PRAVILA POLITIČKE IGRE

Milanović zaoštrava 'ideološki rat' što ga je nametnuo Hrvatskoj

17.01.2015. u 20:44
Ispiši članak

Već dugo znamo da vrh aktualne Vlade živi u nekoj paralelnoj realnosti. Za to nam nije bilo potrebno gostovanje premijera Milanovića na nacionalnoj javnoj televiziji. Ipak, da četvrti poraz zaredom u protekle dvije godine on može interpretirati kao „neriješen“ rezultat bilo je teško povjerovati. Svakako je najneugodnije je bilo čuti kakav će javni diskurs prevladavati u narednih nekoliko mjeseci.

Čuli smo ga, doduše, iz premijerovih usta već u izbornoj noći, neposredno prije nego što je dosadašnji predsjednik Ivo Josipović priznao izborni poraz. Premijer Milanović i oni koji misle da je s njim moguće surađivati uvjereni su da su izbori za predsjednika Republike pokazali kako je blok, koji je moguće stvoriti povezivanjem svih stranaka sadašnje vladajuće koalicije i onih koje nisu u toj koaliciji, ali pripadaju u lijevo polje političke arene, i podržavale su kandidaturu Ive Josipovića (dakle, ORaH, Laburisti, SDSS…) moguće stvoriti rezultat izjednačen s onim HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera, a glasovi zastupnika nacionalnih manjina u tom bi slučaju donijeli izbornu pobjedu SDP-ovoj koaliciji.

Milanović je obrazac „ideološke borbe“ uspostavio već na početku svog mandata, a kako izostaju rezultati njegove administracije i kako povjerenje u Vladu opada, tako se zaoštrava i žestina te njegove ideološke borbe. U normalnim situacijama strategija stvaranja dvaju političkih blokova vodi prema jačanju centra političke arene. Naime, najveći broj potencijalnih glasova u svakom je društvu koncentriran u centru, jer su političke preferencije u normalnim društvima, u kojima ne postoje neki duboki ideološki, vjerski ili nacionalni rasjedi, distribuirane sempling distribucijom. U takvim uvjetima stranka desnice i stranka ljevice pomiču se prema centru, jer glasači s lijeve i desne margine ionako mogu samo glasovati za stanku koja im je bliskija ili „baciti“ glas.

U dvostranačkim demokratskim sustavima politička se borba vodi u centru političke arene. Milanovića, međutim, uopće ne zanimaju centristički glasači, nego inicira proces u kojem bi se u društvu stvorio rasjed, odnosno, produbljuje staru blokovsku podjelu. U takvim bi okolnostima centar trebao nestati, a prirodno se centristički glasači radikalizirati i optirati ili za „tvrdu ljevicu“ ili za „tvrdu desnicu“. Obrazac „mi i oni“, pri čemu dvije skupine ne bi trebale uopće međusobno komunicirati, dominantan je obrazac u društvu kakvo zamišlja i želi Milanović. Svojim nastupom on zagovara takvu društvenu podjelu i vjeruje da na taj način može „očuvati izjednačeni rezultat“, što ga je, navodno, dosegao na predsjedničkim izborima.

Naravno, ako se politička arena tako polarizira, onda neuspjeh svih javnih politika, koje je njegova Vlada vodila u mandatu, prestaje biti temom, a temom postaje „borba protiv kriminalne zadruge“. Tema političkog dijaloga ne bi, prema Milanoviću, trebali biti sukobi interesa Milanovićevih ministara, što je samo eufemizam za visok rizik od korupcije na najvišoj političkoj razini, jer zna se da „kriminalna zadruga nismo mi, nego oni“. Za njega tema nije dvanaest kvartala recesije i odsutnost svake razvojne politike, jer „zna se“ da je za sve što se događa kriva prethodna vlada.

Iracionalni diskurs, što ga Milanović nastoji nametnuti hrvatskom društvu, možda bi mogao funkcionirati u nekoj izoliranoj državi, ali malo je vjerojatno da bi bilo moguće na njega se osloniti u državi koja je članica EU, i koja je tim članstvom obvezana na vođenje racionalnih javnih politika i ispunjavanje preuzetih makroekonomskih ciljeva. EU je zamišljena i kao mehanizam za sprečavanje pojave „ludih rimskih careva“ u zemljama članicama, jer takvi tipovi, užarenih očiju, teško uspijevaju odgovarati na pitanja o proračunskom deficitu i čvrstom proračunskom ograničenju.

Agresivna retorika diobe društva na dva bloka teško može nadvladati retoriku povezivanja, integracije društva, socijalne solidarnosti i racionalnog definiranja razvojnih ciljeva. Neupitno je, dakle, kako će završiti Milanovićeva avantura, što ju je započeo u noći Josipovićeva izbornog poraza, a pred tv kamerama je obrazlagao u smiraj radnog tjedna koji je uslijedio, i to zbog pritiska neispunjenih fiskalnih i makroekonomskih obveza prema Europskoj komisiji, i zbog toga što je hrvatski politički narod svojom demokratskom političkom kulturom ipak superioran aktualnom premijeru i njegovoj sljedbi.

Nakon mučne predsjedničke kampanje, u kojoj je Milanovićeva strategija njegova kandidata Ivu Josipovića donekle lišila cakline pristojna i umjerena političara, očito slijedi razdoblje u kome će nas Milanović i njegova sljedba pokušati antagonizirati i međusobno posvađati, ali sasvim sigurno će na nekoliko mjeseci zatrijeti sve nacionalne pozitivne energije i reformske potencijale. Ciceron je zapamćen po onoj namijenjenoj Katilini: Quousque tandem… Hoće li to Milanovića zapitati pripadnici stranaka uključenih u njegovu sljedbu, dakle, stranaka što ih ovaj nastoji pretvoriti u kohortu svoga ideološkoga građanskog rata.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.