Lupa li to samo Zavod za zaštitu intelektualnog vlasništva pečate za novac?

Tko do sada nije čuo za nakit tvrtke Brboleta i zagrebačku poduzetnicu Tajanu Lisičar, sad će čuti. Spomenuti državni zavod omogućio joj je da zaštiti 67 proizvoda, a na osnovu te zaštite zlatarne i dizajneri nakita dobivaju, kako je objavio Jutarnji list, a prenijeli svi, opomene da ne smiju više kopirati ono što je Brboleta zaštitila. Između ostalog, zaštitila je i neke vrste konaca kojima se služi u proizvodnji nakita. 

I dok se razvija vrlo živahna rasprava o tome tko je u pravu, a tko je u krivu i može li se uopće zaštititi recimo srce kao privjesak na nakitu, druga stvar je zanimljivija. Kako je objavljeno u Jutarnjem, višestruko je jeftinije zaštititi nekoliko desetaka proizvoda industrijskog dizajna nego poništiti tu zaštitu. Naime, Brboleta je preko odvjetničkog ureda obavijestila najmanje desetak konkurenata na tržištu da, pojednostavnimo, imaju pečat i potpis državnog zavoda prema kojem zapravo imaju ekskluzivno pravo na, pomalo karikiram, "srce i konac". 

Tko bi znao, možda je Brboleta u pravu. A svi ostali nisu. Poput trgovina, kako je naveo Jutarnji, Zaks, Argentum, zlatarne Krat, brendovi Amas nakit, Shuz i Guardian Yolo. Svejedno. Ako oni žele vratiti svoje pravo na svoj posao moraju potrošiti desetke tisuća kuna. Jutarnji navodi kako poništenje zaštite dizajna košta 100 kuna naknade i 1500 kuna troška postupka za jedan primjerak dizajna. U slučaju Brbolete ima ih 67, a za poništenje svakog plaća se 75 kuna pristojbe i tisuću kuna naknade troškova. 

Dok je još uvijek nepoznato kako će priča završiti jer su neki proizvođači odlučili zatražiti skidanje zaštite, nakit Brboleta zagrebačke poduzetnice ima sjajnu reklamu. Zaštita se plati manje, skidanje zaštite se plati više, ali praktičnosti radi u medijskim izvještajima o slučaju koji bi čak mogao potpasti pod bizarne (osim u onim slučajevima u kojima je riječ zaista o besramnom kopiranju) nakit Brboleta ostaje u uhu i oku, pa tko ih do sada nije registrirao sada hoće. 

Nije isključeno da je cilj zaštite upravo reklama. Preko odvjetničkog ureda iz Brboleta nakita Jutarnjem su opisali svoju ozlojeđenost konkurencijom. Napisali su, da pojednostavnimo, kako kopiranje proizvoda u sektoru nakita frustrira one koji zakonito ulažu u marketing i kreiranje novih proizvoda. Brboleta to naime čini, a konkurencija za koju smatraju da ih kopira negativno utječe na rad kompanije. 

Nije li u takvoj situaciji naprosto genijalno zaštititi pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo sve što se da zaštititi, a onda samo čekati kako konkurencija plaća postupke skidanja zaštite i brati medijske objave o tome? Ako to nije cilj, svakako je posljedica. Dvije su razine problema. Prvi je da vrlo lako moguće da na tržištu ima bezobraznih plagijatora koje bi svakako trebalo suzbiti. Drugi je da je vrlo izvjesno kako nije svaki primjerak srca na narukvici bezobrazni plagijat Brbolete. 

Jedno je mjesto problema. Državni zavod za zaštitu intelektualnog vlasništva. Prvo, ako nešto zaštitite onda bi trebali stajati iza te zaštite tako da se ona ne može skinuti. A ako se može skinuti jer su oni pogriješili, a svatko ima pravo pogriješiti tada bi skidanje te zaštite trebalo biti besplatno, provedeno o trošku Zavoda uz povrat novca onima koji su zaštitu tražili i postupak platili, a potom zaštitu izgubili. Jer ovako ako ja platim da se zaštiti, a susjeda da se zaštita skine, postavlja se opravdano pitanje, što je radio Državni zavod za zaštitu intelektualnog vlasništva? Ah... Lupali žigove za novac. I omogućili proizvođačima nakita zapravo jeftinu reklamu.