Milanovićeva ambicija: uspostavljanje autoritarne nedemokratske vlasti

Naime, Milanović govori kako, za razliku od Ustavnoga suda, Sveučilište nije ustavna kategorija. Sveučilište je dio građanskoga društva, a ne političke sfere, koju regulira Ustav, stvarajući „ustave“, brane, prekoračivanju ovlasti različitih nosilaca javnih vlasti i uspostavljajući sustav ograničenja i kontrole vlasti. Što misli o Sveučilištu i važnosti njegove autonomije, pokazao je prije koju godinu kada je njegova Vlada donijela nečuvenu odredbu, prema kojoj plaće rektora sveučilišta ne smiju biti veće od plaća pomoćnika ministara. Pomoćnici ministara, kao uostalom i ministri, tek su politički odabranici, a rektori sveučilišta čine kremu nacionalne akademske zajednice.

U konsolidiranim demokracijama normalno je da su plaće ministara i redovitih profesora na sveučilištu usporedive, a beriva dekana, rektora ili predsjednika nacionalnih akademija nikako ne mogu biti dovođena u razmjer s onima u državnoj upravi ili političkoj nomenklaturi. Ideja o usklađivanju rektorskih i primanja pomoćnika ministara koncept je iz autoritarnih nedemokratskih sustava, u kojima političari ne obavljaju tek jedan od važnih javnih poslova, usmjeren na javno dobro, nego predstavljaju izdvojenu kastu, koja mora biti „izdignuta“ u odnosu na ostale društvene slojeve, a svi izvan te kaste moraju joj biti podređeni.

Upravo je Ustavni sud, kao svojevrsna kontrolna vlast u Hrvatskoj, ukinuo protudemokratsku mjeru premijera Milanovića i njegova tadašnjeg ministra Željka Jovanovića kao protuustavnu. Milanović teško podnosi situaciju u kojoj je u odnosu na njega i njegove protuustavne postupke Ustavni sud iskazivao svoju „političku ambiciju“. Pravilo, kojem su nas naučili Očevi utemeljitelji Američke federacije u svojim Federalističkim spisima, glasi da je jednu političku ambiciju, ambiciju vlasti, moguće ograničiti samo suprotstavljajući joj drugu jednako snažnu ambiciju. Da bi to bilo moguće, potrebno je uspostaviti funkcionalnu podjelu vlasti, svakom nositelju vlasti omogućiti dovoljan manevarski prostor da „ostvari svoju ambiciju“, izvršnoj vlasti tako suprotstaviti zakonodavnu i sudbenu, a u slučaju Ustavnog suda u hrvatskom modelu i kontrolnu, da nosioci izvršne vlasti ne bi mogli uspostaviti nekontroliranu, apsolutnu moć.

Milanović teži uspostavljanju autoritarnog poretka. Već je porušio svaki sustav kontrole i iskazivanja svake političke ambicije unutar svoje partije, ali i unutar koalicije. Na taj je način zakonodavnu i predstavničku vlast na nacionalnoj razini učinio nemoćnom, nesposobnom da ograničava njegova autoritarna ili totalitarna nagnuća. Unutar Vlade, kao kolektivnog tijela izvršne vlasti, isto tako nema nikakve protuteže, jer Vlada niti ne funkcionira kao kolektivno tijelo, nego kao skup političkih klijenata autoritarnog vođe.

Kao faktična protuteža Milanovićevim autoritarnim ambicijama, ambiciji uspostavljanja vlasti koja ne bi bila demokratski kontrolirana i koja ne bi bila ustavno ograničena, u proteklom se mandatu suprotstavio Ustavni sud. Otuda ovaj skandalozni napad na nj, iako je jasno da meta napada nije samo kolegij ustavnih sudaca, nego, prije svega, sam koncept ustavne, ograničene vladavine.

Tijekom mandata u kome je SDP kontrolirao parlamentarnu većinu Sabor je, nebiranjem novih sudaca Ustavnog suda, ovu instituciju doveo na rub raspada, a time ustavni poredak na rub ozbiljne konstitucionalne krize. Naime, Ustavni sud prema Ustavu treba imati 13 sudaca. Važno je da u Sudu bude neparan broj sudaca, kako bi se izbjegla blokada koja nastaje zbog izjednačenog broja glasova prilikom glasovanja. Međutim, tijekom cijeloga ovoga parlamentarnog mandata Ustavni je sud djelovao s 12 sudaca, a u međuvremenu je u srpnju ove godine istekao i mandat još jednom sucu, akademiku Davoru Krapcu. Niti umjesto profesora Krapca nije izabran novi sudac, ali akademik Krapac može obavljati dužnost ustavnoga suca još šest mjeseci nakon isteka osmogodišnjeg mandata – do početka siječnja iduće godine.

Osim toga, 7. prosinca ove godine istječe mandat predsjednici Ustavnog suda Jasni Omejec i još četvoro sudaca Ustavnog suda, a u svibnju iduće godine trima sucima. Odmah nakon formiranja idućeg saziva Sabora mora se, dakle, pristupiti izboru čak 10 sudaca Ustavnog suda, od kojih bi sedmoro nastupilo u mandat odmah, a troje u svibnju iduće godine. Suce Ustavnog suda bira se dvotrećinskom većinom glasova saborskih zastupnika, što znači da je o imenovanju nužan širok politički konsenzus.

Iz izjave Zorana Milanovića, vjerojatnog budućeg šefa opozicije, barem u prvim mjesecima zasjedanja idućeg saziva Sabora (naime, stranačke izborne konvencije održavaju se šest mjeseci nakon parlamentarnih izbora, pa će i šest mjeseci nakon poraza Milanović još biti šef SDP-a), očito je da njegova stranka namjerava i dalje opstruirati izbor sudaca Ustavnog suda, a ako on nakon izbora bude kontrolirao više od 50 zastupnika, hrvatski će ustavni model otklizati u krizu.

Rastakanje Ustavnog suda i javni govor protiv ustavne institucije nisu jedini skandali što ih Milanović nastoji ostvariti kako bi uništio instituciju koju smatra neprijateljskom. Prije koji tjedan u javnosti se pojavila vijest o tome da je dio Policije pod partijskom kontrolom Milanovićeve sljedbe prisluškivao dvoje sudaca Ustavnog suda. Poslije je javno potvrđeno da je jedna od sutkinja Ustavnog suda, neposredno prije početka izborne kampanje, bila pod nadzorom toga parapolicijskoga i paraobavještajnog odjela.

Osim generalne funkcije kontrolne vlasti Ustavni sud posebnu važnost ima tijekom izbornog procesa, jer on djeluje kao zadnja, prizivna instanca u izbornom procesu, a nadzor izbornih procedura jedna je od najvažnijih uloga Ustavnog suda. Prisluškivanje Ustavnog suda, odnosno jednog ili dvoje njegovih sudaca, i to, navodno, zbog bagatelnog razloga istrage o Zakonu o sportu, neposredno pred izbore, evidentan je pritisak izvršne vlasti i represivnog aparata, koji je ta vlast podvrgla partijskoj kontroli, na najvažniju instituciju u izbornom procesu.

Milanović i njegova sljedba počinju gubiti kontrolu, a njihova protudemokratska, autoritarna ambicija postaje sve više nezajažljiva. Problem je što u Hrvatskoj nemaju protuteže u neovisnoj kritičkoj javnosti niti institucijama građanskog društva. Ustavni sud, koji je trenutno na udaru Milanovića i njegovih protudemokrata, u javnosti je posve nezaštićen, dapače, izložen je linču na osnovu paraobavještajnih poluinformacija. Kritička javnost na Milanovićev ekscesni nastup uopće nije reagirala, što svakom autoritarcu samo daje poticaj za nove buduće pokušaje narušavanja demokratskog poretka.