Majčin dan: 'Čak i danas se znam okrenuti za nekom ženom koja me podsjeti na nju'

Ove godine Majčin dan obilježava se 11. svibnja, a ova priča, iako govori o samo dvije tragične sudbine, posvećena je svim onim ženama čiji su život, ali i majčinstvo, nasilno, surovo i zločinački prekinuti.

FOTO: Privatni arhiv (na slici: Mirjana Došen)

Ubijene s nerođenim djetetom pod srcem

Tri desetljeća od završetka Domovinskog rata, bilo bi normalno reći kako su sve teške ratne priče ispričane, istražene i procesuirane. Stvarnost je, nažalost, bolno drugačija, a o nekima šira javnost ne zna gotovo ništa. Jedna od takvih nikada do kraja istraženih tema, rijetko ili tek usput spominjana je nasilna smrt trudnica u Domovinskom ratu. 

Teško je, vjerojatno i nemoguće reći koliko je 1991. godine u Vukovaru tijekom opsade grada ubijeno žena koje su pod srcem nosile nerođeno dijete. Za mnoge od njih, kako su trudne, vjerojatno ni njihova obitelj, zbog niske trudnoće nikada nije saznala ili su saznali na najteži način, nakon obdukcije njihovih posmrtnih ostataka, kao što je to saznala obitelj braniteljice Marije Kreko, mučki ubijene nakon sloma obrane prigradskog naselja Lušca. S nerođenim djetetom pod srcem smrtno su stradale tijekom granatiranja i Željka Brešić, trudna četiri mjeseca te Mirjana Došen, kojoj je do termina poroda ostalo samo tjedan dana. Zbog neprestanoga granatiranja i nemogućnosti prilaska, njeno tijelo ležalo je na ulici dva dana. 

Gordana Senaši je zbog teške rane koju je zadobila od gelera granate koja je tri dana prije sloma obrane grada usmrtila njenoga supruga i njegovu majku, operirana u vukovarskoj bolnici, a u knjizi „I bolnica je bila meta“ ostalo je zabilježeno kako je Gordana Senaši nakon sloma obrane grada i ulaska neprijateljske vojske u bolnicu, 20. studenog 1991. godine unesena u sanitetsko vozilo u konvoju vozila JNA u kojem je, na putu prema Sremskoj Mitrovici, preminula. Bila je u petom mjesecu trudnoće:

"Konvoj je oko 16 sati krenuo do vojarne JNA, a potom je, nakon dugog čekanja, nastavio prema Negoslavcima, umjesto prema Nuštru kao što je bilo dogovoreno. Na čelu konvoja bilo je vozilo JNA, potom vozilo s predstavnicima Međunarodnog Crvenog križa, pa oklopni transporter JNA, pa vozila s ranjenicima, potom vozilo Prve pomoći i na kraju autobusi. U Negoslavcima, gdje se konvoj zaustavio, lokalno stanovništvo i četnici prijetili su ranjenicima i osoblju bolnice. Nakon velikih problema i maltretiranja, konvoj s ranjenicima je oko 21 sat stigao u vojarnu JNA u Sremskoj Mitrovici. Oko 120 teških ranjenika prenoćilo je u stacionaru vojarne, a medicinsko osoblje uglavnom je noć provelo u autobusu u dvorištu vojarne. Na putu do S. Mitrovice umrla je G. S. (32 godine) u petom mjesecu trudnoće…"

FOTO: Privatni arhiv

FOTO: Privatni arhiv (na slici: Marija Kreko)

FOTO: Privatni arhiv (na slici: Željka Brešić)

Molila je da je ne ubiju…

Ipak, u Vukovaru, među ubojstvima majki s djecom, rođenom i nerođenom, ako je to uopće moguće tako i odrediti, po surovosti se posebno izdvajaju dva, a oba su počinjena na Ovčari. 

O Ružici Markobašić je hrvatska, ali i svjetska javnost, zbog njenog mučnog ubojstva na stratištu Ovčara ponešto i čula, a ona je također dio strašne, crne brojke dvanaest mučki ubijenih članova obitelji Došen iz Vukovara.

Pa ipak teška i tragična Ružičina sudbina nije počela s Ovčarom, njena je priča puno kompleksnija, a životni put popločan bolom. 

Ružica Markobašić rođena je 28. rujna 1959. u Vukovaru, kao najmlađa od tri kćeri Ane rođ. Došen i Pere Miličića. Pohađala je OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, a oni koji su je poznavali ispričat će o njenoj tvrdoglavoj, ali vedroj naravi, te velikoj privrženosti obitelji. Ivan Jakubovski, sin Ružičine sestrične, prisjetio se događaja iz djetinjstva: "Iako sam s obitelji živio u Vinkovcima, u Vukovar sam dolazio u posjete, dobro se sjećam tetke Ružice. Uvijek je bila dotjerana, oblačila se moderno, a kao dječak zapamtio sam jednu 'oproštajnu' kod rođaka koji je odlazio u vojsku. Kad se tetka Ružica pojavila, činilo nam se kao da je ušla osoba s modne iste. I danas se sjećam haljine koju je imala, kako je lepršala oko nje dok se ona veselo smijala". 

Kao osamnaestogodišnjakinja, Ružica Miličić ušla je u životnu zajednicu sa Sulejmanom Kovačićem kojemu je godine 1978. rodila kćer Adnanu, a dvije godine kasnije i drugu kćer, Sandru. Nakon što se razišla s prvim suprugom, vjenčala se s Davorom Markobašićem kojem je 1985. godine rodila sina Srđana. Nažalost, Srđan Markobašić rodio se kao stopostotni invalid, ali Ružica je, uz svoje dvije djevojčice, brižno i s puno ljubavi o njemu skrbila. Godine 1990., strašni je događaj zauvijek promijenio život ove obitelji. Ružičinu mlađu kćer Sandru, na pješačkom prijelazu u samom centru grada kod gradske tržnice, na mjestu je usmrtio kamion. Starija kći Adnana, prisjetila se s tugom: "Iako je mlađi brat bio teški invalid, mama je to stoički prihvatila, stalno je bila s nama, uz nas, ali ova ju je nesreća zauvijek promijenila, nikada se od nje nije oporavila i nikada više nije bila ona ista, vesela Ružica. Sjećam se jedino njenog velikog, ogromnog, ponosa kada je njen suprug, naš očuh Davor Markobašić došao u uniformi hrvatskog policajca. Tada sam joj ponovo vidjela osmijeh na licu".  

FOTO: Privatni arhiv (na slici: Ružica Markobašić)

'Nitko je nikada više nije vidio'

Ružica Markobašić učlanila se u HDZ i na prvim demokratskim izborima volontirala je na biralištima kao promatrač, a ostat će zabilježeno i kako su u beogradskim Večernjim novostima agenture KOS-a u člancima prepunim objeda o brojnim građanima Vukovara koji su se među prvima aktivno priključili hrvatskoj policiji ili organizaciji obrane grada, naručile članak o Davoru Markobašiću, prepun gadosti poput onih da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice, nekrofil itd. što će zasigurno kasnije doprinijeti strašnoj Ružičinoj sudbini. 

Adnana Kovačić je ispričala: "Kada je škola završila, već je bilo jasno kako je napetost u gradu ogromna i da slijedi eskalacija sukoba. Majka i Davor su me odvezli u Vinkovce na kolodvor gdje me je čekala baka, očeva majka, da bi me odvela kod njih u Brčko, na sigurnije mjesto. Mama me je poljubila i rekla mi je da će doći po mene prije negoli ponovo počne škola. Još jednom mi se uspjela javiti telefonom iz Vukovara, ali se tijekom razgovora veza prekinula i više je nikada nisam čula". 

Nakon sloma obrane grada Ružica Markobašić je poput stotine drugih civila zaštitu potražila u vukovarskoj bolnici. Tamo su se već nalazili brojni članovi njene obitelji, koji su nažalost, odreda tragično završili. Podsjetimo se, od dvanaest ubijenih članova obitelji Došen kojima pripada i Ružica, čak devet je živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način ubijeno. 

Tanja Došen, kći Ružičinog bratića Martina Došena, svjedočila je pred Međunarodnim sudom u Hagu, a javnosti je dostupno: "Dok su gđica Došen i njezina majka stajale ispred autobusa, vojnici JNA su doveli sestričnu njezina oca, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće, i ukrcali je na autobus. Nitko je nikada više nije vidio".

FOTO: Privatni arhiv

'Ružicu su potom utrpali u autobus i više je nikada nismo vidjeli'

Tanja Došen, također se prisjetila: "Dok smo majka i ja stajale pored oca koji je na nosilima ležao pokraj autobusa, Ružicu su prislonili uz ogradu i pretraživali je. Na sebi je imala trudničku haljinu i preko ramena prebačenu tamno smeđu bundu koju su joj skinuli. Prepipavali su je uz uvrede i pitanja gdje je ogrlica od dječjih prstića koju joj je napravio njen muž. Jedan od vojnika JNA je iz džepa njene bunde izvadio nešto novca, nije to bila velika suma, nešto sitno, i u ruku ga stavio mojoj majci. Mama je prvo pomislila da je neka poruka, a kada je otvorili šaku i ugledala novce, pitala ga je zašto to on njoj daje. Rekao joj je: 'Gospođo uzmite, vama će možda poslužiti, ali njoj više sigurno neće trebati'. Ružicu su potom utrpali u autobus i više je nikada nismo vidjeli".

Tijekom suđenja na beogradskom sudu za zločin počinjen na Ovčari u ožujku 2004. godine, Ivica Husnik koji je neko vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi kasnije ponovo vratio ovo prvo, ispričao je "… da je prišao Ružici Markobašić, poznavali su se od ranije. Htio joj je pomoći, no, tri osobe su mu rekle da ne smije ništa učiniti. Ružica Markobašić je bila s desne strane. Nakon 10 do 15 minuta izišao je iz hangara mokriti. Nakon što se vratio pet minuta poslije, Ružice Markobašić više nije bilo u hangaru".

Prema iskazu optuženog Bože Latinovića na sudskoj raspravi dana 1. rujna 2005., Ružičin ubojica je bio Zoran Dašić, srpski dobrovoljac s Karaburme (Beograda, Srbija). Latinović je rekao kako je među zarobljenicima vidio tri žene: najmlađa je bila Ružica Markobašić, koju su ispred hangara šutali i šamarali. Potom je opisao kako je Ružica bila u zadnjoj skupini za strijeljanje te da se sjeća da je molila da je ne ubiju, ali Dašić joj je ispucao rafal u trbuh. "Svedok saradnik broj 2" ispričao je kako je "Ružica Markobašić (za koju je tvrdio da 'je lično zna'), ubijena posljednja na rupi s desne strane, gledajući od traktorske prikolice na uglu same rupe. Natjerali su je da se skine do gola, prišao joj je Zoran Dašić i iz puške opalio rafal u stomak".

FOTO: Privatni arhiv

'Čak i danas se znam okrenuti za nekom ženom koja me podsjeti na nju'

Adnana Kovačić ispričala je: "U Prijedoru, gdje smo otišli iz Brčkog kada je počeo rat u BiH, ostala sam četiri godine. O svojoj obitelji nisam imala nikakve informacije, a onda me je uspio pronaći bratić, tetkin sin. Platili su da mi se izrade dokumenti i napokon sam stigla u Zagreb. Moja tetka, majčina sestra Ljubica kojoj su se među nestalima vodili suprug i dva sina, danas znamo da su također ubijeni na Ovčari, ispričala mi je da mame nema i da o njoj ništa ne znaju. Pretpostavljala je da su, što se, nažalost, pokazalo točnim, svi pobijeni. U Zagrebu mi je dala lančić s križićem koji je pripadao mojoj majci, to mi je danas jedina uspomena na nju, nikada ga ne skidam s vrata. Nakon ekshumacije Ovčare i identifikacije, majka je 1997. godine pokopana na groblju u Vinkovcima. Ni onda, tijekom pokopa, ni sada, ja nisam imala osjećaj da u tom grobu leži moja majka. Čak i danas se znam okrenuti za nekom ženom koja me podsjeti na nju i srce mi jače zakuca u nadi da je to ona. Do Davorove smrti ostala sam bliska s njim. On je bio osebujna osoba, ali nas je djecu obožavao, za mene je on bio jedini, pravi otac. Nikada nije pravio razliku između svoje djece i mene i u njemu sam uvijek imala zaštitnika. Kada je umro, slomilo me". 

Danas Adnana Kovačić živi u Njemačkoj, u Vukovar dođe tek na odmor. O povratku ne razmišlja: "Kada sam se 2000. godine vratila u Vukovar, na vukovarskoj tržnici me je zaustavio čovjek koji je zbog ratnog zločina silovanja odslužio zatvorsku kaznu. Poznavao je moju majku i Davora, a ja se sjećam da je dolazio kod nas kad sam bila dijete. Pitao me je jesam li ja Ružičina, a kada sam rekla da jesam, pitao me je kako sam se smjela vratiti u Vukovar. Odgovorila sam da, zašto ne bih smjela, a on mi je rekao da bi me mogao pojesti mrak. Danas taj čovjek živi u Vukovaru, odslužio je svoju kaznu i za njega se život nastavio kao da ništa nije bilo. Ne mogu se nositi s tim". 

Kada je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu deportirana na farmu Ovčara gdje je nakon višesatnog zlostavljanja nemilosrdno strijeljana, Ružica Markobašić je bila trudna šest mjeseci i imala je dvoje maloljetne djece. I samo trideset i dvije godine. 

FOTO: Privatni arhiv

Mogu je zamisliti kako se ne želi odvojiti od brata…

Priča o Dragici Tuškan nije samo još jedna priča o, zdravom razumu teško razumljivom počinjenom zločinu nad ranjenim braniteljima, civilima i medicinskom osoblju, nego i potresna priča o majci koja je dragovoljno prihvatila odlazak u neizvjesnost koja je gotovo sigurno značila smrt, jer nije željela napustiti ranjenog sina. 

Dragica Tuškan rođ. Bendeković, rođena je dana 13. listopada 1932. godine u Osijeku. Ranjena je 20. rujna 1991. godine, lakše, u predjelu lakta, a zabilježene su i ogrebotine po stomaku, vjerojatno od pada, no nije hospitalizirana. Prema iskazima svjedoka, u bolnicu je došla zbog sina Dražena koji je bio ranjen, kako bi ostali zajedno. Prema iskazima svjedokinje M.P. iz autobusa u koji je već bila smještena kako bi bila evakuirana iz okupiranog grada, ugledala je sina koji je stajao s ostalim, trijažom izdvojenim muškarcima. Ustala je sa sjedišta i izašla iz toga autobusa, prišla sinu te se odbila odvojiti od njega. 

Tomislav Tuškan, stariji sin Dragice Tuškan, izjavio je:  "Da, to je mama, takva je bila. To je baš karakteristično za nju, točno je mogu zamisliti kako se ne želi odvojiti od Dražena".

Majka i sin Tuškan zajedno su deportirani na Ovčaru, što je potvrdio svjedok koji je milošću gospodara života i smrti preživio pokolj. Bio je sigurna da su to oni jer je bio susjed obitelji Tuškan, osim toga, radio je s Dragicom, pa ju je dobro poznavao.

Suprug Dragice Tuškan je preminuo je prije nekoliko godina, ne dočekavši da se pronađu ostaci njegove supruge i mlađeg sina. Prema iskazu "svedoka saradnika br.1", jedna od žena na Ovčari ubijena je pored hangara s lijeve strane, prislonom, no nejasno je o kojoj se ženi radi.

Kada su zarobljeni u vukovarskoj bolnici te odvedeni na stratište Ovčara gdje su mučki ubijeni, Dragica Tuškan, supruga, majka i baka, imala je pedeset i devet godina, a njen mlađi sin Dražen, dvadeset i pet. Njihova obitelj i dalje se nada kako će jednom njihove posmrtne ostatke pronaći i dostojno pokopati: "Naći njihova tijela značilo bi mi puno. Život zaslužuje da se dostojanstveno završi".  

FOTO: Privatni arhiv