Milanović je uspio, sada je svima jasno da je on poput birtijskog vic-mahera kojem se nitko ne želi zamjeriti pred fajrunt

A građanima već odavno nije zabavno to nezrelo, neodgovorno i izvan svake pameti ponašanje.

Nema dana, a da javnost nije zasuta uvredama s obje strane; za sada ''vodi'' Milanović, jer njegovu je lepezu uvreda teško dostići, iako mu i Plenković vraća istom mjerom. No, on to ipak radi (čitaj: govori) finije, u ljepšoj maniri i donekle diplomatskije.

A građanima je već odavno pun kufer svega.

Skupa odijela, ulični rječnik

I Milanovićevih vic-maheraja, ponekad lucidnih, ali najčešće kao pokupljenih sa šanka u lokalnoj seoskoj birtiji, negdje oko četiri ujutro, kada počinje razbijanje čaša, psovanje majke i oca i sveopći dernek.

I Plenkovićevih uzvraćanja loptice, dok onako pun sebe popravlja skupu kravatu u skupom odijelu, a onda već drugo jutro juri u Bruxelles, Pariz, London, ili neku tko zna koju elitnu destinaciju, ostavljajući nam naš jad.

A građanima se smučio život u ovakvoj državi. I to odavno.

Predsjednik države koji od početka mandata proziva ministra obrane, ovaj se nemušto brani, jer Milanovićevu je verbalnu zloću teško dostići, a obojica bi, barem po Ustavu, trebala biti zadužena za vojna pitanja, za hrvatsku obranu. I sada, zamislite hipotetski, u situaciji u kojoj usred Europe bjesni rat, koji svake minute prijeti prelijevanjem izvan granica Ukrajine, dva čelna čovjeka vojske trebala bi izdavati zapovijedi za našu sigurnost. Pa, tko je tu lud? Mi svi koji to trpimo. Jer ne možemo ništa do izbora.

Ulica nije opcija, nikada nije ni bila, a i da jest, najgora je i najopasnija. Kao zatvorenici osuđeni smo gledati i slušati njihova nadj……a. Oprostite na izrazu, ali samo upotrebljavam predsjednikov izričaj da se bolje razumijemo.

Netko je bacio dron?

U trenutku kada se prisjećamo kako nam je prije samo godinu dana usred Zagreba tresnuo dron (ukrajinski, ili ruski, za nas je sada svejedno), a sam nas Svevišnji sačuvao od tragedije, isti ovaj ministar obrane daje izjavu kako ćemo odgovor čiji je taj dron i što se zapravo zbilo, morati čekati do završetka rata. Ovo je stvarno izjava dostojna ekipe iz Alana Forda i mudrih izreka iz cvjećarnice. Možda bi i država bolje funkcionirala da je vode ti majstori, negoli ovi koji su sada?

Sve ako je i istina ovo što Banožić reče, valjda ga je netko prisebniji i verbalno pametniji trebao zaustaviti i objasniti mu da se takvo što ne govori, posebice ne ogorčenim ljudima kojima je ta, kako je izjavio Milanović, ''leteća kanta'' mogla smrskati glave. Pa da je netko bacio i frizbi, pitalo bi se tko je i zašto, a kamoli nekakvu prastaru letjelicu koja je pukom srećom zviznula u zemlju, bez ljudskih žrtava.

A građanima već kipi, kipi, kao u ekspres loncu. 

Oni se ne trzaju na pozive

Zapravo je zastrašujuća spoznaja tko nam vodi državu, za koju su toliki poginuli, nestali, ostali invalidi. Bez imalo poštovanja prema ljudima koji se bore sa svakodnevnicom, životom koji melje bez milosti, uplašeni i od sadašnjosti i budućnosti, istraumatizirani prošlošću.

Vode nas oni koji su već davnih dana riješili svoje egzistencijalne stvari, koji ne strahuju od toga hoće li im isključiti struju i grijanje i koji ne razmišljaju gdje su i kada akcije u trgovinama.

Oni koji se ne trzaju kada na zaslonu mobitela (kupljenih našim novcem) vide broj svoje banke, jer znaju da će ih bankarica podsjetiti da nisu platili ratu i da debelo kasne.

Oni kojima se ne stegne želudac kada na zaslonu tih istih skupih mobitela vide broj svoje kartične kuće, znajući da će ih djelatnik opomenuti da je prošao rok za plaćanje kartice. Ako je još imaju, jer su ''kartičari'' samilosno odlučili dati im još malo vremena, znajući da ionako zaračunavaju žestoke kamate.

Oni koji su svoju djecu smjestili u dobre škole i na vrhunska prestižna sveučilišta u europskim metropolama, ili ih poslali na sigurno, preko oceana. Jer znaju da će ova država i dalje ostati ovakva kakva jest, zapuštena i odbačena od svih, a najviše od njih samih koji njome upravljaju. Jer ih nije briga, zaista ih nije briga; da jest, nikada se ne bi ovako igrali ovom krvlju stečenom državom i utučenim, dotučenim ljudima.

I što mi možemo? Baš ništa. Čekati do izbora, trpjeti i začepiti nos te pokriti uši, kako bismo pokušali zaštititi svoju psihu i ono malo preostalog dostojanstva kojega nam ovi, koji se ne trzaju na pozive, pokušavaju oduzeti. I uspijevaju.

A građanima se sve toliko gadi, da više ne vide smisla, a ni nemaju snage pokušavati nešto promijeniti.   

Da, još nešto, za kraj, već standardno. Nakon pokušaja dizanja cijene vode u Zagrebu za 15 pa onda za sedam posto, zadnja je odluka da ona do daljnjega- ne poskupljuje. Tomica se i dalje igra gradonačelnika.

A Zagrepčanima je dojadilo to ludovanje ove kvazi-zeleno-liberalno-napredne sekte, koja pojma nema o poslu kojega je pohitala uzeti.

E, za ove sam građane sigurna da sada znaju kako su se zaj….. (opet ja Milanovićevim rječnikom, oprostite, obuzelo me). I da neće ponoviti tu grešku na sljedećim izborima. Tko će to dočekati? Da se i oni namire, kao što je to već red u hrvatskoj politici.