Milanovićeva diletantska vlast klizi prema autoritarizmu i diktaturi

Iako je vladajućoj koaliciji uspjelo izglasati promjene Izbornoga zakona, i to jedva skupljenom većinom i bez i jednog glasa margine, procesi, koji su se odvijali u dva dramatična dana, pred istekom posljednjega ustavnog roka za promjenu tog zakona u ovom parlamentarnom mandatu, pokazali su da stranke vladajuće koalicije više ne funkcioniraju kao stranke u pravom smislu riječi.

Naime, jedan od temeljnih poslova političkih stranaka u demokratskom društvu poopćavanje je posebnih interesa i omogućavanje tolerantnoga društvenog dijaloga. Nije, naime, moguće sudjelovati u donošenju racionalnih političkih odluka ako su donosioci odluka „uronjeni" u interesne strukture i isključivo važu kako će se neka odluka odraziti na njihove osobne interese. Ondje gdje se politički život odvija na razini osobnih interesa, traje i permanentni „građanski rat", odnosno, uglavnom je riječ o diktaturama, koje štite interese vladajućih struktura, a posve zanemaruju interese podložnika.

Političke stranke definiraju političke ideologije, prepoznatljive pakete javnih politika, zakonske prijedloge, koji se moraju odnositi jednako ne sve građane i moraju biti neutralni. Jasno je da konzervativni, liberalni ili socijalistički svjetonazor pretpostavljaju različito postupanje u pojedinim situacijama, a da se ove tri temeljne ideologije zasnivaju i na različitim društvenim interesima. Jasno je da se građani opredjeljuju za jednu od ovih temeljnih političkih opcija. I to sukladno svojim osobnim interesima, ekonomskim probicima ili temeljnim svjetonazorskim opredjeljenjima, ali u demokratskoj političkoj areni ti osobni interesi ostaju izvan fokusa,

Zakoni, koje parlament usvaja, odnose se na sve građane jednako i njihova je logika da ne smiju pogodovati nekom pojedincu ili skupini, a na štetu drugih skupina. Jedna od temeljnih pouka Johna Rowlsa zakonodavce upozorava da „prilikom izgradnje institucija države ne smiju gledati na svoj trenutni interes, niti sebe tražiti unutar neke institucije". Na taj način, naime, nije moguće izgraditi trajne i stabilne institucije.

Hrvatskoj se od početka ovog mandata događa da se usvajaju zakoni koje javnost potom atribuira nekim osobnim imenom. Najprije, na samom početku mandata, kad se gradila struktura inicijalne Vlade Zorana Milanovića, u Saboru je usvojen zakon koji je nazvan Lex Komadina. Naime, donesena je odluka da tadašnji primorsko-goranski župan postane ministrom u Vladi, a taj je manevar, sukladno tadašnjoj zakonskoj strukturi bio teško provediv. Župan, naime, dobiva investituru izravno od birača, pa bi to značilo da bi gospodin Komadina morao podnijeti ostavku, a da bi žitelji njegove županije najkasnije 60 dana nakon toga morali izaći na izbore i izabrati novog župana. Umjesto toga promijenjen je zakon i omogućeno je da, ako je župan ušao u drugu polovinu mandata, njegov zamjenik može preuzeti dužnost i bez izbora.

Lex Komadina uskoro je postao načinom na koji je i njegov nasljednik u ministarstvu, dotadašnji krapinsko-zagorski župan, Siniša Hajdaš Dončić, prenio mandat na svoga zamjenika, a sam preuzeo vođenje ministarstva. U demokratskom društvu, društvu s razvijenom pravnom kulturom, nitko ne bi niti pomislio da je institucionalni problem moguće rješavati promjenom zakona. U demokraciji zakoni moraju biti „stariji" od pojedinačnih interesa i nije ih moguće „prilagođavati" zbog nekoga pojedinačnog interesa.

U demokratskom se društvu ostvarivanje interesa prilagođava zakonima, a ne obrnuto. Pritom nije važno što netko kontrolira parlamentarnu većinu, pa „može" raditi takve zakonske promjene. Takva upotreba parlamentarne većine, kojom se mimo temeljnih demokratskih principa ostvaruju pojedinačni interesi, graniči s terorom većine. Terora većine naročito se pribojavaju konzervativci (demokršćani) i liberali. Liberalna politička misao kreirala je koncept konstitucionalizma, stvaranja čvrstog okvira ustava - brane političkoj većini, kako bi se zaštitilo pravo društvenih manjina. Konzervativci se, pak, oslanjaju na načelo vladavine prava, snažno se odupiru čestim i brzim promjenama zakona, jer su uvjereni da su zakoni tim bolji što su „stariji" i u duljem periodu reguliraju neku oblast. Time svima zainteresiranima osiguravaju da se prilagode zakonskom okviru. Upravo takvi zakoni dugoročno štite interese svih građana.

Kad se prvi put pojavio zakon, atribuiran osobnim imenom, jer se njime rješavao neki pojedinačni problem, trebalo je zazvoniti zvono za uzbunu. U tom trenutku promatrači političkih procesa, pogotovo oni liberalnoga ili konzervativnog svjetonazora, morali su početi upozoravati na opasnost interesne diktature i gaženja temeljnih načela vladavine prava.

Budući da nije bio prepoznat prvi opasan znak spremnosti aktualne administracije za iskakanje iz legitimnih ograničenja vlasti i utjecaja, bilo je logično da će se pojaviti još ozbiljnije upozorenje. I pojavio se Lex Perković. Vlada je odlučila pogaziti obveze što ih je Hrvatska preuzela u pretpristupnim pregovorima s EU, i to kako bi zaštitila interes jednoga ili dvojice pojedinaca, štiteći, doduše, pritom i cijelu neformalnu mrežu društvenih utjecaja. Lex Perković završio je kao farsa u kojoj su se hrvatske javne vlasti snažno obrukale u međunarodnoj zajednici, a Hrvatska je pristupila Europskoj uniji kao zemlja obilježena grijehom pokušaja nepoštivanja preuzetih obveza. U Europsku uniju ušli smo kao „učenik iz magareće klupe" i u toj smo magarećoj klupi, zbog nesposobnosti poštivanja načela vladavine prava i čvrstog proračunskog ograničenja, ostali do danas, a očito je da iz te „magareće klupe" nećemo izaći sve dok je Zoran Milanović predsjednik Vlade.

Kad se parlamentarni proces, vezan uz donošenje Izbornoga zakona, dakle, sistemskog zakona, koji se u svakoj demokraciji donosi konsenzusom ključnih parlamentarnih aktera vlasti i opozicije, povezao s jednim imenom, postalo je jasno da aktualna vladajuća koalicija više nije sposobna upravljati zakonodavnim procesima. Venecijanska komisija Vijeća Europe, odnosno Europska komisija za demokraciju putem prava, usvojila je Kodeks dobre prakse u izbornim stvarima, koji je obvezujući za sve članice Vijeća Europe, u kome se upozorava da u godini dana prije redovitih izbora nije prihvatljivo mijenjati izborno zakonodavstvo. Čak i prije nego što je Venecijanska komisija kodificirala ova pravila, Hrvatska je u Ustavnom zakonu o provođenju Ustava regulirala da u izbornoj godini nije moguće zadirati u izborno zakonodavstvo. Tim se pravilom nastoji spriječiti parlamentarne većine, neodgovorne kao što je trenutna hrvatska, da pokušaju neposredno prije izbora mijenjati izborna pravila i stvarati što je moguće povoljnije predizborne odnose za svoju političku opciju. Iako formalno ne krši Ustav, odnosno Ustavni zakon o provođenju Ustava, vladajuća koalicija krši duh tog dokumenta, zadirući u izborna pravila u razdoblju kad se već ozbiljno govori o tome da bi Vlada parlamentarne izbore mogla provocirati već za nešto više od dva mjeseca, a kad je većina uvjerena da će se oni održati ili početkom ljeta ili u ranu jesen.

Politička igra, kojom je trebalo zaštititi „tihoga" političkog partnera premjera Milanovića, Branimira Glavaša, a iz političke arene eliminirati neugodnoga desno-liberalnog aktera Radimira Čačića, pokazuje da su promjene izbornog zakona napisane sukladno trenutnim interesima vladajućih i njihovim dogovorima iza pozornice. Zanimljivo je da se SDP odlučio zaobići Vladu, kao javnosti donekle otvoreno kolektivno tijelo izvršne vlasti, za iniciranje promjena izbornog zakonodavstva i proveo ih parlamentarnom inicijativom.

Plenarne parlamentarne rasprave u demokratskim su društvima obično pozornice, jer se stvarne odluke donose negdje drugdje, ili u Vladi, ili parlamentarnim radnim tijelima, ili kompromisima dogovorenima u parlamentarnim kuloarima. Međutim, plenarna zasjedanja i parlamentarne rasprave u takvim uvjetima moraju biti kvalitetan, prvorazredni nacionalni teatar. Kad se pak pretvore u diletantske igrokaze provincijskih aktera i kad tijekom takva igrokaza na sve strane počne kuljati „podzemna" interesna struktura, postaje posve jasno je da je došlo vrijeme za „audiciju" za novi nacionalni ansambl. Očito je da nastavak vladavine Zorana Milanovića i njegovih suradnika – epizodista postaje prevelikim opasnošću za uništavanje demokratskih institucija u Hrvatskoj te da nam ozbiljno prijeti sklizanje u autoritarizam i diktaturu.