MIGRACIJE PROMIJENILE EUROPU Želimo li da 'no-go' zone postanu budućnost cijele Europske unije?

Migrantska kriza 2015. početno se od strane političkog i medijskog mainstreama tretirala isključivo kao humanitarno pitanje. No vrlo se brzo pokazalo da migracije nisu samo humanitarno ili ekonomsko, nego i sigurnosno pitanje. Riječ je, zapravo, o jednome od ključnih pitanje globalne sigurnosti, ali i budućnosti europskog identiteta.

Iako su i Angela Merkel i David Cameron i Nicolas Sarkozy prije migrantske krize konstatirali kako je multikulturalizam mrtav, 2015. Europa je širom otvorila vrata ljudima druge kulture i civilizacije čije su vrijednosti nerijetko dijametralno suprotne europskima, posebno u pogledu demokratskog uređenja države i društva. Ono što nije funkcioniralo s manjim brojem ljudi, sada je trebalo funkcionirati s većim. 

U korijenu takve politike mogli su se prepoznati interesi korporacija kojima migranti služe kao "rezervna vojska kapitala" (jeftina radna snaga), ali i globalističko-ateističkih struktura kojima smeta sam spomen Božića i kršćanstva, pa im migranti služe kao instrument dezavuiranja ostataka kršćanstva u Europi. 

Još pred koju godinu kritika masovnih i nekontroliranih migracija mogla je značiti dobivanje etikete rasista i ksenofoba. Danas je restriktivniji stav prema migracijama, koji uključuje narativ o stvaranju "tvrđave Europe", postao gotovo pa opće prihvaćen. Čak i neke države koje su prednjačile u "vabljenju" migranata u Europu sada priznaju svoje ranije pogreške. 

Integracija u Švedskoj nije uspjela

Tako je prošloga tjedna švedska premijerka Magdalena Andersson izjavila da Švedska nije uspjela integrirati golemi broj migranata koje je primila u posljednja dva desetljeća što je dovelo do paralelnih društava i bandi. Ovoga mjeseca je, naime, u nasilnim neredima ozlijeđeno više od 100 policajaca. Nasilje je izbilo nakon što je jedan švedsko-danski političar spalio Kur'an na javnome mjestu. "Segregaciji je dopušteno otići toliko daleko da imamo paralelna društva u Švedskoj. Živimo u istoj zemlji, ali u potpuno različitim stvarnostima", dodala je Andersson.

Švedska je država EU-a koja je u migrantskom valu 2015. godine primila najviše ljudi po glavi stanovnika što ju je u svim ovim godinama pretvorilo u najveći "multi-kulti" eksperiment u Europi. U Švedskoj se danas može vidjeti veliki broj šerijatskih geta, tj. no-go zona u koje teško i policija ulazi. Formiranje geta, ali činjenica da demografska istraživanja pokazuju da će etnički Šveđani postati manjina u Švedskoj već za trajanja životnog vijeka većine ljudi koji su danas živi, posljednjih je godina potaknulo Stockholm na vođenje vrlo restriktivne useljeničke politike što je naišlo na velike kritike ljudskopravaških higijeničara.

Zanimljivo, upravo je Švedska posljednjih godina najsnažnije vodila autodestruktivnu politiku samomržnje. Primjer prvi: 2005. je jedan novinar upitao Lisu Bergh, tajnicu švedskoga parlamenta i glavnu dužnosnicu za integraciju, je li švedska kultura vrijedna očuvanja ili ne, na što je ona odgovorila ovako: "Pa, što je zapravo, švedska kultura? I mislim da sam time odgovorila na pitanje". Primjer drugi: švedski premijer Fredrik Reinfeldt (iz konzervativne "Umjerene stranke") 2006. je rekao: "Samo je barbarstvo istinsko švedsko. Svaki je daljnji razvoj došao izvana".

Povratak kulturi života

Sama je švedska premijerka sada priznala da posljedice antišvedske politike (Samuel Huntingon ispravno je multikulturalizam označio kao generalno antizapadni projekt) sada dolaze na naplatu. A krive politike na naplatu dolaze i u drugim zemljama. Samo u Francuskoj imamo oko 800 no-go zona. 

Želimo li da no-go zone postanu budućnost cijele Europske unije?

Papa emeritus Benedikt XVI. 2013. je u knjizi "Europa. Njezini sadašnji i budući temelji" napisao: "Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije".

Povijesna iskustva daju nam jasne odgovore o europskoj budućnosti ako se nastavi dosadašnja autodestruktivna politika. Povratak kulturi života jedino je rješenje za europsku budućnost i očuvanje europskog identiteta. Sve drugo vodi u nestajanje. Tamo gdje nema života nastupa smrt…