Milanović opstruira prijenos vlasti negiranjem izbornih rezultata

S „francuskim modelom“ - izbornim sustavom apsolutne većine - Hrvatska ima dugo političko iskustvo. Prvi slobodni višestranački izbori, oni na kojima smo u proljeće 1990. birali Hrvatski sabor, provedeni su prema tom modelu. Tada je za zastupnika u prvom izbornom krugu bio izabran onaj koji je osvojio barem 50 % plus jedan glas od izašlih na izbore. Ako niti jedan od kandidata u prvom krugu nije osvojio apsolutnu većinu, oni koji su osvojili više od 7 % glasova plasirali su se u drugi krug, a u njemu je pobjeđivao onaj kandidat koji je osvojio relativnu većinu. Na jednak smo način predsjednika Republike birali već šesti ciklus za redom i Zakon o izboru predsjednika Republike jasno opisuje izborni model prema kojem se to čini.

Izborno zakonodavstvo mora biti definirano tako da osigurava jednostavne, trajne i providne procedure, koje svi akteri koji sudjeluju u izbornom procesu, dakle, i birači, i političke stranke, i kandidati, i promatrači i predstavnici medija, unaprijed poznaju i razumiju. Osim toga, procedure moraju osigurati brzinu provođenja, stabilnost i sigurni sustav prijenosa vlasti. Prihvaćajući kandidaturu, kandidati i zakonski okvir, prema kojem se izbori provode, prihvaćaju kao legitiman i obvezuju se da će na kraju izborne procedure poštivati ono što tijela za provođenje izbora definiraju kao izborni rezultat. Izbori su sustav kojim se legitimira demokratski poredak, jer se na osnovi izbornih rezultata „izgrađuje država“, položaji u izvršnoj vlasti dijele se prema ishodu izbora. Zato transparentnost izborne procedure, stabilnost sustava i povjerenje u njega imaju ključno značenje za stabilnost demokratskog poretka.

Najava - najprije političarke, za koju znamo da pripada „unutarnjem krugu“ SDP-ovih moćnika okupljenih oko predsjednika te stranke Zorana Milanovića, iako je javnosti njena prethodna karijera posve nepoznata - da SDP namjerava osporavati rezultat predsjedničkih izbora, a nakon toga potvrda „visokog izvora iz Vlade“, što je formula iza koje se redovito krije sam aktualni premijer, zasniva se na nakaradnom poimanju demokratskih procedura. Premijer i supruga njegova ministra članak 95 Ustava, odnosno njegov treći stavak, čitaju na način kojim posve zanemaruju kako svugdje funkcionira izborni sustav apsolutne većine. Tumače da bi u drugom izbornom krugu kandidat morao osvojiti apsolutnu većinu glasova izašlih na izbore, a da se inače izbori trebaju ponoviti za četrnaest dana. Zakon o izboru predsjednika Republike, precizno definira „francuski model“, onako kako je on određen svugdje gdje se primjenjuje.

Milanovićev „unutarnji krug“ u SDP-u očekuje od Ustavnog suda da stavi izvan snage Zakon o izboru predsjednika Republike, nanovo definira izborni model na način na koji se to nigdje ne čini i tada raspiše treći izborni krug. Izborni zakon definira da se izbori odražavaju najmanje trideset dana prije isteka mandata aktualnog predsjednika Republike kako bi se osiguralo da se mogu provesti sve prizivne procedure i da se osigura stabilan i legitiman prijenos vlasti. Cilj SDP-ova unutarnjeg kruga upravo je delegitimiranje procedure smjene vlasti i stvaranje ustavne krize. Jasno je, naime, da kad bi Ustavni sud i pristao odlučivati o tome je li Zakon o izboru predsjednika Republike u neskladu s člankom 95, stavak 3 Ustava, eventualno stavljanje izvan snage Izbornog zakona (iako je to nemoguće i besmisleno) ne bi dovelo do ponavljanja i održavanja trećeg kruga predsjedničkih izbora. Valja imati na umu da su se kandidati i svi sudionici u izbornoj proceduri obvezali da aktualan izborni zakon smatraju legitimnim u ovim izborima.

Ako bi se pak pravila mijenjala, ona se mogu promijeniti tek za naredni izborni ciklus. Izbori su, naime, procedura u kojoj su unaprijed poznata pravila prema kojima se oni provode, a nepoznat je izborni rezultat. Čini se, međutim, da u SDP-ovu „unutarnjem krugu“ misle kako bi trebalo biti upravo suprotno – rezultat bi trebao biti unaprijed poznat, a o pravilima, koja će dovesti do tog rezultata, „dogovorit ćemo se u hodu“.
Insistiranje na apsolutnoj većini u drugom krugu posve je protivno logici izbornog sustava koji mora osigurati učinkovitost i stabilnost. Takvim zaoštravanjem propozicija otvorila bi se niša protusistemskim akterima i organizacijama, koji bi s desetak posto potpore u biračkom tijelu, mogli blokirati prijenos vlasti. U takvom bi se sustavu, naime,mogao organizirati pokret „nevažećih glasova“, upravo kao što je u ovom izbornom ciklusu kandidat Sinčić pozvao svoje birače da „ponište“ svoj glas. Pokret „bijelih listića“ dogodio se u brojnim državama, a s pravilima kakva zastupa SDP-ovo vodstvo onemogućilo bi se miran prijenos dužnosti s prethodnoga na novoizabranog predsjednika Republike.

Premijer Milanović poigrava se upotrebom termina „ustavna kriza“, najavljujući da će većina građana uskoro shvatiti da je Hrvatska u ustavnoj krizi, a da je predsjednica Republike izabrana bez izbornog legitimiteta. Time pokazuje nedostatak elementarne političke kulture, ali i to da je spreman opstruirati prijenos vlasti, i to ne samo u slučaju izbora Predsjednika, nego i izvršne vlasti, nakon što izgubi parlamentarnu većinu.

Legitiman je onaj izborni rezultat koji proglase tijela za provođenje izbora. O demokratskoj političkoj kulturi u ovom pitanju valja učiti na primjeru Sjedinjenih Američkih Država. Iako je nedvojbeno osvojio više glasova od protukandidata Georgea Busha mlađeg, a prevaga u broju elektora ostvarena je u saveznoj državi u kojoj je Bushov brat tada bio guverner, na osnovu presude Vrhovnoga suda, kojeg je taj guverner bitno „kadrovirao“, otkako je odluka suda postala pravomoćnom Al Gore nikad više nije dovodio u pitanje legitimnost Bushova izbora. Na takva je pravila unaprijed pristao, a odluka sudske vlasti je konačna i obvezujuća. Nikad u mandatu predsjednika Busha Gore nije spomenuo da bi ovaj bio „nelegitiman“ i da bi država bila u „ustavnoj krizi“. Stabilnost demokratskog poretka odgovornim akterima u političkom životu mora biti važnija od osobnog interesa, čak i onda kad su uvjereni da su doista zakinuti, a kamo li onda kad je izborni rezultat nesporan, kao što je to u aktualnom hrvatskom slučaju.

Zoran Milanović i njegov „unutarnji krug“ u ključnoj stranci vladajuće koalicije već dugo sablažnjavaju javnost elementarnim nerazumijevanjem temeljnih odrednica političke kulture. Sada, kad pokazuju da su državu i stabilnost demokratskog poretka spremni učiniti taocima svog interesa za očuvanje vlasti bez demokratske potpore, njihove eskapade prestaju biti zabavne. Umjesto podsmjeha sad pobuđuju ozbiljnu zabrinutost za budući miran prijenos vlasti. Ovo je situacija u kojoj bi se stranke, koje Milanovića podupiru u Saboru, ali i odgovorni političari u SDP-u, morali distancirati od takve „parlamentarne većine“.