Milanović ne može protiv svog karaktera; svojim istupima pridonosi podjelama iako je obećavao drugačije

Radi se, jasno, o velikim ambicijama čovjeka koji je postigao sve što se u politici može postići. Bio je predsjednik političke stranke, premijer i sada predsjednik države. Međutim, ne može protiv svog karaktera, koji je uostalom bio u predsjedničkoj predizbornoj kampanji istaknut i kao njegov glavni izborni adut, pokazalo se i dobitni.

Milanović ponovno inzistiranjem na profesorici Zlati Đurđević kao jedinoj kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda, unatoč tome što se nije javila na javni poziv i što je njezino predlaganje u ovom trenutku protivno postojećem zakonu i odluci Ustavnog suda, pokazuje nekoliko stvari.

Milanović uistinu smatra da je on jedan od najboljih pravnika u Hrvatskoj. Na temelju čega? Nadalje, smatra kako on kao predsjednik nije dužan držati se zakona, već isključivo Ustava. Prosječan student prava tu njegovu logiku mogao bi oboriti, osim ako nam misao vodilja nije stara izreka jednog drugog vlastodršca ‘ne treba se držati zakona, kao pijan plota’.

Milanović guranjem profesorice Đurđević mimo zakonske procedure, uz njezin očiti pristanak, u stvari umanjuje i njezine neosporne stručne kvalifikacije i čini je de facto lošim kandidatom.

Što je njezina glavna prednost u očima predsjednika Milanovića? U nedostatku drugog objašnjenja treba se prisjetiti 2013. I njegovog gotovo opsesivnog protivljenja izručenju bivših šefova jugoslavenske UDB-e Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića Njemačkoj gdje su i osuđeni. Tada je inzistiranjem na tzv. lex Perkoviću uspio Hrvatsku zavaditi s Njemačkom, a jedna od onih koja je držala njegovu stranu bila je upravo profesorica Zlata Đurđević.

Jasno je kako Milanović, kao sin bivšeg komunističkog dužnosnika, o tom dijelu hrvatske prošlosti ima drugačije stavove nego netko čiji su očevi i djedovi u vrijeme Jugoslavije bili proganjani. No ipak ostaje dojam kako Milanović nepogrešivo bira upravo teme i osobe koje Hrvatsku udaljavaju od nacionalne pomirbe i relativiziraju zločine komunizma.

Podsjetimo, predsjednik Milanović nakon pobjede na predsjedničkim izborima održao je izvanredan pobjednički govor o zajedništvu i protiv podjela.

''Neću dijeliti hrvatske građane po onim stvarima koje ih bole, na koje su osjetljivi i na koje imaju nisku razinu tolerancije'', obećao je tada. Međutim, sada čini upravo to i to ne prvi put...

A kada mu se netko suprotstavi, tada na vidjelo izlazi njegova prgava narav. On bi rekao ''frajerstvo'', pri čemu se ne libi političkog protivnika verbalno uniziti, što je - ne lažimo se – odlika zlih i ''malih'' ljudi. Neki bi rekli i primitivnih. A posebno to do izražaja dolazi kada ga se uhvati u čudnim situacijama poput odlaska u ilegalni klub u Slovenskoj…

Milanović sada traži novi javni poziv za izbor predsjednice Vrhovnog suda. I na to ima pravo, no cijeli proces ogolio je do kraja i učinio nevjerojatnim da će se bilo tko drugi osim njegove kandidatkinje uopće i javiti na njega. I time sasvim sigurno nije pridonio poboljšanju stanja u pravosuđu, koje mnogi ocjenjuju kao najproblematičnijim ili čak i najkorumpiranijim dijelom hrvatskog društva.

U pozadini svega skriva se ono što je Milanović vrlo vjerojatno htio cijelom ovom pričom postići -  ojačati svoju poziciju u razgovorima ili bolje rečeno pregovorima s premijerom Andrejom Plenkovićem oko raspodjele veleposlaničkih mjesta, o čemu je portal Direktno već pisao.. Jer, ne treba sumnjati, on i za ta mjesta ima sasvim sigurno ''svoje'' kandidate.