Milanović je uspio nemoguće - nadmašio je Mesića i pokazao još jednom kakav predsjednik ne bi trebao biti

Malo bi mu uz bok mogao stati i u dva navrata izabrani ex-predsjednik Stjepan Mesić, koji i jest u politički žargon uveo ''kafansku'' retoriku i pravi ulični rječnik, godinama pričajući viceve i kada je trebalo i kada nije, a uglavnom nije.

''Zoki je pokazao svima''

Milanović je blizu tog mesićevskog ''standarda'', iako obrazovaniji, čak i lukaviji i opasniji, a čini se i dobrano osvetoljubljiviji. Njegova je doza bahatog dociranja s visoka gotovo nepodnošljiva, a pritom pokrića za to nema ni u jednom potezu. Vjerojatno smatra kako je njegov učen način izražavanja - kojim nas više ne može zadiviti, jer znamo da voli latinske fraze - dostatan kako bismo mu povjerovali da je upravo to što govori istina, jedna, jedina i neoboriva.

Nije stoga čudno kako je verbalno zaratio s gotovo svim društvenim skupinama, a divljenje još jedino izaziva među nekim marginalnim, ali ortodoksnim pripadnicima ovoga društva, kojima je to njegovo prostačenje nevjerojatno cool i simpatično. Jer, eto, Zoki je baš ''pokazao onom anemičnom'' ili, Zoki je baš ''pokazao onom nesposobnom Banožiću''; Grliću Radmanu, u konačnici cijeloj Vladi, samo se mijenjaju imena.

Uopće mi nije namjera braniti ni Plenkovića, jer on je to i više nego vičan sam činiti, niti bilo koga od navedene ekipe iz Banskih dvora, ali razina komunikacije koja u redovnim porcijama stiže s Pantovčaka, apsolutno je nevjerojatna. Na trenutke i zastrašujuća. Zašto?

Zato jer pokazuje da se predsjednik države, osim što mu je omiljeni hobi udaranje po svima koji bilo što zucnu kontra stavova koje on zastupa, ne libi poput trač-magazina prikupljati čak i privatne podatke o osobama s kojima se fajta i tresnuti ih u javnost. Neka se narod valjda zabavlja, kruha i igara.

Nostradamus s Pantovčaka

Ali, ne ide to tako, predsjedniče. Narodu je puna kapa svega, umoran je, osiromašen i frustriran i nema više ni vremena, ni volje za slušanje prozirnih dosjetki od kojih ne može platiti struju, ni grijanje. Milanović posljednjih mjeseci izbacuje niz pogrešnih i preteških izjava. Ili je, doista, potpuno izgubio dodir s grubom realnošću Hrvatske, ili nam možda želi poručiti kako baš on bolje vidi i razumije probleme od svih nas, jadnika, koji samo kukumačemo i rastežemo Vladu kritikama na sve moguće načine. On gleda dalekosežno, za razliku od nas koji očito vjerujemo svemu što se servira s Markova trga. Nostradamus s Pantovčaka, moguće.

O, baš i ne; daleko od toga. Rijetko se koji premijer suočavao s tolikim nizom kritika i prozivki, kao što je to slučaj s aktualnim Plenkovićem. Posebice u svjetlu činjenice da je praktički promijenjena cijela garnitura koju vodi.

Uz stalne optužbe da je Hrvatsku ''bacio na koljena'', jer ''samo provodi naredbe svojih šefova iz EU'' te da je državu praktički ''isporučio na pladnju Bruxellesu'', svojom politikom otjerao gotovo pola milijuna građana, mahom mladih ljudi, koji su svoj kruh potražili daleko od kuće, Plenković je suočen i s najtežom krizom nakon rata - od Covid pandemije do brutalne ruske invazije na Ukrajinu. To nije opravdanje, ali jest ''olakotna'' okolnost u situaciji kada se svijet dramatično mijenja, a globalna recesija opasno je srušila svjetska gospodarstva.

Umjesto pijeteta i šutnje, nezrela demonstracija moći

Zabrinjavajuće je, međutim, kako, osim već u više navrata pokazane doze socijalne neosjetljivosti, Milanović sada već opasno pokazuje i visoki stupanj autoritarnosti i netrpljenja prema svemu što za sebe smatra prijetećim.

Koliko samo tuge, ali i gađenja izaziva činjenica da se ni na najtužniji dan u godini, onaj kada cijela Hrvatska plače i šuti, odajući poštovanje ubijenima, ranjenima, nestalima i protjeranima iz Grada-heroja, Vukovara, predsjednik nije suzdržao od demonstracije svojega dječjeg prkosa i nezrelosti.

Umjesto da cijeli državni vrh toga strašnoga dana, 18. studenoga, u dostojanstvenoj tišini pogne glave i zajedno pokaže pijetet, jer, dok su u Vukovaru i Škabrnji, a da ne nabrajam dalje, ljudi ginuli vjerujući u san o svojoj državi, neki drugi, iako vojno sposobni, bojišnicu su vidjeli samo na televizijskim snimkama. Ako su ih uopće i gledali.

Ali, ne, čak i te mučne dane Milanović ne preže od pokazivanja svojega teškoga i svadljivoga karaktera pa tako u Vukovar odlazi dan ranije, nazočeći otkrivanju spomenika Kati Šoljić i sinovima te potom odaje počast žrtvi Vukovara polaganjem vijenca i paljenjem svijeće kod spomen-obilježja masovne grobnice na Ovčari. Sa svima se pritom rukovao, a ministra obrane, Marija Banožića, s kojim od početka vodi užasan sukob, ne birajući izraze, ni uvrede na njegov račun, jednostavno je ignorirao kao da je zrak, ne želeći mu pružiti ruku. Čak niti u danima sveopće tuge. Nije li takvo ponašanje zaista degutantno? Ne stisnuti ruku, ako treba i nos, ali poštivati protokol i običaje.

Fake predsjednik

Kod Milanovića je puno toga, sada je to više nego vidljivo, čisti fake. Od empatije, koju reda radi pokazuje, do vrludanja lijevo-sredina-desno; malo je partizan, malo domobran, malo ustaša, Bošnjake ne podnosi, a razbijača BiH Milorada Dodika obožava, docira i pametuje srebreničkim majkama i glumata da nikada nije izjavio da u Srebrenici ''nije počinjen genocid'' pa nadalje.

Kod njega svega ima, samo nema pristojnosti, kulture, a ni diplomacije. I to baš diplomacije, kojom se godinama bavio prije aktivnog ulaska u politiku i koja mu je i bila odskočna daska za daljnju karijeru.

Pa kako je to moguće? Da čovjek koji je bio profesionalni diplomat govori kočijaškim rječnikom, družeći se sa sumnjivim ljudima i dajući skandalozne izjave - što potom rezultira pristojnim bojkotom od strane svojih kolega na rijetkim međunarodnim događajima kojima nazoči, jer ga ni ne pozivaju- na koncu tako često upotrebljava rječnik pravoga undergrounda i loših mafijaških filmova?

Jednostavno je, zapravo - diplomacija je krasan posao u kojem se lijepo živi, izvanredno zarađuje, a u biti velike odgovornosti nema, a često je izabiru oni kojima šljakanje od 9 do 17 baš i nije životni san. Naš je Zoki takav tip, nije da mu se nešto radi, pokazao je to dok je bio premijer milijardu puta, pokazuje to i sada.

Zapravo, zorno pokazuje kakav predsjednik ne bi smio biti. Ako već ne može biti gospodin, za Boga miloga, ne mora biti izbacivač iz opskurnog noćnog lokala. A čak ni to više.