Milanovićeva odluka o političkoj budućnosti početak je kraja SDP-a

Pobuna protiv SDP-ovog predsjednika Davora Bernardića nije započela na terenu od strane stranačkog vodstva županija, općina i gradova. Započela je na Markovom trgu, gdje se jedan dio SDP-ovih zastupnika odlučio, iz straha za svoje vlastite fotelje, pokrenuti prvo mali potres kako bi sačuvali svoju snagu u SDP-u, a zatim i otvorenu pobunu kada su shvatili kako neće moći računati na Bernardićevu potporu da budu nositelji lista ili da uopće budu na listama. Pokušali su prijetnjama i ucjenama preko medija ukazati na sebe kao na snažne osobe bez kojih SDP sigurno ne može dalje.

Da Bernardićeva smjena dolazi od članova SDP-a ili s terena, onda bi pučisti imali spremnih nekoliko stotina ili tisuća potpisa za Bernardićevu smjenu, a ne jedva 90 i jedva ijednog iz Istre, iako Peđa Grbin, istarski div, vodi pobunu. 

Činjenica je kako je, zahvaljujući napadima na njega i njegovu politiku, Bernardić postao politički 'Pale sam na svijetu' kojeg uskoro ni novinari više neće doživljavati ozbiljno. Ipak, nije istina da iza napada na njega stoji bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović. Činjenica je da napad vode Milanovićevi kadrovi koji su se zbog njega našli tamo gdje jesu, izuzev možda Arena Bauka koji se našao u međuprostoru jer nema namjeru podržati pobunjenike, a s druge strane nije ni protiv Bernardića. Milanović je, dakle, indirektno kriv za napad na Bernardića, no on sam nije kolovođa. Naime, napadi su počeli i danas se nastavljaju samo zato što on nije jasno rekao kako nema namjeru ponovno se politički aktivirati. 

I dok u javnost tu i tamo izađe informacija da se Milanović vraća, poput neke babaroge koja bi trebala preplašiti Bernardića, on to sam nije potvrdio ili opovrgnuo. Upravo takva situacija uzrok je panici kod saborskih zastupnika SDP-a. Kako kaže ona stara poslovica - 'u strahu su velike oči', a kada se nađu u svojevrsnom političkom žrvnju između bivšeg i sadašnjeg predsjednika, onda nekima politički prostor postaje iznimno klaustrofobičan. 

Dvije stvari pokazuju kako Milanović ne stoji iza napada. Prvi je taj  što njegova dva najbliža suradnika, Orsat Miljenić i Milanovićev kum Joško Klisović, neprimjetno i distancirano stoje po strani, ne ulazeći u stranačke svađe. Drugi je taj što je Davor Bernardić još uvijek na čelu stranke, jer da Milanović stoji iza napada - oni bi već bili gotovi, vlast u SDP-u promijenjena, a on bi sam u fotelji u Hrvatskom saboru, zajedno s Krešom Beljakom, zagorčavao život koalicijskoj Vladi. Postavlja se onda pitanje - zbog čega pobunjenici rade to što rade?

U nedostatku točne informacije o Milanovićevim budućim političkim aktivnostima, 'njegovi' saborski zastupnici, svjesni snage koje bi u trenutku povratka Milanović mogao imati, odlučili su napadati Bernardića, jer znaju da kod njega ne mogu računati da će biti na listi, kako bi ih Milanović jednog dana, kada se i ako se vrati, opet uzeo u svoj veliki zagrljaj. Pučisti su se, s obzirom na to da znaju kako nemaju podršku većine gradonačelnika i župana na terenu, koji su odlučili pričekati da oluja prođe, odlučili za politiku 'ako prođe, prođe'. Ako Bernardić padne, onda će naći nekoga tko će voditi stranku, a ako ne uspiju - onda se barem mogu pravdati kako su nešto radili. 

Međutim, ako pučistima čak i prođe plan da maknu Davora Bernardića s čela SDP-a, to ne znači kako će im Zoran Milanović, u slučaju povratka, pružiti ruku i s njima izaći na izbore. Događaji u proteklih godinu dana pokazali su kako u SDP-u ne postoji nitko s kim bi Milanović mogao ili trebao surađivati. Politiku SDP-a vode zaboravljeni kadrovi, nesposobni živjeti izvan svojih županija i gradova, Partija je podijeljena na međusobno posvađane grupe i frakcije, s uništenom infrastrukturom i nenormalno lošom kadrovskom politikom.

SDP svoj ovako visoki rejting može zahvaliti samo činjenici da određeni dio građana posjeduje naviku davanja glasa za tu stranku. Od takve stranke i njenog vodstva Milanović nema nikakve koristi. Ako se odluči krenuti na predsjedničke izbore, što bi mogli saznati u svibnju 2019. nakon izbora za Europski parlament, SDP, poraz na izborima i njegovo sadašnje vodstvo postali bi mu samo teret koji bi ga mogao koštati nekoliko postotaka glasova.  

SDP je postao teret političke scene. Sa svojim promašenim, jeftinim politikama, lošim kadrovskim izborima i neozbiljnim političarima, svađama i općenitom nesposobnošću i dezorijentiranošću u političkom prostoru i vremenu, stranka je to koja se sama osudila na propadanje. Bez nagle i odlučne katarze koja bi SDP vratila u život, konačna odluka Zorana Milanovića, bilo ona o povratku u političke vode ili ostanku u poslovnom svijetu, postat će njezin konačni kraj.