Milanovićeva politika bankrotirala u EU i zbog migranata u ledenoj rijeci

Uostalom, Juncker je summit sazvao na prijedlog slovenskog predsjednika Boruta Pahora, nakon što je Pahor Junckeru izložio slovensko viđenje onoga što se događa u migrantskoj krizi i pokazao mu snimku koja dokazuje da hrvatske vlasti migrante iz Hrvatske u Sloveniju potiskuju kroz duboku ledenu rijeku.

Koliko god Hrvatska pokušavala relativizirati utjecaj te slovenske snimke, ona je definitivno pokazala kako temeljna postavka Milanovića i njegove sljedbe u ovoj krizi, naime, „da oni imaju i srce i pamet", jednostavno ne stoji. Zato ključnoj kritici u Bruxellesu nije bila izložena Grčka, u kojoj počinje cijela kriza na jugoistoku Europe, izazvana migrantskim valom, nego Hrvatska, koja se ponaša kao da nije članica Europske unije, kao da nije obvezana schengenskim pravilima i dublinskim procedurama. Milanović i njegovi suradnici trude se kako bi ubrzali proces prolaska migranata teritorijem Hrvatske, ali i susjednih država, i kako bi ih što prije prebacili na granicu s Austrijom, iako je to upravo suprotno od onoga što se od Hrvatske, kao članice EU, cijelo vrijeme očekuje.

Nevjerojatnom upornošću Milanović i njegov šef represivnog sustava, sada i glavni organizator transporta, Sloveniji, koja nastoji poštovati europske direktive, nude jednostavno rješenje – registraciju migranata na teritoriju Hrvatske i njihovo prebacivanje do austrijske granice u istim vagonima u koje ih se ukrca u Hrvatskoj, trenutno u Tovarniku, a uskoro u Slavonskom Brodu.

Slovenskim javnim vlastima jasno je da im se jednom moglo dogoditi to da migranti samovoljno napuste prihvatni centar u Šentilju i nahrupe na granicu s Austrijom, probiju kordon policije na njoj i uđu u zemlju koja je na korak do njihova željenog odredišta, ali da se to ne smije događati stalno, a pogotovo da državni organi Slovenije ne smiju asistirati u takvom samostalnom nalaženju puta.

Takva sustavna politika članice Europske unije smatrala bi se pokušajem „free ridinga" (doslovno: besplatnog jahanja), muktašenja i izbjegavanja sudjelovanja u rješavanju krize. U odnosu na Europsku uniju, i Makedonija i Srbija mogu biti „free rideri", jer nisu članice Unije, ali niti Hrvatska, niti Slovenija to ne mogu biti, jer ih članstvo u Uniji obvezuje. Odluka Unije, odnosno država u njenom središtu, koje se suočavaju s problemom smještaja migranata, nije otvaranje humanitarnog koridora i maksimalno ubrzavanje prolaza izbjeglica balkanskom rutom.

Kad bi tome bilo tako, migrante bi Njemačka, Austrija ili Švedska same primale na vlakove u Solunu i preko Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije dovozile u Austriju i dalje na sjever. Cilj ovih država usporavanje je dotoka migranata. Problem je, doduše, to što njemačka kancelarka, koja je deklarirala politiku „otvorenih vrata", to nije spremna jasno objaviti, ali je posve očito što očekuje od partnera u Uniji. Slovenija i Austrija, definiranjem broja izbjeglica koje u jednom danu mogu primiti, nastoje se prilagoditi toj njemačkoj do neke mjere licemjernoj politici.

Milanović čini upravo suprotno. Nastoji ubrzati čak i ulazak izbjeglica iz Srbije u Hrvatsku. Nakon mjesec i pol krize njegov šef represivnog sustava konačno je postigao dogovor sa Srbijom, koji ima samo jedan dobar element – ponovno uspostavljanje kontrole nad hrvatskom i europskom vanjskom granicom, ali prema prvotnom obliku tog sporazuma zapravo se ubrzava proces primanja izbjeglica u Hrvatsku, za sada na posebnom graničnom prijelazu samo za migrante Berkasovo-Bapska, a uskoro na željezničkoj stanici u Šidu.

Iako Milanović stalno govori o problemu na grčko-turskoj granici, a zanemaruje značenje „svojih" obveza, očito je da je na ad hoc summitu EU-Zapadni Balkan posve poražen.

Svima u Europskoj uniji jasno je da krizu ne generira samo ležerno ponašanje na grčko-turskoj granici, nego i deklaracija njemačke kancelarke Angele Merkel o „otvorenim vratima", koja i nisu tako otvorena kao što se to nastoji prikazati.

Pokušaj dogovora kancelarke Merkel s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom o tome da Turska preuzme glavno breme migrantske krize bio je od početka osuđen na propast, jer kao što je Merkel generirala migrantsku krizu pozivom o „otvorenim vratima", tako je dobrim dijelom proizvela i krizu u odnosima Turske i Europske unije, i to nespremnošću na ozbiljan pristupni dijalog između Turske i EU.

Turska danas, zapravo, više i ne računa na članstvo u EU. U međuvremenu je postala relevantna ekonomska sila, na neki je način energetski ključar Europe, a sekularističku doktrinu kemalizma - modernizacije Turske u svojim granicama, zamijenila je Erdoğanova i Davutoğluova doktrina neoosmanizma, to jest širenja utjecaja Turske na one regije kojima je vladalo Otomansko carstvo. Unaprijed je bilo jasno da Erdoğan neće pristati na drugorazrednu ulogu Turske, a u pregovorima mu je bilo važnije pokazati da je sposoban odnijeti političku pobjedu, nego ostvariti neke financijske dobiti od tog sporazuma.

Milanović je u takvim uvjetima u Bruxellesu bio osuđen na poraz. Politika kancelarke Merkel, koju je proglasio svojom europskom saveznicom, jednostavno nije onakva kakvu on pokušava predstaviti, a licemjernost te politike dovela je do toga da Merkel gubi potporu u svojoj zemlji (ne samo CSU ili konzervativnog krila vlastite CDU, nego i SPD), već i na europskom parteru.

Kad je prije oko mjesec dana predsjednica Republike precizno progovorila o uzrocima migrantske krize, bila je napadnuta za navodni diplomatski incident, a Milanović i njegova sljedba su umišljali da će njihova politika ubrzanog transporta naići na simpatije u Berlinu, pa da im Predsjednica kvari „umjetnički dojam". Međutim, za razliku od Milanovića, Predsjednica je točno shvatila politiku „majke Angele", upravo kao što ju je shvatio, na primjer, mađarski premijer, koji je učinio sve kako bi svoju državu „isključio" i takozvane „Balkanske rute". Mađarska je, nadalje, svoju poziciju u Bruxellesu ojačala potporom Višegradske skupine, s kojom je Predsjednica pokušala „sanirati" i ojačati odnose, pa je zato bila označena „unutarnjim neprijateljem".

Slovenija, pak, svoju europsku poziciju jača dobrom suradnjom s Austrijom, iskazivanjem spremnosti da provodi procedure na koje se obvezala i zazivanjem europske solidarnosti prema njoj, kao maloj članici skromnih kapaciteta. Slovenska politika uvijek je bila zasnovana na tvrdnji da je ona rubna članica „Europe u pravom smislu riječi", a Milanovićeva politika izigravanja preuzetih obveza i europskih procedura ojačala joj je uvjerljivost ove tvrdnje.

Čak je i Srbija, koja nije članica Unije, u Bruxelles došla s pripremljenom potporom za svoje stavove, jer ona funkcionira unutar „Krajovske grupe" (Craiova group) što su je 2007. po uzoru na Višegradsku skupinu radi bržeg pristupanja EU formirale Bugarska i Rumunjska, a 2014. im se pridružila i Srbija. Krajovska se skupina okupila na sastanku na vrhu dan prije bruxelleskog summita EU – Zapadni Balkan i uskladila nastup na njemu. Jedino je Hrvatska, koju je predstavljao Zoran Milanović, za stol u Bruxellesu došla sama, bez pripremljene potpore, uz bahat apriorni stav o tome da se na summitu, na osnovi ponuđenih rješenja, neće postići napredak.

Hrvatska je sada u neugodnom položaju, jer ili će usporiti protok migranata i uredno čekati suglasnost Ljubljane da svaku narednu skupinu pošalje na granicu sa Slovenijom, a pritom će njeni prihvatni centri (za sada jedan - onaj budući u Slavonskom Brodu) pucati po šavovima, ili će nastaviti dosadašnju neodgovornu politiku i zato biti sankcionirana unutar EU. Milanovića to, uostalom, ne brine – on se ionako trenutno bori za opstanak na čelu svoje političke sljedbe, onoga u što je pretvorio SDP, jer mu je jasno da će ga birači uskoro osloboditi brige za formalno obnašanje javne vlasti. A kao budući „šef opozicije" vjerojatno se već smije zbog lose-lose situacije u koju je doveo buduću izvršnu vlast.