'MAMA, KADA BI BAREM ZNALA ŠTO ONI RADE' Imao je isti žar koji je svijetlio i u našim očima! Francuz, a hrvatski sin - Jean-Michel Nicolier

"Tu sais que les mauvaises herbes ne meurent jamais"

Jean-Michel Nicolier, za obitelj Jean-Mi (Žan-Mi), rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, Francuska, kao najstariji od tri sina Lyliane rođ. Fournier i Jeana Nicoliera.

Osnovnu školu pohađao je u Faverney-u, gdje će se pokazati kao izvrstan učenik, te će mu biti omogućeno da jedan razred preskoči, odnosno poslije završenog prvog, upiše treći. Nakon što se obitelj preselila u Vesoul, pohađat će Collège Jean Macé, a potom Lycée Gérôme.

Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, odslužit će dvanaestomjesečni vojni rok u Besancon-u, a potom, želeći postati profesionalni vojnik, prijavljuje se na obuku u 1. padobransku pukovniju mornaričkog pješaštva (RPIMA) u Bayonne-u. Nažalost, tijekom obuke, prilikom skoka s padobranom, zadobit će tešku ozljedu desne pete zbog koje neće moći potpisati profesionalni ugovor.

Iako će se u ranoj mladosti baviti plivanjem, u regiji Franche-Comte bit će i vice prvak u svojoj disciplini, slobodni način – kraul, njegova majka Lyliane Fournier ispričat će kako nije sport bila njegova strast, nego iznad svega, knjige i čitanje: "Obožavao je Victora Hugoa, ali doslovno je gutao sve što bi mu došlo pod ruku, ne samo klasičnu književnost, nego i knjige o povijesti i politici. Neko je vrijeme radio kao radijski voditelj, imao je prilično elektičan ukus za glazbu. Slušao je i rock, od mene je često posuđivao ploče. Voljeli smo ih oboje i morala sam ga podsjećati da mi ih vrati".

Također, Lyliane će reći kako je Jean bio izuzetno društven, volio je izlaziti s prijateljima, šetati do La Motte-a (vrh u Vesoul-u), te jedriti na dasci na vesoulskom jezeru. Ponekad bismo išli u kino gledati ratne ili avanturističke filmove koje je osobito volio, a poseban je dojam na njega ostavio film 'Lovac na jelene'.

"Jean-Michel je bio vrlo zaštitnički nastrojen prema meni, ali i djeci, nemoćnima općenito. Puno godina kasnije, mnogi mladi ljudi su me došli posjetiti i ispričati mi kako se Jean-Mi zauzeo za njih u školi ili nekim drugim situacijama. Uvijek se zauzimao za slabije i to je zasigurno glavni razlog zbog kojega je otišao u Hrvatsku".

Tom narodu treba pomoći…

"Jean je jako puno pratio vijesti i geopolitička zbivanja i sukobe. Još u veljači 1991., tada je radio u Švicarskoj, nazvao me je i rekao da je gledao reportažu na Arte kanalu, te da se nešto ružno sprema u Hrvatskoj. Kad su, u ožujku i travnju 1991., u Hrvatskoj počeli nemiri, to ga je potpuno obuzelo. Govorio je – 'Mama, taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, želi neovisnost, treba mu pomoći… Rekao je da bi bio spreman poći tamo… Onda je došao taj dan, u srpnju 1991….

Pošla sam kući iz ureda, na pauzu za ručak, i izdaleka sam na ulici prepoznala Jeana… Rekao mi je da odlazi… 'U Švicarsku?' – pitala sam ga, a on odgovara –'U Hrvatsku'… Pozvao me je da mu pomognem spakirati kofere i sjećam se da me je pitao može li uzeti paket čokoladnog keksa 'Granola'… Od tada, od tuge, nikada više nisam kupila taj keks… Jako sam plakala, Jean nije želio da pođem s njim na kolodvor, nego da se vratim u ured, ali ja sam osjećala da ga više nikada neću vidjeti…

Rekao mi je – 'Divlja trava nikada ne umire…'. Bila je to aluzija na rečenicu s kojom su se u obitelji često šalili i zadirkivali – 'Vi ste divlja trava, prezirem vas i ne razgovaram s vama više…'
 

Zar vam ovi ljudi sliče na fašiste?

U Hrvatsku, na zagrebački željeznički kolodvor, Jean je stigao naoružan kamerom i dnevnikom.

Tamo je upitao gdje se može priključiti hrvatskim dragovoljcima, pa ga je jedna gospođa uputila u dvjestotinjak metara udaljenu Šenoinu ulicu, gdje se nalazio prvi stožer HOS-a. Tamo će  upoznati dva mladića s kojima će započeti i završiti svoj ratni put, Igora Širokog i Davora Purulića. S njima će, već za nekoliko dana, otići na prvu crtu bojišnice, u mjesto Mejaško Selo, općina Barilović, na Kordunu, uz rijeku Koranu, 80 km jugozapadno od Zagreba. Tu je bilo vatreno krštenje za Jean-Michela, ovaj put naoružanog puškom i tu prvi put sudjeluje u obrambenim akcijama hrvatskih dragovoljaca.

Igor Široki, o svom neprežaljenom suborcu i prijatelju, ispričat će: "Jeana je teško točno opisati, možda bi bilo najbolje reći kako je bio mješavina vojnika i čovjeka iz Crvenog križa. Pokazivao je abnormalan poriv da pomaže, da brani slabije... Činio je sve kako bi ostao s nama, čak nam je ispričao neke priče kako ima ratnog iskustva iz Legije stranaca, valjda se bojao da ga u suprotnom ne bi primili... Znali smo da laže, ali bio je izuzetno simpatičan, šaljivdžija, skroman...

U Mejaškom Selu ga je snimila ekipa francuske televizije Antenne 2. Kad su ostali nasamo s njim, pitali su ga što radi s nama, fašistima, takvo su mišljenje imali tada o nama. Iako su ga zbunili, Jean je odgovorio: "Nikada se ne bih priključio fašistima, mi smo HOS-ovci, mi smo hrvatski vojnici, borci za slobodu". Ni tada, verbalno, ni u ratu, na položaju, nikada nas nije napustio...

Lyliane Fournier : "Kad je došao u Hrvatsku, Jean-Mi nije imao djevojku. Imao je sentimentalan karakter, bio je vrlo romantična osoba. Iz Mejaškog sela čuli smo se tri, četiri puta, za tri mjeseca. Rekao mi je da se viđa s djevojkom koja mu daje satove hrvatskog jezika, ali da se prije svega zaljubio u Hrvatsku, u ljude. Također, rekao mi je da bi volio ostati živjeti u toj prekrasnoj zemlji, nakon rata.

Situacija u Hrvatskoj je postajala sve ozbiljnija i rekla sam mu: 'Moraš se vratiti, to nije tvoj rat, ne radi se o tebi... Ostavi to da sami riješe...' Šutio je neko vrijeme, a onda mi je uzbuđeno rekao : 'Kako mi to možeš reći, ti kao moja majka? A uvijek si mi govorila da slijedim svoje zamisli! To su moje zamisli! I još ću ti nešto reći... Prijavio sam se kao dragovoljac za Vukovar. Idem tamo! Danas ili sutra, ne znam točno, ali idem tamo kao dragovoljac!'

Njegov izbor, u dobru i u zlu...

Dana 21. rujna 1991. ubijen je prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a, Ante Paradžik. Dan nakon njegovog sprovoda, 26. rujna, dragovoljci HOS-a krenuli su za Vukovar koji je već tada bio simbol otpora JNA i četnicima. 

U knjizi '58' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuš zapisat će: "Dolazeći u Vukovar, 27. rujna 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao, koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatskoj neovisnosti…"

O Jean-Michel Nicolieru će, s puno poštovanja, napisati: "Jean je bio krasna osoba, vidjelo se to iz njegovog govora, ophođenja, očiju. Često sam u njegovim očima vidio isti onaj žar koji je svijetlio i u našim, reći ću tako, hrvatskim očima. Da nije govorio francuski, jer hrvatski nije znao, nitko ne bi rekao da je stranac. Sve je radio kao i mi, nikad nije tražio nikakve povlastice (toga inače nije ni bilo u Vukovaru)… Sve je dijelio s nama, kao i mi s njim. Isto tako, s nama je dijelio suze, bol i krv, jer ni on, naravno, nije mogao ostati ravnodušan na zlo koje nas je okruživalo…"

Nikica Burić Samoborac, opisat će svoj prvi susret s Jeanom-Michelom Nicolierom: "Došao sam na položaj na kojem su bili raspoređeni dečki iz HOS-a. Rekli su mi – 'Dođi da te upoznamo s Francuzom'. Mislio sam da mu je to nadimak. 'Ne, ne' – rekli su mi – 'On ti je pravi Francuz. Došao je kao dragovoljac!'. Rekao sam da mu prevode i pitao ga zašto je došao. Odgovorio je – 'Ja volim Hrvatsku, vas napadaju, došao sam dati svoj doprinos'.

Ja ga gledam, dečko mlad, zgodan, nasmijan… Zahvalio sam mu, a onda sam rekao da mu ne prevedu što sam dalje rekao, a rekao sam: 'Išao bih ti ja malo sutra u Francusku pomoći, ne volim Francuze, još bih ih gledao kako ratuju i navijao…' A, on je evo došao k nama… Eto kakav je to dečko bio… Kasnije, kad sam od jednog od preživjelih s Ovčare, Dragutina Berghofera - Belog, čuo kako su tog momka zlostavljali, tukli i cipelarili, strašno me je potreslo… "

Gdje su završili Jeanovi foto filmovi i dnevnici?

Igor Široki: "U Vukovaru, Jean je sve pažljivo i sustavno zapisivao i fotografirao. Bio je rođeni novinar. Još u Zagrebu, nudili su mu da ostane, da bude izvjestitelj, no sve je odbio, želio je poći s nama. Bio sam osobno nazočan kad mu je i dr. Vesna Bosanac nudila da ostane u bolnici i također izvještava strane medije, sve je odbio, nije se maknuo s položaja. Fascinantna je ta njegova odanost nama, našoj ekipi s kojom je došao".
Jean-Michel Nicolier ranjen je dana 9.studenoga, a o samom događaju ispričat će Stjepan Tonči Antolić, također dragovoljac HOS-a, Jeanov suborac i na položaju posljednji zapovjednik: "Bilo je to ujutro, oko devet, pola deset… Imali smo na straži mobiliziranog stražara, izvjesnog Dušana Bijelića, koji je prebjegao na drugu stranu i dojavio četnicima gdje se nalazimo.

U trenutku kad je kroz vrtove prošao tenk, na jedinom mjestu koje nismo izminirali, za što su dobili informaciju, bili smo u dvorištu dvije kuće dalje od Specijalne škole. Davor Purulić ga je probao naciljati zoljom, ali nije mogao od drveća. Uočili su nas i tenk je opalio točno između nas, sva četvorica koja smo se tamo nalazila, Jean-Michel, Davor Purulić, Zvonko Bračun Čaruga iz Našica i ja, bili smo izranjavani. Iz tog su nas dvorišta izvukli Robert Šilić i tek  petnaestogodišnji Zoran Harhaj.   

Igor Široki, nastavlja: "Kada je postalo jasno da je obrana grada slomljena, otišao sam do bolnice i pitao Jeana da ide s nama u proboj. Odbio je. Sjećam ga se u onom šlafroku u kojem je snimljen, imao je sa sobom filmove i svoj dnevnik, u to sam siguran. Volio bih znati kod koga je to završilo. A njega… Njega najbolje opisuje posljednji intervju koji je dao… U dobru i u zlu… Bio je takav, doista…"

"Posljednji put, glas moga sina čula sam dana 6. listopada, kada je nazvao iz Vukovara. Plakao je. Rekao mi je – 'Kad bi samo znala što oni rade… Bacaju na nas plin, nemamo se čime braniti… Moraš tražiti pomoć, trebamo pomoć… To sam i učinila, ali nažalost, nitko nije odgovorio na moj apel…" – s tugom će reći Jeanova majka, pa dodaje - "Nakon toga dana, bila sam bez vijesti, sve dok nisam dobila dva telefonska poziva od novinarke Agnes Vahramian, koja je moga sina intervjuirala u bolnici 19. studenoga. Rekla mi je da je Jean nestao 20. studenoga s ostalim pacijentima iz bolnice… Do tada, nisam znala ni da je Jean-Mi ranjen i hospitaliziran…

Poslije pada Vukovara, imala sam kontakt s različitim institucijama, gdje god sam mislila da bih mogla dobiti neku informaciju… Sve je bilo dosta komplicirano jer ni Hrvati nisu znali što se dogodilo s nestalima iz bolnice… Moji prvi kontakti bili su Francusko veleposlanstvo u Beogradu, s kojim me vežu loše uspomene, Francuski konzulat u Zagrebu koji me je povezao s hrvatskim vlastima i Međunarodni Crveni križ… Bila sam u istoj situaciji kao i stotine drugih hrvatskih obitelji koje su tražile svoje najmilije…

Vukovarska klaonica

Slom obrane grada i ulazak JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Jean-Michel Nicolier dočekao je živ, što je neosporno dokazao snimak intervjua koji je s njim napravila novinarka francuske televizije Agnes Vahramian. U njemu će Jean-Michel izjaviti: "Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar, to je moj izbor i u dobru i u zlu".

Na pitanje, zašto dragovoljac, odgovorit će: "Jer mislim da im treba pomoći, zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao". Kad su ga upitali što za njega simbolizira Vukovar, tri puta je ponovio: "Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu".

Kada je kao ranjenik zarobljen i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima iz vukovarske ratne bolnice deportiran na stratište Ovčara gdje je, prema iskazu svjedoka, surovo zlostavljan, a potom bez milosti likvidiran, Jean-Michel Nicolier, sin i brat, imao je dvadeset i pet godina.

Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni, a za taj zločin do danas nitko nije odgovarao.

Jean-Michel, Jean-Mi, nismo te zaboravili.

Lyliane Fournier: „Nažalost, ljudi koji znaju gdje je tijelo moga sina, ali i drugih ubijenih sinova, pokopano, ne govore. Oni koji ne znaju, govore… A mi još uvijek čekamo i nadamo se kako će nekome proraditi savjest…“

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. Projekt je realiziran u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.