Mama je doviknula teti da pita što je s tatom: Onda joj je slušalica ispala iz ruke...

Uz izaslanstvo grada Sinja, Trilja, Općine Hrvace itd. u koloni sjećanja nalazili su se alkari i alkarski momci koji su predvodili povijesne postrojbe te brojno izaslanstvo VAD-a, članovi udruga proisteklih iz Domovinskog rata, brojnih institucija, civilnih, sportskih i kulturnih udruga, predstavnici vjerskog života i brojni žitelji cetinskog kraja. Tijekom opsade grada, braneći Hrvatsku na krajnjem istoku, u Vukovaru su poginula tri rođena Sinjana i jedan Košućanin, a kuriozitet je da su svi poginuli dan za danom, u studenom 1991.

FOTO: Screenshot

Dan 3. studenog 1991. Marko Vučković - Mesar

Jedna od strategija neprijatelja bio je i prekid dovoda vode, prekid komunikacija i sprječavanje opskrbe hranom, koja je za cilj imala izgladniti stanovništvo i što prije natjerati ga na predaju. Dostaviti municiju, hranu i vodu na položaje, koje su gladni i iscrpljeni branitelji iščekivali s nestrpljenjem, kao i skrb i snabdijevanje skoro petnaest tisuća civila po skloništima, usuđivali su se samo najodvažniji. Pod kišom granata, praćeni neumornim očima snajperista, često ne znajući koje su ulice sigurne za prolaz od ruševina, rupa od granata i avionskih bombi, te jesu li u međuvremenu od posljednjeg njihovoga prolaza pale u ruke neprijatelju, usuđivali su se samo najodvažniji. Jedan od njih zasigurno je bio i Marko Vučković, poznatiji kao Mesar.

Na spomen imena Marka Vučkovića mnogi vukovarski branitelji slegnuli bi ramenima, ali kada bi čuli njegov ratni nadimak "Mesar", lice bi im se razvuklo u topli osmijeh prepoznavanja. Marko Vučković rođen je 19. listopada 1954. u Sinju, kao prvo od četvero djece Jure i Kate rođ. Babić. Rano djetinjstvo proveo je u selu Maljkovu, uz obalu Peručkog jezera, a u Vukovaru, kamo su mu se roditelji poput mnogih drugih doseljenika iz toga dijela Dalmacije uputili u potrazi za nekim boljim životom, završio je osnovnu školu, kao i srednju školu za gumarskog tehničara. Kao mnogi Vukovarci (Marko bi me, kada bi to samo mogao, odmah sada ispravio i za sebe rekao kako je on "Kudeljarac") slobodno vrijeme rado je provodio na Vuki i Dunavu, ribareći ili "odmarajući dušu" vozeći se po rukavcima u svojoj šest metara dugoj čiklji.
U ljeto 1991. borovski radnik, prvo u Staroj, a potom u Novoj pneumatici, sportaš, ali prije svega sin, brat, suprug i otac trojice sinova, gotovo preko noći radno odijelo i sportsku obuću zamijenio je vojnom odorom i vojničkim čizmama.

Kao pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade osnovane 15. lipnja 1991. na Opatovcu vrlo brzo postao je najpoznatiji vukovarski logističar. Iako malo ljudi zna njegovo pravo ime, Marka Vučkovića mnogi prepoznaju kroz njegova djela. Dostava hrane na punktove po cijelome gradu, po čemu ga najviše ljudi i pamti, pronalaženje i dostava namirnica za kuhinju te dostava streljiva, lijekova i prijevoz ranjenika, samo je dio teških zadataka koji su bili njegova svakodnevica. Mesar je zasigurno, uz pomoć koja nikada nije došla, bio najiščekivanija osoba u ratnom Vukovaru. Posebno se to odnosi na civile u zajedničkim skloništima, a ponajviše na umorne, gladne i iscrpljene branitelje na položajima. U rijetkim trenucima odmora najčešće pitanje koje se izricalo bilo je: "Je li dolazio Mesar?".

"Potvrdan odgovor značio je kako ćemo taj dan ipak nešto pojesti", reći će kroz priču oni koji ga se s ljubavlju sjećaju. Bilo je dana kada su Marko i njegove "desne ruke", prvo Davorin Fumić – Fuma do njegova ranjavanja, a potom Jasna Edl-Špiljar, promijenili i po tri kombija jer je njihovo nadmudrivanje sa snajperima i granatama u sve razrušenijem gradu uzimalo svoj danak. "Ja sam upravo priželjkivao da bude ranjen jer sam znao da izvršavajući takve zadatke ne može preživjeti", s tugom mi je ispričao Ivan Vučković, Markov mlađi brat. Jasna Edl-Špiljar, koja i danas o njemu teško može pričati, a da joj se oči ne ispune suzama, s ponosom ističe: "Kraj Marka bojati se, pokazati strah, bila je sramota. Stalno je govorio: 'Po gasu i što nam Bog da. Mi to moramo, ljudi nas čekaju'".

Dana 3. studenoga 1991., pri pokušaju dolaska iz borovske tvornice u bolnicu gdje je bio pozvan, na mostu kod vukovarske luke, Marko Vučković smrtno je ranjen. Pogodio ga je metak s transportera koji je s Dobre vode neprestano gađao most koji je bio jedina poveznica između Borova naselja i Vukovara. Godine 1998. nakon ekshumacije i identifikacije, sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. U jednom od svojih prvih intervjua Mile Dedaković – Jastreb spomenuo ga je pod ratnim imenom "Mesar", kao primjer neustrašivosti i htijenja, a u sjećanju svojih prijatelja i suboraca, Marko Vučković ostat će primjer tihog i samozatajnog heroja. Kada je ubijen, Marko Vučković, suprug, sin, otac i brat, imao je trideset i sedam godina.

FOTO: Privatna arhiva

Dan 4. studenoga 1991.  Andrija Alčić – Andrijica

Andrija Alčić, za obitelj i prijatelje – Andrijica, rođen je 13. prosinca 1954. godine u Sinju kao jedino dijete Ruže rođ. Tiganj i Frane Alčića. Jedna od Andrijine tri starije polusestre Anđa Jurić, ispričala je kako se njihov otac Frano nakon majčine smrti 1952.g, ponovno oženio, te da su i ona i sestre Ana i Kata, danas, nažalost, pokojne, svoga brata Andrijicu beskrajno voljele: "Mi nikada nismo rekle 'polubrat', uvijek 'brat', a takav smo međusobni odnos s njim i imale. Nikada se nismo pomirile s tim da smo ga izgubile". Andrija je osnovnu školu završio u rodnom Sinju, a srednju, obrtničku, obućarski smjer, u Splitu. Vrlo rano postao je član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sinj, a sestra Anđa se prisjetila: "Volio je spavati, bilo mu se teško dignuti, ali kad bi čuo sirenu, istog je trenutka skakao na noge. Za to je živio".

Dana 25. rujna 1991. Andrija Alčić je sa šezdesetak drugih zagrebačkih dragovoljaca krenuo put Vukovara. Prema riječima Nikice Burića – Samoborca, autobusom će stići do Bogdanovaca, sela šest kilometara udaljenog od grada u okruženju, odakle će pješice, tzv. Kukuruznim putem ući u prigradsko naselje Lužac gdje će ih domaći branitelji sačekati i odvesti u dvoranu OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića. Pristigli dragovoljci će u školi biti raspoređeni po različitim punktovima, a Andrija Alčić i Samir Sadiković bit će poslani u Borovo naselje, kao pomoć braniteljima čije je zapovjedništvo bilo u Unskoj ulici, a čuvali su liniju prema Bršadinu i Trpinji, u ulicama Ibarska, Bosanska i Bosanski odvojak.

Zlatko Panković, jedan od Andrijinih suboraca iz Borova naselja, ispričao je: "Nemam riječi kojima bih, zapravo, mogao opisati Andriju. Strašno dobar čovjek, duhovit, a iznad svega hrabar i srčan. Nije znao za umor, uvijek se prvi javljao i za stražu i za odlazak u ispomoć. Tako je bilo i kada su došli tražiti dečke za ispomoć na Sajmištu. Rekao je da ide na dva-tri dana pa će se vratiti. Nažalost, više nikada nije, tamo je i poginuo".

Marija Jeremić, u Unskoj ulici zadužena za logistiku i prehranu, prisjetila se Andrije: "Sjećam se kako je jedno zgodom pričao da je tražio postrojbu s kojom bi mogao doći u Vukovar, ali su ga odbijali zbog godina. Onda je saznao da se traže dragovoljci za odlazak u ispomoć i odmah se prijavio. Bio je poseban čovjek, uvijek spreman za šalu i dizanje morala, pa i kad je bilo najteže. O njemu dovoljno govori da je, kad je krenuo jedan napad, trčao u Bosanski odvojak po jednog djedicu koji nije želio otići iz svoje kuće i kojemu je nosio hranu. Kada su sredinom listopada došli po dečke koji bi htjeli ići na Sajmište, svi smo ga pratili do kapije, plakali i molili da ostane. Kada je otišao, još smo ga dugo spominjali, nedostajao nam je".

Po dolasku u Vukovar, Andrija je raspoređen na Sajmište, a tamo će se ponovo susresti s prijateljem i zemljakom Ivanom Poljakom, koji je u tom trenutku, nakon pogibije Velimira Đereka, već preuzeo zapovjedništvo nad tim dijelom grada. Preživjeli suborci koji Andriju pamte i po šeširu koji je stalno nosio, prisjetit će se kako su ga često viđali u Poljakovoj pratnji te da je kao osoba od njegovog povjerenja često odlazio prenijeti zapovjedi na različite punktove, ali i kao vrsnog branitelja:

Nikica Burić – Samoborac: "Andrija i njegov šešir, ostali su mi u izvanrednom sjećanju. Otkačen tip, ničega se nije bojao. Rijetki su bili trenuci da nije na položaju i nikada nije bilo upitno ide li, ako se išlo u 'čišćenje'. Baš mi je bilo žao kad sam čuo da je poginuo, bilo je to dana 4. studenoga, prijepodne. Uvečer, toga dana, došao sam u zapovjedništvo i Poljak mi je rekao – 'Samoborac, zemo mi je poginuo…".

Antun Čulig se prisjetio: "Ako je bio u zapovjedništvu, ja sam Andriju vozio u Preradovićevu ulicu, na križanje s ulicom Kate Pejnović gdje je bio položaj. Ta je ulica od granatiranja strašno izgledala, napadi su bili neprestani, Andrija se znao ljutiti kako vozim, govorio je kako će prije sa mnom poginuti u autu, ali nisam mogao drugačije. Taj dan kada je poginuo, otišao je sam. Pretpostavljam da je vozilo kojim je otišao ostavio nešto niže, a onda krenuo pješice i da je krenuo artiljerijski napad…".

Sestra Anđa Jurić, ispričala je: "Teško je opisati, samo onaj tko je to prošao može znati kako mi je bilo. Pokazali su mi fotografije njegovih posmrtnih ostataka i stvari koje su kod njega pronađene, novčanik, osobnu kartu, narukvicu, upaljač… Nije bilo sumnje da je to moj brat. Njegova majka se nikako nije mogla pomiriti s tim da je to on. Sestre i ja smo također bile satrvene, nikada se nismo oporavile od njegove pogibije". Andrija Alčić, dragovoljac, branitelj Vukovara, pokopan je 23. lipnja 1998. godine na Groblju sv. Frane u Sinju. Kada je kao dragovoljac, braneći Vukovar, poginuo 4. studenoga 1991., Andrija Alčić, sin i brat, imao je trideset i sedam godina.

FOTO: Privatna arhiva

Dan 5. studenoga 199.  Ivan Ivišić - Kombajn

Za Ivana Ivišića rođenog 22. siječnja 1947. godine u Košutama, Trilj, jedinog sina Ane rođ. Zrnčić i Bože Ivišića, prijatelji će s osmijehom reći – "Ta, to je naš Kombajn". Kada je Ivan napunio šest godina, njegova se obitelj iz Košuta preselila u Borovo naselje gdje su mu se roditelji zaposlili u Tvornici gume i obuće Borovo. Prijatelji koji su ga poznavali iz predratnog vremena i koji su s njim odrastali i momkovali, opisat će ga kao izuzetno društvenog mladića te ispričati kako je od rane mladosti bio čvrst i jak, bavio se atletikom, igrao nogomet, a kasnije je bio i strastveni lovac. Jedan od njih, Danijel Rehak, svojevremeno se kroz smijeh će prisjetio: "Ma, bio je sjajan. Dobar momak kao duša, baš dobar. Nadimak 'Kombajn' je dobio kasnije, kad je počeo trenirati nogomet. Na terenu je bio nezadrživ. Onako čvrst i jak, rušio je sve pred sobom. Igrao je beka i kad bi projurio, po dvojicu bi 'odnio' sa sobom. Čistio je ispred sebe kao kombajn. Tako smo ga i nazvali".

Ivanovi prijatelji i susjedi, kasnije suborci, ispričat će kako se Ivan među prvima uključio u organizaciju prvih demokratskih izbora, a već pri prvim naznakama ratnih sukoba i u organizaciju obrane Borova naselja. Na straže s kojih je nerijetko išao na posao u jutarnju smjenu, u početku je odlazio s lovačkom puškom, vlastitim naoružanjem. Izuzetno domoljubno orijentiran nije niti malo dvojio kako treba ostati, čuvati i braniti svoj dom. Njegova obiteljska kuća bila je i prvi položaj, posljednja kuća u Bosanskoj ulici ili prva do borbene linije gledajući u smjeru silosa.

Ivanov suborac Zlatko Panković, kazao je: "Bio je hrabar čovjek, srčan, uvijek prvi i zanimljivo, kao da nikad nije bio umoran. Imao je obitelj koja nije bila u Vukovaru, pa iako je zbog toga bio mirniji, jako su mu nedostajali. Taj dan, kad je poginuo, 5. studenoga ’91., bio je pakleni dan. Oko podneva je započeo žestok napad iz smjera Bršadina. Napad je bio usmjeren na Vinogradsku ulicu, ali tukli su i po Bosanskoj i Bosanskom odvojku kako bi nas onemogućili da im pružimo otpor na Bobotskom kanalu. Sa silosa su nas gledali kao na dlanu. Sjećam se, Ivan je krenuo u izviđanje u Bosanski odvojak kad ga je pogodio geler od tenkovske granate. Pogodio ga je samo jedan, ravno u srce, na mjestu je preminuo. Ivan Ivišić je nama, mlađima, bio kao otac. Uvijek bi nas upozoravao: 'Stavi šljem, ne trči, pazi, polako, provjeri…' Voljeli smo ga. Kad je poginuo, svima nam je to bio veliki udarac…".

Nakon Ivanove pogibije, suborci su ga odnijeli u zapovjedništvo, u caffe bar Mustang na Trpinjskoj cesti, a sljedeći dan je pokopan u dvorištu borovskog vrtića. Ivanov mlađi sin, Igor, prisjetio se: "Za tatinu smrt čuli smo slučajno. U Tučepima gdje smo majka, brat i ja bili smješteni, nalazila se i naša prijateljica i susjeda Kata Zadro s najmlađim sinom Josipom. Mama i ja smo se zatekli kod nje u sobi kada je uspjela uspostaviti vezu sa sinom Tomom, koji se nakon proboja iz Vukovara nalazio u Vinkovcima. Dok su njih dvoje razgovarali, mama je doviknula teti Kati – 'Pitaj zna li što za moga Ivana!' i teta Kata ga je upitala. A onda joj je slušalica ispala iz ruke…".

Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije na Novom groblju Dubrava, posmrtni ostaci Ivana Ivišića – Kombajna, u svibnju 1998. godine pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Ivan Ivišić, suprug i otac, imao je četrdeset i četiri godine.

FOTO: Privatna arhiva

Dan 6. studenoga 1991. Ivan Poljak – Sokol

Ivan Poljak rođen je dana 12. prosinca 1956. godine u Sinju, kao drugo od troje djece Pave rođene Balaić i Mate Poljaka. Osnovnu školu Josip Vrdoljak Ćićo, danas Osnovna škola Ivana Lovrića pohađao je u Sinju, gdje je završio i srednju školu u gimnaziji "Dinko Šimunović". Kao mladić, Ivan je završio tečaj za padobranca i imao je 13 skokova padobranom čime se jako ponosio. Nakon srednje škole odlazi na fakultet u Zagreb gdje završava upravno pravo i neko vrijeme radi u struci u nekadašnjem poduzeću "Obuća" u Savskoj ulici.

Poput mnogih vukovarskih dragovoljaca i Ivan Poljak skrivao je od obitelji svoju namjeru kako ide u Vukovar. Brat Željko posljednji put ga je vidio dana 22. rujna 1991. godine kada je došao u Sinj s pošiljkom oružja, a sestra Anđelka nekoliko dana kasnije, u Zagrebu, nakon što joj je rekao da ide prošetati do Trga. Budući da se nije pojavljivao nekoliko dana, obitelj je čak prijavila policiji njegov nestanak, da bi tek sredinom listopada, kada se javio telefonom iz Vukovara, saznala gdje se Ivan zapravo nalazi.

Dana 7. studenoga 1991. godine Ivanova sestra Anđela zabrinuta što joj se brat više ne javlja, nazvala je broj koji je Ivan ostavio i pitala za njega. Ozbiljan muški glas im je odgovorio: "Zapovjednik Sokol je poginuo". Ne vjerujući u ono što su čuli te misleći kako se možda radi o drugome Sokolu, dobili su odgovor: "Oba Sokola su poginula".

FOTO: Privatna arhiva

Ivan Poljak, sinjski Sokol,  poginuo je dana 6. studenoga 1991. godine, zadobivši pogodak gelerom direktno u srce. Nakon mirne reintegracije, ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru i identifikacije obavljene dana 13. svibnja 1998. godine, ispraćaj Ivana Poljaka iz Vukovara bio je dana 16. svibnja, a tri dana kasnije, 19. svibnja, pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Sinju.

Kako je dvojac iz Šri Lanke završio u srpskim logorima: 'Moram ispričati njihovu priču'

Branitelji koji su poznavali Ivana Poljaka, prisjećaju ga se kao optimističnog i hrabrog čovjeka, koji niti nakon ranjavanja nije želio ostati u bolnici, nego je inzistirao da se vrati na položaj k svojim suborcima. Doktorica Vesna Bosanac njegovim roditeljima Mati i Pavi napisala je pismo u kojemu je istaknula: "Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvog ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju". Kada je poginuo, Ivan Poljak, sin i brat, imao je trideset i pet godina.

                     Junaci Sinja i Cetinske krajine, vaši vas suborci nisu zaboravili!

FOTO: Screenshot