Marić govori o prijateljstvu, a možemo se kladiti da ga Pavičić ne bi ni zvao na jahtu da nije potpredsjednik Vlade

Bio bi dovoljan jedan pogled na svoju sliku na tuđoj jahti objavljenu u medijima da mu "vrijednosti koje dijeli sa svojim šefom, prijateljima i građanima" nalože podnošenje ostavke prije nego mu uruče obavijest o smjeni. Ostavka bi bila posljedica držanja do "ljudskih principa". Te dvije snažne emocijom nabijene konstrukcije "dijeljenje vrijednosti" i "ljudski principi" sišle su ministru Mariću s usana ravno u mikrofone ne bi li valjda od njega napravile – žrtvu, patnika, prijatelja, čovjeka, junaka... Vrijednosti koje promiču i ljudski principi koje zastupaju ministar Zdravko Marić i njegov prijatelj poduzetnik Blaž Pavičić mogu se dakle svesti na prešućivanje, tajenje, izmotavanje, konstruiranje poluistina ili neistina.

Sustav vrijednosti je uvelike nasljedan, uzgaja se i prenosi s koljena na koljeno. Naslijedio ga je i poduzetnik Blaž Pavičić jer tako je to u njegovoj obitelji, otac mu je prijateljevao s bivšim ministrom financija Slavkom Linićem i bilo bi sasvim u redu da mu jednog dana djeca prijateljuju s nekim budućim ministrom ili ministricom financija. Ljudski principi na koje se poziva ministar Marić nemušto braneći dio svojeg ljetovanja živahni su i u obitelji Pavičić. U njih bi jamačno bilo protivno svakom ljudskom principu ne pozvati ministra na jahtu. I to još k tome ministra financija, čovjeka na funkciji koja u nekom od svojih krakova zadire u baš svaku poru hrvatskog gospodarstva i društva, a ono što kao ministar financija ne pokriva Zdravko Marić pokriva kao potpredsjednik Vlade. Stoga je bilo više nego smiješno slušati ga kako priča bajke o nepovezanosti Pavičićeva poslovnog sektora s njegovim ministarskim resorom. No izmotavanje za Marića nije ništa novo, u svibnju ove godine tvrdio je da nije poznavao Milenka Bašića, vlasnika vjetroelektrana zbog kojih je bez pozicije ostala sada za pogodovanje optužena Josipa Rimac da bi se ubrzo pokazalo kako su se ipak poznavali. Ali nisu bili prijatelji, barem to.

U nekolicini javnih obrana ministrova ljetovanja na prijateljevoj jahti moglo se pročitati kako nije grijeh biti ministar, imati prijatelja i ljetovati nekoliko dana na njegovoj jahti nego je grijeh to ljudima ne reći. Grijeh je oboje. Ministar Zdravko Marić u društvu u kojem se poštuju prave vrijednosti i njeguju stvarni ljudski principi ne bi nikada stupio na palubu poduzetničke jahte bez posljedica za svoju poziciju. Sustav vrijednosti o kojem je riječ možda je ponajbolje opisao Davor Štern, pričajući svojedobno o vremenu kad ga je vlast smijenila s pozicije predsjednika uprave INA-e. Ispričao je kako je bilo nadasve neobično hodati cestom nakon smjene. Dok je bio predsjednik uprave moćne naftne kompanije, pozdravljali su ga ljudi, stotine njih mu je mahnulo, nasmijalo se, kimnulo glavnom, deseci su ga zvali na kavu, piće ili ručak. Nakon smjene slika bila drugačija. Odjednom su ljudi na cesti gledali u pod, valjda da u nešto ne ugaze, osvrtali se u drugom smjeru kao da traže nekoga koga su izgubili ili bi jednostavno prelazili cestu mašući, smiješeći se i kimajući nekom drugome, pozivajući na kavu, piće, sok ili ručak nekog predsjednika uprave, ime nije važno, pozicija jest.

Potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić bio je, u to ne treba sumnjati, na jahti Blaža Pavičića sa svim svojim funkcijama, a nikako bez njih, ako o ni jednoj drugoj poslovnoj temi, ministar financija i trgovac mora da su razmijenili barem nekoliko riječi o inflaciji jer ipak teško bi bilo vjerovati da su usvojili manire stare britanske aristokracije pa da na palubi jahte pričaju o pecanju komunicirajući pokretom žlice dok su svojim podređenima ostavili da rješavanju detalje na hrvatski način, onaj način u kojem će ministrovom prijatelju sva vrata biti više otvorena nego drugima jer ministru se treba umiliti. Ne Zdravku Mariću. Njegovim funkcijama.

Možda Blaž Pavičić krene u paničnu potragu za davno izgubljenim prijateljem iz osnovne škole koji se, izmislimo to sada, oporavlja od liječenja od ovisnosti u komuni i radi u skladištu trgovačkog lanca da ga provoza na jahti kako bi pokazao da ne radi razliku među svojim prijateljima. Možda se ministar Marić sjeti da ima prijatelja koji danas živi od socijalne pomoći pa ga odvede na ručak u fini restoran i onda stane pred mikrofone i srčano se brani kako nije pokušao iskoristiti svoju poziciju da pomogne prijatelju koji je sve izgubio zbog nesretnih okolnosti nego je samo s njim ručao jer eto, dijele neke uspomene. Na jahti Blaža Pavičića nije bio prijatelj Zdravko nego funkcija potpredsjednika Vlade Marića i u tome leži razlika koju je potrebno stalno naglašavati želimo li izliječiti naše društvo od štetnih vrijednosti i principa. Možemo se okladiti prilično sigurni u dobitak da Blaž Pavičić ne bi pozvao Zdravka Marića na jahtu da Marić nije ministar i potpredsjednik Vlade.

Nekada smo govorili da papir trpi svašta. Bespuća interneta trpe još i više, pa su potrpjela i tezu prema kojoj bi ministar u Vladi trebao imati dovoljno veliku plaću da si može priuštiti ljetovanje na jahti. To je ona logika prema kojoj ako ima dovoljno neće biti koruptivan. Tragedija je što su mnogi ljudi tome zapljeskali istovremeno se zgražajući na ideju prema kojoj bi minimalna plaća u državi trebala biti 10.400 kuna. S tržišne pozicije te su dvije stvari povezane. Kad podignemo gospodarstvo na tu razinu da minimalna plaća bude vrijednosni ekvivalent današnjih 10.400 kuna tada će i ministar prirodno imati dovoljno veliku plaću da može uštedjeti za tri dana plovidbe na jahti. No, kad je u pitanju Zdravko Marić možda su sve riječi suvišne, jer izgleda da se sve mijenja, samo on ostaje da širi svoje vrijednosti izmotavanja i ljudski princip zatajivanja.