Malo nam je bilo partizana i četnika, cijepljenih i necijepljenih, samo nam treba za Livaju i protiv Livaje

Budući da smo kronično nezadovoljni poslom, a posebice plaćama (što i jest opravdano), uvijek se nekako snađemo pa na koncu, manje-više, rade isti, a oni drugi, također isti, odjure put mora, ili vikendica, na zasluženi odmor. I time počinje i dugačka ljetna sezona, kada sve ozbiljnije poslove valja odložiti sa strane i odgoditi za jesen. Hrvatski je to mentalitet i čemu ga mijenjati? Bilo je i većih nesreća pa smo sve preživjeli.

U državi se u ovih tjedan dana nije dogodilo ništa značajno, a o promjenama da ne govorimo, krenulo je ono ''polako, nije priša'' vrijeme, kako bi rekli naši Dalmatinci. Njima se nikuda ne žuri, a na sve stignu, dok mi kontinentalci stalno negdje trčimo i gušimo se u stresu, jer vječno nešto ''moramo'', kao da će svijet propasti bez nas i bez toga što ''moramo'' napraviti.

Pa jeste li ikada čuli da se radi po kiši?

Eto, baš toga gesla fino se drži vrli zagrebački gradonačelnik Tomašević, koji je čest ''gost'' u ovoj kolumni, jer on se, čini se, ne uzrujava previše što mu glavni grad izgleda kao urbana džunglica, a smeće na svakom koraku krasno zaudara po vrućinama koje su krenule. 

Strašno su simpatični taj Tomašević i njegova svita. Grad zarastao u travu, žbunje, busenje, sve nepokošeno, a oni mrtvo-hladno poruče kako službe nisu mogle kositi, jer je danima padala kiša. To je potpuno u redu. Tko je vidio da se nešto radi, dok lije naporna kišurina? To mogu samo oni dosadni Britanci, jer za Sunce ionako ne znaju pa i ako hoće i neće, moraju raditi po kijametu.

Tomica se priklonio sveopćem ekološkom svjetskom trendu pa pustio Zagreb da se zazeleni, zažuti i izgleda poput velikoga seoskoga imanja, sav u blatu i lokvama, uz neizostavne kontejnere iz kojih se neodvoženi otpad doslovce slijeva kao kišne kapi. Jer, zašto bi se smeće odvozilo dva, ili tri puta, kada može samo jednom tjedno? A kada mu građani i mediji ''serviraju'' fotografije na kojima preslatki štakorčići raskapaju po tom smeću, onda je odgovor standardan, uvijek isti, od kada je preuzeo vlast. 

Podmeću im, normalno. I to bivši Bandićevi kadrovi, a među njima je valjda i pola građana, koji gledaju i ne vjeruju svojim očima, snimaju mobitelima medene štakorčiće i šalju medijima, a prije neki dan došle nam u posjet i drage divlje svinje. Gladne su, treba razumjeti da se moraju najesti, a gdje će im bolje negoli u metropoli, prljavoj, zapuštenoj, zagrađenoj tisućama skela, tako da sve djeluje kao nekakvo ogromno blatnjavo gradilište. Ali, u nekoj zabitoj zemljici od koje je i Bog digao ruke, a ne u državi praktički u središtu Europe. I to u vrijeme kada su masovno počeli dolaziti turisti, koji se čudom čude kakav je ovo prljav grad. I još glavni.

Mislite da pretjerujem? Ma kakvi, stanje u gradu gore je negoli se piše; dovoljno je samo napraviti veliki krug po njemu, a kamoli po naseljima izvan središta.  Da ne govorim o onima 15-ak minuta udaljenima od još uvijek polurazrušenog centra, u kojima i dalje, pazite sada- nema vode pa nesretni ljudi čekaju cisterne. Za njih je ovo i dalje srednji vijek, nikako 21. stoljeće, u kojemu umjetna inteligencija opasno prijeti cijelom čovječanstvu. Kakva umjetna inteligencija, kakvi bakrači- pa njima je vodovod još uvijek znanstvena fantastika!

Volimo leteću plastiku

No, zato je Zagrebački holding, koji je doista bio pravo rasadište kadrova pokojnoga gradonačelnika, vrlo revnosan po pitanju urednoga ispostavljanja računa,  a posebice bode u oči onaj dio o odvozu smeća. Grad nikada u povijesti prljaviji i zapušteniji, a naš se gradonačelnik busa u prsa kako je iznimno zadovoljan načinom na koji novi sustav funkcionira. Kako da ne, mi smo također vrlo zadovoljni, posebice dok nam za vjetrovitih dana plastika leti uokolo, a nepokošena stabla prepuna raznih vrećica zapetljanih po granama.

Nekoć ''beli Zagreb grad'', ponos države pun čistoće, blistavosti i vedrine, zaista je prava palanka (bez uvrede za palanku, jer ona je takva arhitektonski, a često i mentalno), a građani, čini se, gube bitku sa strpljenjem i negodovanjem i mire se sa sudbinom. Vide da od ovih koji njime upravljaju nema sreće, jer, ne samo da su neposobni (to redovito pišem, a kako stvari stoje, nastavit ću i dalje), već su i zatvoreni za javnost i apsolutno gluhi na vapaje ljudi. Oni imaju neki svoj film, koji su sebi zacrtali u svojim maštarijama dok su prosvjedovali i valjali se po asfaltu, a sada, kada su vlast dobili, ne znaju što bi s njome i kako bi upravljali. 

Toj ekipi iz Možemo zaista nema pomoći, a nema je zato jer pojma nemaju o poslu za koji su dobili povjerenje. Za upravljati gradom, a posebice velikim, nužno je imati menadžersko iskustvo, nekakvu biografiju u kojoj se vidi da se nešto zaista i radilo, a ne ležalo po podu s protestnim transparentima i hodalo u Pride povorkama.

Političke korektnosti radi, valja podsjetiti da je mjesec lipanj u cijelome zapadnom svijetu neformalno mjesec LGBTQ zajednice, tako da ni splitska, a ni zagrebačka Gay pride povorka nisu nikakav izuzetak od onih u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, ili SAD-u, ali, dok se možemovci revnosno trude zaštititi prava tih, kažu oni, ugroženih manjina, dotle grad iz dana u dan umire sporom i bolnom za građane smrću.

Što je s medicinskim sestrama, premijeru? Zašto ih ponižavate?

A ni s državom općenito nije bolje, znamo to i osjećamo svakoga dana. Vidimo da se HDZ iz petnih žila trudi dobiti više glasača, znaju oni posao, sljedeće se godine održavaju izbori, čak tri, pa premijer i njegovi daju šakom i kapom. Suci štrajkaju? Ok, može plaća gore; pravosudni policajci, ok, može i njima. Liječnici su već dobili, ali, premijeru, a što je s medicinskim sestrama i zdravstvenim djelatnicima koji su prava kičma zdravstva, ali za njih nemate vremena? Oni su manje vrijedni?

Pa doktori se bez njih, zajedno s jadnim pacijentima, doslovce mogu samo ''slikati'', ali, vrag će ga znati zašto, baš je njima teško povisiti njihove crkavice. Zašto, premijeru? Mislite li da i Vi nećete trebati njihove usluge? Uh, zaboravila sam, elita ipak ide u privatne zdravstvene ustanove liječiti se, a ne u obične bolnice kao obični smrtnici. 

Nema veze što su gotovo svi šavovi države popucali, nama je trenutačno najveći problem odlazak Marka Livaje iz hrvatske reprezentacije. I eto ti nove velike podjele među Hrvatima, bogami je dugo nije bilo. Ustaše i partizane zamijenili su cijepljeni i necijepljeni i tisuće raznih teorija zavjere, od kojih neke stvarno i nisu na klimavim nogama, ali i to je sada passe. Prošli smo te razvaline u društvu, nešto kratko je trajao kakav-takav mir i hop! Eto nama Livaje!

Vrijeme je da dobije spomenik

Skočila država na noge, je li u pravu što je zbog vrijeđanja u Rijeci, tom ''partizanskom odvratnom gradu u kojemu na neboderu stavljaju zvijezdu petokraku'' demonstrativno odlepršao svojom voljom iz repke. Naravno, na djelu su UDBA i KOS, oni su konačno pokazali svoje pravo lice i razbijaju, po tko zna koji puta, hrvatski korpus.

Izbornik Dalić držao se solidno, ali onda je i on pokleknuo i u celofanu obznanio da je na djelu nekakva ''veća igra'', a nacija se međusobno vrijeđa je li Livaja običan nogometni huligan, koji urliče kako je Dinamo ''srpski klub'', ili vrijeđa navijače Šibenika, što jedan igrač, koji ponosno nosi hrvatski dres, ni u snu ne bi smio raditi. Bez obzira na uobičajeni nogometni folklor prepun užasnih i primitivnih uvreda. Ne ulazim u njegovo izvanredno nogometno umijeće, već u ponašanje koje je za osudu.

Jeste li ikada čuli da Luka Modrić vrijeđa navijače? Da im se izruguje i smije, pjeva pjesme u kojima ponižava one koji ga ne vole? Možete li zamisliti da bi Luka uvrijeđeno i drsko napustio reprezentaciju, za koju gine na terenu, zato što su mu nekoć s tribina vikali odvratne uvrede? E, ne možete. Jer je on svjetska klasa i vrhunski profesionalac koji radi svoj posao, a ne obazire se na razne budaletine koje svoje frustracije izbacuju na stadionima. I zato će uvijek i ostati svjetska klasa, šampion i legenda, a ne baraba kojoj je Bog dao talent, ali ne i pamet.

Kako je napisao jedan, neću ga imenovati, pametan čovjek, citiram doslovce, od riječi do riječi:

''Plaćaš hranu i struju skuplje nego u Tokyju, imaš najkorumpiraniju državu u EU, jedna od najviših poreznih davanja u EU, financiraš i hraniš 41 posto uhljeba partijskih glasača koji rade u javnom sektoru, imaš duplo manju plaću nego što bi mogao imati samo da sve nabrojano dovedeš u red pritiskom na vlast, ali tebe j... samo i jedino nogomet. To je tvoj jedini smisao''. 

Ah, kao da je to neka hrvatska izmišljotina; bogami, nije. Stari su Rimljani davno lukavo rekli: ''Kruha i igara''. Onda su ih satrali barbari.

Novca za kruh, naravno, sve je manje, jer je i on posao luksuz, ali igara će uvijek biti, barem na ovim prostorima. Pa, nije li to bajka za sve političke elite, koje tako mogu vladati dovijeka? I Plenković i Milanović i Tomašević i silni lokalni šerifi trebali bi Livaji dignuti spomenik. Za zasluge dodatnog zatupljivanja i eutanazije već umrtvljenoga naroda.