Macron uz Merkel može biti najsretniji izborom čelnih ljudi EU; sve je jasnije da postoji ozbiljna podjela među članicama

Von der Leyen je članica CDU-a i jedina ministrica koja se nalazi u kabinetu njemačke kancelarke Angele Merkel od njezina dolaska na čelo Njemačke 2005. Posljednjih šest godina ministrica je obrane, a s obzirom na afere i makinacije u tome ministarstvu, koje su predmet istraga, prema nekim je analitičarima riječ o trenutno najslabijoj karici njemačke vlade. No ta činjenica očito je dobra preporuka za predsjednikovanje čelnom institucijom EU-a, premda von der Leyen uopće nije sudjelovala na europskim izborima. 

Građani EU-a glasovali su za tzv. spitzen kandidate (u slučaju pučana to je bio Manfred Weber kojemu je, zanimljivo, Merkel na kraju okrenula leđa davanjem potpore socijalistu Fransu Timmermansu), a sada na čelo Europske komisije dolazi osoba bez ikakva demokratskog legitimiteta za tu funkciju. Politika donošenja odluka iza zatvorenih vrata na kraju je ta koja instalira "komesare" europskih institucija, a mišljenje građana ima slabo utjecaja na odluke koje se donose u Bruxellesu što svjedoči o lošim demokratskim kapacitetima EU-a. Bivši potpredsjednik Europske komisije Günter Verheugen izbor von der Leyen nazvao je prevarom i obmanom birača i razbijanjem iluzija o bilo kakvoj demokraciji u EU.

Na čelu Europske komisije zagovornica Ujedinjenih europskih država

Činjenica koju valja istaknuti kad je u pitanju nova vjerojatna čelnica Europske komisije je svakako ta da je riječ o snažnoj zagovornici eurofederalističke struje. U razgovoru za "Der Spiegel" 2011. von der Leyen je naglasila kako je njezina želja stvaranje Ujedinjenih europskih država po stilu "Švicarske, SAD-a ili Njemačke". "Možda ne moja djeca, ali moji unuci živjet će u Ujedinjenim europskim državama" – rekla je u spomenutom razgovoru. Sada kada će biti na čelu Europske komisije, nema nikakve sumnje da će Ursula van der Leyen nastojati i ostvariti svoju viziju europske superdržave. Činjenica da je dobila potporu država Višegradske skupine, koje su pristaše dijametralno suprotne vizije europske budućnosti, može se objasniti glasovanjem protiv spomenutog Fransa Timmermansa.

Nova šefica Europske centralne banke bit će dosadašnja šefica MMF-a Christine Lagarde. Riječ je o francuskoj odvjetnici koja je do sada bila na čelu nekoliko francuskih ministarstava. Legarde ja aktualna izvršna direktorica MMF-a, a uz njezino se ime veže niz afera iz vremena kad je bila na čelu francuskih ministarstava. Na čelu Europskog vijeća Donalda Tuska zamijenit će aktualni belgijski premijer Charles Michel, a bivši španjolski ministar vanjskih poslova Joseph Borrel trebao bi postati visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku. Antonia Tajanija na čelu Europskog parlamenta zamijenit će njegov sunarodnjak David Sassoli.

Tvrda jezgra preuzima kormilo Unije

Izbor kandidata za čelne institucije Europske unije pokazuje da je tvrda jezgra EU-a (ključne države EU-a, države osnivači) u potpunosti preuzela kormilo Unije. Niti na jednoj istaknutoj funkciji EU-a ne nalazi se nitko iz tzv. nove Europe, tj. država srednjoistočne Europe. Potpuno je to na tragu ideje o Europi više brzina, a kadrovska rješenja "mainstreama" jasno ukazuju na to da eurofederalistička struja uzima "stvar u svoje ruke". 

Umjesto da se u situaciji unutarnje krize u procese donošenja odluka uključi što širi spektar država iz svih dijelova EU-a, čini se da se EU vraća svojim korijenima (države osnivači) od pred 70 godina. Međutim, takvi postupci mogu dovesti jedino do disolucije, a nikako do rješavanja problema. Činjenica da na važnim funkcijama u EU institucijama nema nikoga iz država Višegradske skupine, ali niti iz Rumunjske, Bugarske, Grčke ili baltičkih zemalja, jasno govori u prilog tome da unutar EU-a postoji podjela na razvijene i nerazvijene države, tj. da već sada možemo govoriti o Europi više brzina. 

Macron može biti zadovoljan kadrovskim rješenjima

Iako je izgubio izbore u Francuskoj, čini se da francuski predsjednik Emmanuel Macron uz Angelu Merkel može biti najzadovoljniji postignutim kadrovskim rješenjima. Na čelo Europske centralne banke došla je Francuskinja Christine Lagarde, na čelo Europske komisije eurofederalistkinja Ursula von der Leyen, a na čelo europske diplomacije Joseph Borrel. Nakon što je Velika Britanija donijela odluku o izlasku iz EU-a, Macron sada uz Njemačku očito želi dobiti i treću veliku europsku državu za svoje reformske planove, a to će umjesto Italije, gdje je vlast u rukama suverenističkih snaga, biti Španjolska. Macron je nedavno ponovno najavio reformu mehanizama EU-a, a u tome je dobio i potporu Merkel. 

Ukratko, europski izbori i nakon toga postignuta kadrovska rješenja za važne EU institucije, pokazali su da eurofederalistička struja ne odustaje od politike "još više Europe" (iako je upravo ta politika uzrok problema) i da sukob eurofederalističke/globalističke struje (tzv. stara Europa), koja želi stvaranje europske superdržave, i suverenista (tzv. nova Europa + Italija), koji žele veće ovlasti država članica, dobiva još snažniju dimenziju što se očituje i u činjenici da je srednjoistočna Europa de facto isključena iz svih bitnijih EU funkcija. Kuda će takva politika dovesti EU nije teško pogoditi nikome, osim otuđenoj bruxelleskoj birokraciji koja očito i dalje živi u Potemkinovim selima vlastite gluposti i kratkovidnosti.