kad sportske reprezentacije gube već samo kada dobijaju jer znaju i oni da megalomanija najbolje prolazi na krilima euforije. Da su zaista htjeli ulagati u nogometnu infrastrukturu ne bismo danas nabrajali potrošene kune na neostvarene projekte.

Bila je to iskrena tuga na licima naših nogometaša. Razumljiva tuga. Jer kad igraš za zlato, tada zlato želiš i osvojiti. I tako je lako staviti im "krušku pod njušku" i slušati kako su tužni i ponosni, kako slave svoj rezultat i objašnjavaju ono što su doživjeli kao poraz.

Političari su drugačiji soj. Za rukometne arene čije održavanje svako malo nema tko platiti, za novac bačen u rupu bez dna maksimirskog stadiona, za novac nikad uložen u obnovu poljudske ljepotice, za novac rasut na igrice oko nogometnog kampa na zagrebačkim Sveticama politička reprezentacija Hrvatske vam se nikad neće ispričati.

Samo će nastaviti igrati loše, gubiti utakmice na svakom polju i svoju sramotnu nesposobnost pokrivati navlačeći na sebe pobjedničke sportske dresove. Učiteljica u osnovnoj školi bi rekla "i naša djeca nekad osvoje svjetsko zlato, srebro ili broncu u natjecanju iz matematike i to već 30 godina tako, bez adekvatne infrastrukture".

Infrastruktura za uspjeh su prvenstveno ljudi, dok bi Plavi vulkan bio tek grandiozni spomenik namjenjen političkoj promociji i korupciji. Hrvatsko iskustvo nas je naučilo, kako u nogometu, tako i mnogim drugim sportovima i nizu drugih disciplina da se u Hrvatskoj i iz Hrvatske uspjeva unatoč, a ne zahvaljujući sustavu. I tako će to biti dok god na krilima euforije izabremo da ćemo pljeskati gradnji spomenika umjesto ulaganju u ljude.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.