PEGLANJE POLITIKE

Milan Kujundžić: Kako vrhunski liječnik nije uspio biti dobar ministar

Milan Kujundžić zacijelo je najosporavaniji, čak bi se moglo reći i najkontroverzniji ministar u Vladi Andreja Plenkovića. Činjenica jest da vodi jedan od najtežih, ali i najnezahvalnijih resora, u kojem su i svi bivši prethodnici na tom mjestu doživljavali žestoke kritike i napade, jer hrvatskim zdravstvom malo je tko zadovoljan.

18.12.2018. u 21:56
Ispiši članak

Ipak, budimo pošteni - u dvije i pol godine koliko je na čelu Ministarstva zdravstva, Kujundžić sigurno nije mogao riješiti probleme nagomilane u više od dva desetljeća - oni su toliko duboki da se čini kako su zapravo i nerješivi. Od kada je stvorena samostalna Hrvatska, zdravstvo je, uz pravosuđe, ''vrući krumpir'' s kojim su se mučile sve dosadašnje vlade, bez obzira koje političke orijentacije bile.

Već sam ulazak Kujundžića u taj kaotični resor bio je i za njega osobno svojevrstan ''ruski rulet''; s političkim iskustvom iza sebe, morao je znati kako će se suočavati sa svakodnevnim teškim optužbama, kritikama i stalnim prozivanjima. No bio je to njegov osobni izbor na žalost mnogih HDZ-ovaca koji mu nisu oprostili odlazak iz te stranke, formiranje vlastite, Hrvatske zore pa onda ponovno salto mortale i povratak u HDZ. Tvrdili su kako je spreman učiniti sve ne bi li postao ministar, kad već nije uspio na izborima za predsjednika države. Ali i to je legitimno, takva beskrajna ambicija. Ne vidim u tome ništa sporno.

Milan Kujundžić fantastičan je liječnik, vrhunski gastroenterolog; još 1996. postao je pročelnikom Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju u Klinici za unutrašnje bolesti u bolnici u Dubravi. Za njega riječi hvale, kao stručnjaka i sjajnog profesionalca, imaju i pacijenti - Kujundžić je uvijek svima bio na raspolaganju, čak je i kao ministar odlazio u operacijsku salu kada je to trebalo i operirao.

Osobno sam s njim razgovarala puno puta, odradili smo i nekoliko odličnih razgovora i uvijek je bio točan, precizan, jasan, korektan i pedantan kao švicarski sat. Pomogao mi je i u teškim trenucima, a to se ne zaboravlja, nije se ustručavao dati svu raspoloživu medicinsku pomoć. U razgovoru je uvijek srdačan, ljubazan, često i duhovit, što bi malo tko rekao, jer se doima tako smrtno ozbiljan.

Dakle, za Milana Kujundžića kao izvrsnog stručnjaka, ne samo u hrvatskim, već i u europskim i svjetskim okvirima, pohvale do neba; nema se tu puno što drugačijega reći. No ako govorimo o Milanu Kujundžiću kao ministru, dolazimo na sklizak teren. Praktički na najslabiju kariku Plenkovićeve ekipe. Možda je zasjeo u tu stolicu u jednom od najtežih vremena našega zdravstva.

Zaredale su se strašne tragedije, a govorimo samo o onima o kojima je javnost bila najviše obaviještena - smrt mladića u Zaprešiću, njegovo jezivo umiranje na cesti, slučaj koji je ovoga ljeta potresao Hrvatsku, šokiranu time da nam zbog nedostatka ekipa Hitne pomoći ljudi umiru na ulici. Javnost je tada prvi puta zatražila Kujundžićevu ostavku, on je odbio i ustvrdio da nije odgovoran za taj užas. Ali jest, po zapovjednoj odgovornosti.

Zatim novi smrtni slučajevi, prestrašni; dječji lijesovi u Metkoviću, Splitu, ponovno stravični dokazi kako u sustavu opasno puca na sve strane ili je već kolabirao. U javnoj emisiji, Kujundžić je najprije rekao kako nije odgovoran, zatim je promijenio izjavu u to da je spreman snositi odgovornost ukoliko se utvrdi da je bilo propusta, a sam je pritom izjavio kako je očito da je propusta bilo. Znači li to išta majkama koje su izgubile djecu? Ne, ni najmanje. Možda Kujundžić nije kriv; ali jest, opet ponavljam, po zapovjednoj odgovornosti.

Nedavni slučaj saborske zastupnice koja je iznijela hrvatskoj javnosti kako joj je u KBC Split napravljena kiretaža ''na živo'' otvorila je stravičan problem o tome kakav je odnos prema ženama u hrvatskim bolnicama. Počesto poput srednjovjekovnih mrcvarenja. Kujundžić je i u tom slučaju poslao inspekciju, još nije utvrđeno sve do kraja.

Liste čekanja u bolnicama, za koje je rekao kako će se smanjivati, sve su dulje i dulje; pacijenti dobivaju termine za tri-četiri godine! A do tada- tko živ, tko mrtav; u ovoj zemlji prije će biti mrtav, nego živ.

Idemo dalje; gotovo epski egzodus liječnika, medicinskih sestara i osoblja iz Hrvatske. Objavljeno je da je gotovo 900 medicinskih sestara napustilo državu i teško da će se više u nju vraćati - u ionako pretrpanim hrvatskim bolnicama njihov se manjak osjeća na svakom koraku.

A njihovim stopama odlaze nam i vrhunski liječnici, o kojima sanjaju sve razvijene države, jer hrvatski su liječnici nadaleko poznati u svijetu po svojoj izvrsnosti, kvalitetama i marljivosti. Sada ih te zemlje dobivaju ''gotove'', na zlatnom pladnju - jer Hrvati su sve bolesniji, a liječnici potplaćeni i sve umorniji.

Na vrhu smo europske ljestvice po oboljelosti od tumora i raka, a dodatno nas ''gazi'' i uništava hiperrastuća depresija, kao i beznađe, što je i sam Kujundžić javno priznao. Možda bismo da ne razmišljamo 24 sata o preživljavanju bili manje bolesni - sigurna sam da je to tako.

Nagomilali su se višegodišnji problemi i u Hrvatskoj liječničkoj komori, za koju se sumnja da baš u toj krovnoj organizaciji ima posla i za DORH. Navodne pronevjere novca, financijske malverzacije, nedopuštene rabote, pogodovanja, uhljebljivanja, rasipanje novca na sve strane... u tijeku je izvanredni nadzor u toj instituciji.

Ovo je samo vrh ledene sante užasavajućih problema koje je u ''miraz'' dobio Milan Kujundžić kada je sjedao u samo naizgled udobnu fotelju. Tko bi, zapravo, uopće želio biti na njegovom mjestu u raspadajućem sustavu? Vjerojatno samo netko još ambiciozniji od njega ili je Kujundžić moguće zaista uvjeren kako on može, ako već ne riješiti, a onda barem smanjiti zdravstvenu provaliju. Ali ne može.

I na kraju, kao šlag na tortu - ratni ministar zdravstva, dr. Andrija Hebrang, čovjek koji ima slonovsko pamćenje i teško oprašta, davno je izjavio kako je Kujundžić ratni dezerter i da je svjesno falsificirao svoj ''ratni put''. Kujundžić ga je tužio, parnica je trajala godinu i pol dana i iako sam Hebrang - izjavio je to javno - nije baš bio sretan time da se nateže s kolegom, ali je tvrdio kako želi istjerati istinu, prije nekoliko je dana dobio presudu na Općinskom kaznenom sudu.  “Dokazao sam da je Kujundžić boravio u Americi ’93. i ’94. godine, a dokazao sam i da je  protuzakonio napustio zemlju ’91.”, izjavio je Hebrang. Istina, to je prvostupanjska presuda na koju Kujundžić ima pravo žalbe, no teško je očekivati da će uspjeti dokazati ono za što ga je Hebrang optužio i dobio.

Odmah nakon toga, zadarski su branitelji uputili poziv predsjednici i premijeru u kojemu traže da se Kujundžić očituje je li to istina, a potom i oni sami te da ukoliko je Kujundžić doista ratni dezerter, traže njegovu ostavku. A to je njihovo legitimno pravo.

Je li Kujundžić zaista dezerter, ili ne, zna najbolje on sam. I njegova savjest. Ali, ipak, obzirom na toliko teške optužbe s kojima se suočava, od kojih je ova posljednja možda i osobno najpogubnija te ga doista kompromitira, Milan Kujundžić trebao bi se pogledati u ogledalo i sam donijeti odluku o svojoj političkoj sudbini. A time možda olakšati i Andreju Plenkoviću.  Obraz nije na prodaju; ili možda ipak jest? Neka Kujundžić procijeni pošteno i prema sebi i prema nama.  

 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.