Milanovićev infantilni autoritarizam gurnuo nas u magareću klupu EU

Milanović i njegovi ne mare za to što je Hrvatska članica Europske unije, jer ona je, kako kaže vođa, „suverena država“. Europska unija integracija je međusobno kompatibilnih političkih i ekonomskih sustava suverenih država, ali te države su kao svoje usvojile ne samo skup zakona, što ga nazivamo zajedničkom europskom pravnom baštinom (acquis communautaire), nego i temeljna načela donošenja političkih odluka, djelovanja javne uprave… Infantilni, nedorasli režim, kakav je Milanovićev, ne obazire se na preuzete obveze, pa tako kao što su vladajući mislili da svoje svjetonazorske drugove, nekoć moćne šefove komunističkih tajnih službi (ili kako bi to definirao Milanovićev šef represivnog aparata Ranko Ostojić – vođe Izviđačkog saveza) zaštite od transfera u Njemačku na osnovu jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga, danas misle da za njih ne važi europsko načelo dobrog upravljanja. Ono od donosilaca odluka zahtijeva da javne politike ne zasnivaju na političkoj računici, nego da odluke o njima donose tako da optimalno pomire interese svih dionika, a da ovi imaju važan utjecaj u procesu donošenja odluka.

Milanović i njegova sljedba procijenili su da bi hrvatski građani, koji su uzeli kredite nominirane u švicarskim francima, mogli biti poželjno biračko tijelo na skorim parlamentarnim izborima i odlučili su im maksimalno pogodovati. Pritom ostali dionici nisu bili zanimljivi za Vladu, a njihovi interesi nisu bili važni pri donošenju odluke. Zakonski prijedlog, koji je pripremio Milanovićev ministar, o vrsnoći čijega makroekonomskog znanja svjedoči činjenica da je i sam zadužen kreditom u švicarskim francima, tipičan je za rješenja kakva donose autoritarni i totalitarni režimi.

Autoritarizmi i totalitarizmi, naime, građane smatraju nedoraslima donositi odluke, pa kao njihovi „staratelji“ olako odlučuju poništavati ugovorne odnose, što su ih oni sklopili. Nadalje, takvi režimi štite samo one građane koji svoju sudbinu prepuštaju u ruke države, jer su samo oni materijal za stvaranje pokornih podanika. Oni građani koji su počinili jednaku grešku, ali su preuzeli odgovornost i na neki način ili prije otplatili kredit, ili ga u dogovoru s bankom konvertirali u eurski kredit i pritom sami podnijeli trošak jedne pogrešne procjene, ne dobivaju nikakvu pomoć države – jer oni su odgovorni i stoga nisu podanički materijal. S pozicije Milanovićeva rješenja sasvim je svejedno je li nekretnina, koja je kupljena kreditom u švicarskim francima, jedini stan, ili apartman na moru, stan za iznajmljivanje… Nikakvi socijalni kriteriji nisu primijenjeni, jer kad Milanović stvara podanike, neće ih valjda socijalno stratificirati i odbacivati one ekonomski moćnije.

Zakon, koji cijenu rješavanja problema svaljuje na samo jednog od dionika, i to na „grešnog jarca“, onu stranu koja je medijski proglašena lihvarskom, što u društvu s izrazito niskom poduzetničkom kulturom i snažnim egalitarnim sindromom nije teško, ne može podnijeti provjeru ustavnosti i zakonitosti niti na nacionalnoj, a pogotovo ne na europskoj razini. To znači da će u konačnici cijenu ovog posla preuzeti hrvatski porezni obveznici, da će oni platiti Milanovićev pokušaj regrutiranja biračkog tijela. To će se, naravno, dogoditi nakon izbora, pa će se Milanović i njegova sljedba samo smijati onima koji će platiti cijenu njegova političkog eksperimenta.

Odluke koje se tiču ekonomije nikad se ne donose bez elementarne procjene troškova i koristi. Ozbiljne države proračunavaju ekonomsku cijenu svake mjere, rade ozbiljne makroekonomske analize, a u Hrvatskoj je ministar financija neposredno prije donošenja Zakona o konverziji kredita ostao bez vjerojatno jedinoga ozbiljno makroekonomski obrazovanog suradnika, a njegovo ministarstvo niti ne pokušava izračunati cijenu ministrova rata protiv banaka. Takvo ponašanje govori o autoritarnoj strukturi odlučivanja u Milanovićevu režimu, ali još više o njegovu infantilnom aspektu. Vođa i njegovi suradnici ne razumiju što je država, i igraju se njome i njenim polugama, kao što to rade djeca i nedorasli balavci.

Milanovića i njegovu sljedbu razigranih dječaka nije briga kako će njihovo zakonsko rješenje utjecati na hrvatski kreditni rejting. Njima je, uostalom, smiješno i to što su kreditni rejting Hrvatske spustili na povijesno najnižu razinu, a ipak nisu imali problema sa zaduživanjem zemlje, pa su to čak radili i jeftinije nego neke prethodne vlade. Infantilnost im priječi da odgovor nađu u tome što je cijena kapitala na globalnom tržištu trenutno niska, ali da takvom neće dugo ostati, nego pothranjuju svoj autoritarni, odnosno  totalitarni, mentalitet vjerujući da je to posljedica njihove „državničke mudrosti“.

Protivno je europskom načelu dobrog upravljanja i to da se zakon, koji će imati ozbiljne ekonomske posljedice, donosi u hitnom postupku, iako samo jedna okolnost utječe na odluku da se zakon ne raspravi u još jednom čitanju – činjenica da aktualnom sazivu Sabora istječe mandat. Istek mandata znači i gubitak političkog legitimiteta trenutnih parlamentarnih zastupnika. Oni više ne smiju donositi odluke koje dugoročno obvezuju Republiku Hrvatsku, jer njihov mandat istječe. Takve odluke stoga valja prepustiti idućem saborskom sazivu.

Kad zagovara „crnogorski model“ rješavanja problema kredita u švicarskim francima, šef opozicije Tomislav Karamarko zapravo zagovara europsko načelo dobrog upravljanja, postizanje kompromisa među dionicima u nekom pitanju i podjelu odgovornosti, odnosno štete među dionicima. Za razliku od Milanovićeva infantilnog autoritarizma, ovakav način rješavanja problema sve dionike prihvaća kao legitimne i odgovorne, a Milanovićev infantilni autoritarizam smatra da su građani nedorasli i da im je potreban patronat države, a da su poduzetnici (u ovom slučaju banke) neobuzdani lakomci koji moraju platiti za tu svoju lakomost.

Idući tjedan i tjedni koji su pred nama, sve do parlamentarnih izbora, bit će obilježeni neobuzdanim protueuropejstvom Milanovićeva infantilno autoritarnog režima i sukobom tog režima s proeuropskom Hrvatskom. Po svemu sudeći, prutueuropski autoritarci, koliko god nedorasli bili, do izbora će dobivati tu borbu i destruirat će položaj Hrvatske unutar Europske unije, što uostalom sustavno čine od uspostavljanja vlasti (prvi im je zakon bio Zakon o vladi kojim su narušili autonomiju javne uprave), a naročito snažno od formalnog pristupanja Uniji (Lex Perković i sukob infantilnoga autoritarnog vođe s Europskom komisijom). Zato s Milanovićem Hrvatska i jest završila u europskoj magarećoj klupi, a pogoršani su odnosi sa svim zemljama koje bi nam u Bruxellesu trebale biti saveznice.

Strašno je, međutim, to što su se navodni liberali, ono što je ostalo od HNS-a, za obećane tri-četiri sinekure u Saboru, posve pokorili neoboljševičkoj politici infantilnoga autoritarnog vođe, pa ne mare za kršenja liberalnog svjetonazora što ih čini Vlada u kojoj sudjeluju. Popis tih gaženja liberalnih vrednota, samo u Zakonu o konverziji kredita podugačak je: prezir prema valjanosti ugovornog odnosa, tretiranje građana kao podložnika, nejednak odnos zakonodavca prema različitim skupinama građana, zanemarivanje europskih odveza, nepoštivanje načela racionalnog odlučivanja, … Milanovićev infantilni autoritarizam tako je i koalicijske partnere tog režima pretvorio u neoboljševike, kakvi su Milanović i njegov krug infantilnih protudemokrata, što ga je ovaj doveo u vodstvo Socijaldemokratske partije.