LIJEVOM NAŠOM

Ljevičari bi Davoru Filipoviću priznali da je obrazovan samo da radi na Filozofskom faksu...

Da su odnosi između Hrvatske i Srbije "normalni" sam Bog zna o čemu bih pisao u ovoj mojoj kolumni. Ovako mi komšiluk ostaje vječna inspiracija, a naši vječni izvor depresije i gorčine zbog gadljivog poltronstva. Kak' je, tak' je. 

08.03.2021. u 07:16
Ispiši članak

Zamislite "strahote", HDZ-ov kandidat za Bandićeva nasljednika ne zna ćirilicu odnosno čovjek "ne ume da piše" "starim" hrvatskim pismom. Na tu bezazlenu izjavu prof. Davora Filipovića lijeva medijska falanga je odmah dobila srčani udar. Je li to moguće? On se hvali svojim neznanjem.... Demaskirali su ga kao neznalicu i nepodobnog za gradonačelnika Zagreba jer, pobogu, čovjek nije u školi učio ćirilicu, a ne zna ni to da gradonačelnik Zagreba mora biti samo rođeni Zagrepčanin. Inače, po njima, ne bi mogao "delati". Da je Tito živ, njega bi ljevičari s oduševljenjem izabrali. On, doduše, nije bio rođeni Zagrepčanin, ali je bio tu negdje. Jednom je rekao: "I ja sam nekakav Hrvat". Dobro, osim podrijetla, Tito je imao i druge kvalitete zbog kojih bi ga oni sigurno birali za gradonačelnika Zagreba. Recimo, završio je "srednju maršalsku", "umeo je da čita ćirilicu" i glumio da je svih "pročitao".

Prof. Davor Filipović je tu puno "tanji". Nije iz Kumrovca nego je rođen u Sarajevu. Nije Hercegovac (što mu je mali plus za neke), ali je brate neobrazovan. Doktorirao je s dvadeset i šest godina i već je izvanredni profesor na Ekonomskom faksu u Zagrebu. Ljevičari bi mu priznali da je obrazovan samo da je profa na Filozofskom faksu. Pripadnici Šeste ličke se s pravom pitaju što je taj radio do dvadeset i šeste godine? Bio je športaš u mladosti, ali to njima ništa ne znači jer se nije istakao u LGBTQ zajednici. Jedan moj znanac koji ga površno poznaje rekao mi je da voli poeziju i piše pjesme. Sam je priznao kako je jednom učiteljici pokazao pjesmu o seksu. "Hmm, Davore, dobro da čujemo...". I Davor započne: "Ustanem rano, idem u školu, učim, malo se igram pa opet puno učim, spavam, pa učim i sve tako...". "Dobro, gdje je tu seks?", pita učiteljica. "Ali, učiteljice, pjesma se zove 'Jebeš takav život'", odgovori Davor.

To je ujedno i odgovor medijskoj Šestoj ličkoj - "Kakav je to bio život". 

Bunjevci su oduvijek bili Hrvati

I dok kandidat za prvog čovjeka glavnog grada ne zna ćirilicu, dotle "tamo daleko" znaju i više nego je potrebno. Umjesto hrvatskog jezika uvode "bunjevački jezik". Bunjevci su oduvijek u Vojvodini bili Hrvati. Ne "nekakvi Hrvati", k'o što je bio Tito, nego autohtona hrvatska nacionalna manjina u Srbiji. Sada, kad su se naši i Pupovčevi prijatelji dosjetili, nisu oni više po nacionalnosti Hrvati već "Bunjevci". Po novom statutu grada Subotice uz srpski, mađarski i hrvatski jezik uvrstio bi se "bunjevački" jezik. Moš' mislit' koja uviđavnost komšija! Ministar Radman je svojom činom iznenadio i uvrijedio sve iz "Napredne" stranke kad je uputio prosvjednu notu Srbiji zbog "bunjevačkog jezika". Postoji samo hrvatski jezik kojim se služe Hrvati i hrvatska nacionalna manjina u Srbiji. "Idi bre' što se frajerišeš", očekivani je odgovor. Usput rečeno, odluka je donesena na prijedlog Bunjevačkog nacionalnog savjeta, čija je predsjednica Suzana Kujundžić Ostojić. Očito je kod naše Suzane Ostojić nadjačao Kujundžić. 

I tako, dok Filipović ne nauči ćirilicu, Bunjevci Suzane Ostojić zaboravit će latinicu. Nakon odlaska našeg Đoleta bilo je puno polemike među Hrvatekima zbog parola na ćirilici. Između onih koji se nisu uzbuđivali bio je i Davor Filipović. On, naime nije znao pročitati ćirilicu. Tko će glasovati za njega? Ako želi da za njega glasuju oni koji su četrdeset pete ušli u židovske stanove u centru Zagreba s ćirilicom na kapama, onda mu je najbolje da rano ustaje i uči ćirilicu što brže. 

Lakše je shvatiti značenje stare romske mudrosti "Vani je hladnije nego noću" nego shvatiti nedostatak hrvatske političke erekcije/reakcije prema Srbiji. Kako bi rekao moj prijatelj Borovina: "Nakon pedesete imam nagon, ali nemam pogon".

'Srećom pa Večernji list ne piše jugonostalgičarske tektstove...'

Ako sam dobro upoznat od 2001. godine Večernjakom je upravljala privatna katolička medijska zaklada Styria Medien AG iz Austrije. Prošle godine Styria je prodala 25 posto udjela Adria Mediji Zagreb, a beogradska Adria Media Grupa preuzela je u stopostotno vlasništvo Adria Medije Zagreb. Malo mutno, ali ako prevedemo na ćirilicu onda su Večernji list i 24 sata sada u vlasništvu srpske Adria Media Grupe.  Uz Večernjak i 24 sata Adria Media Grupa u Hrvatskoj ima udjele i u Storyju, Elle, Cosmopolitanu, Sensi, Men's Healthu, National Geographicu te portalu "roditelji.hr". 

Bilo je to 1998. godine kad je Večernji bila preuzela tvrtka s Djevičanskih otoka "Caritas Fund". Tuđman je tada bio bolestan, a "progresivna" javnost bila je tim preuzimanjem toliko zgrožena da je čak bilo i pritvaranja dvije godine kasnije. Večernji je tada angažirao mene da zastupam njihove interese. I kad je "Privatna katolička medijska zaklada" 2001. preuzela Večernjak, odjednom su time svi postali zadovoljni. Osobito ja koji sam odmah dobio otkaz iako me za dotadašnje zastupanje javno pohvalio tada prvi čovjek "Katholischer Medien Verein Privatstiftung" Horst Pirker. Očito je tada netko bio ocijenio da je bolje imati kao vlasnika dnevne novine "privatnu katoličku medijsku zakladu" nego "Caritas Fund" s nekih sumnjivih otoka.

Neovisno o ovoj kratkoj vlasničkoj povijesti, ono što želim istaknuti jest da je bilo važno zadržati popularni Večernjak u našim, hrvatskim rukama. Da je ostao u vlasništvu "djevica i djevaca" s Djevičanskih otoka tko zna gdje bi završio najstariji zagrebački dnevnik. Teoretski, srećom samo teoretski, naš Večernjak mogao je postati jugo-nostalgičarsko glasilo u kojem bi Bajaga u subotu dobio tri stranice teksta sa slikama. Lepa Brena, Beogradska filharmonija i komentatori poput Pofuka, Gerovca, Krasneca i Darka Pavičića bi nas uveseljavali svojim jugo-nostalgičarskim tekstovima, a Porfirije, Žonja i bivši Feralovci imali bi pristup glavnom dnevnom mediju bez i najmanjeg problema. Samir Milla, Večernjakova akvizicija iz Šibenika, mogao bi uživati u Dari iz Jasenovca zajedno s Večernjakovim "istoričarom" Hrvojem Klasićem, itd. Danas je Večernjak za javnost praskozorje iz mraka korone, potresa i emocionalnog cmizdrenja za Jugom. Smrt Đorđa Balaševića podsjetila nas je kako je trebalo, mada se nije, popratiti smrti Olivera Dragojevića, Arsena Dedića i Kiće Slabinca.

Danas kad pišem ovu kolumnu ponovno me oduševio Branimir Pofuk. Ne stilom nego odabirom teme: "Premijerov krik protiv rasizma i diskriminacije baš se lijepo poklopio s godišnjicom čuvenog uzvika 'U Kevinu jamu s njima!'". Da je Večernjak onih "gustih" godina ostao u vlasništvu djevičanskog Caritas Funda mi možda ne bi mogli sve ove godine uživati u Pofuku i njegovim umotvorinama. Da je netko onda iskreno viknuo "u Hudu jamu s njima, Brane bi, naivan kakvog ga je Bog stvorio, zinuo jer koliko on i njegovi beogradski prijatelji znaju, tu se radi o neprijateljskoj propagandi. Možda ne bismo nikada doznali ni gdje je podignut prvi spomenik Đorđu Balaševiću u Hrvatskoj. Dobro, dobri Đole je i zaslužio da nam Slavica Vuković otkrije tu slatku tajnu. Grubori kod Imotskog imaju ga već dvije godine. Preplavile su me emocije za razliku od onih časnih sestara prilikom vukovarskog klanja kad su osloboditelji klali ustaše, a časnima se na licu nije vidjela nikakva emocija već valjda samo umišljaj. 

Srećom realnost je lijepa, čak što više obećavajuća. Gledajući dug veledrogerijama, mora da su Hrvati svi na drogama. 

Kako je krenulo, još će Srbija i od nas tražiti ratnu odštetu

U Jutarnjem nam se javlja Hajdi Karakaš Jakubin s tračkom nade i pravde. Hajdi nam, naime, javlja kako je bivši major JNA Dobroslav Gračanin, koji je bio mučen u Kerestincu, dobio više od 300.000 kuna odštete od hrvatske države. Tukli ga, vješali, iživljavali se nad majorom. I sad neka plate, kaže Hajdi. I to je premalo prema onome što je major JNA doživio i srećom preživio. Bojim se da Hajdi nije nikada čula za pad Vukovara, za zvjerstva, klanja i ubojstva 16-togodišnjih "ustaša" u Domovinskom ratu, za egzodus zarobljenih u koncentracijske logore u Srbiji, itd. Nikada se neće znati točan broj onih zatočenih i mučenih u tridesetak logora širom Srbije. Izgladnjivanje, batinanje, čišćenje zahodskih školjki jezikom... Je li itko od njih ikada dobio od država Srbije ili Hrvatske bilo kakav novčani ekvivalent satisfakcije? Hajdi to, naravno, ne mora zanimati. Ali trebalo bi njenu redakciju. 

Boja Zarić se zdvojno pita: "Bože moj, tko to tamo peva u našim sudovima?". Oni su progresivni i liberalni, njih ne zanimaju zarobljeni "ustaše" k'o što je to napisao dobrica Đole. Još se samo čeka da nekome padne na pamet zatražiti da Hrvatska plati odštetu Srbiji jer je Srbija potrošila tone i tone gvožđa za tenkove, topove, mitraljeze. Trebali bi tražiti odštetu  i za tisuće i tisuće četnika koje je trebalo obući i naoružati da nas mogu napasti, okupirati, klati i potkradati. Znate li vi koliko sve to košta? "Naš" Stipe Mesić je jednom prilikom, u izjavi za banjalučke "Nezavisne novine", rekao da bi Srbija Hrvatskoj trebala platiti ratnu odštetu u iznosu od petnaest milijardi eura. Čekala se samo skora demokratizacija Srbije, odnosno pad Slobe. Ta dugo očekivana "demokratizacija" se u Srbiji napokon i dogodila. Umjesto bradatih četnika na vlast je došao europejac Zoran Đinđić s kojim je demokracija obasjala "vascelu Srbiju". Tada je naša Šesta lička grizla nokte od zavisti i jada. I sjetili se u "Nezavisnim novinama" one izjave Stipe Mesića o 15 milijardi eura koje bi, k'o bajagi, oni trebali platiti nama. Tada je Zoran Đinđić "mrtav, 'ladan" poslao pragmatičnu i otrežnjavajuću poruku Hrvatekima: "Hrvatska treba da plati Srbiji štetu od 150 milijardi evra". Eto, što nam je donijela demokratizacija Srbije. Nakon toga ste mogli Mesića, Račana, Josipovića i ostalu bratju pitati što god vas volja, ali o ratnoj odšteti ni riječ - čista omerta. Danas Dobroslav Gračanin i mnogi drugi polako i sigurno grickaju dijelove onih 150 milijardi zacrtanih u Đinđinoj glavi. A vukovarski branitelji i logoraši, ljudi čijom zaslugom je obranjena hrvatska država, na vječnom su čekanju. Možda i dočekaju nešto jednom kad beogradski kapital preuzme sve medije u Lepoj njihovoj.

Mark Twain je rekao: "Ponekad se pitam vode li ovaj svijet vrlo pametni ljudi koji nas zezaju ili hrpa kretena koji misle ozbiljno".

Potpuno mi je svejedno tko će biti novi predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske. O njemu sam već davno formirao svoje mišljenje koje se do sada već i fosiliziralo. Još sam daleke 1994. godine (dok sam samo figurirao kao odvjetnik Franje Tuđmana) imao priliku primijetiti neobično jak utjecaj Pravnog fakulteta u Zagrebu na "pravosudne" prosudbe i odluke našeg pravosuđa. Pravosudni ispiti, stažiranje, pravosudna akademija, prakse po sudovima i tužilaštvima, biranje sudaca... sve je to vrijedilo za sve "obične" ljude osim za profesore pravnih fakulteta. Oni su si tako složili zakone da su mogli postati suci, odvjetnici, tužitelji, pravobranitelji bez da su položili pravosudni ispit, bez i dana staža u praksi, bez da su ikada bili na nekoj raspravi na bilo kojem sudu. 

'Potpuno mi je svejedno tko će biti izabran za čelnika Vrhovnog suda'

Sad se za izbor novog predsjednika Vrhovnog suda, uz tri kandidata, pojavila i profesorica kaznenog procesnog prava Zlata Đurđević kao Zokijeva favoritkinja. Naša Zlata ima veze sa sudskom praksom samo dok je "stažirala" na Županijskom sudu u Zagrebu. Hajde, pohvalno je da je bar položila pravosudni ispit. Međutim, da nije profa, to joj ne bi bilo dovoljno ni da postane sutkinja Općinskog suda u Špičkovini (ako to slavno Milanovićevo mjesto u opće ima sud) jer nije završila pravosudnu akademiju. Recimo, na Pravnom faksu u Zagrebu postoji, uz ostale, i katedra statistike. Po zakonima koje su si profači složili, teoretski bi se i profa s te katedre mogao kandidirati za predsjednika Vrhovnog suda. Sve su to nedorasle anomalije mlade hrvatske demokracije. Zar ne bi bilo logično da zakon propisuje kako predsjednikom Vrhovnog suda Hrvatske može postati isključivo sudac s uspješnom dugogodišnjom praksom sudovanja. Zamislite da se ginekolog iz Petrove kandidira za šefa kirurgije na Rebru. Oba su doktori. Ako se dobro sjećam Ustavni je sud ne tako davno tražio pravno mišljenje o nekom pravnom problemu od "prominentnih" pravnih stručnjaka. Više ih je dalo svoje mišljenje, uglavnom na nekoliko stranica teksta, ali profesorica  Zlata je svoje mišljenje rastegla na tri stotine stranica. Sad zamislite kako bi izgledale njene presude da je ikada bila sutkinja. Ne znam kako će taj pravosudni rašomon oko izbora predsjednika(ce) Vrhovnog suda Hrvatske završiti, ali živimo u zanimljiva vremena. I izgleda da nas je Bog prepustio našoj vlastitoj pameti. Zato nam i ide tako dobro.

Čitajući naše dnevne novine, slušajući RTL, HRT, TV Doma, RTL ... žalovanja za Balaševićem, pokop Zlatka Cice Kranjčara i skupovi u Jasenovcu, sve su to bili primjeri držanja epidemioloških mjera u Hrvateka. Jedino u slučaju pokopa Milana Bandića nastao je skandalozni izostanak poštovanja mjera i pretjerani dolazak ožalošćenih na sahranu.

Čitam ovih dana na Mirogoju: "Ovdje leži moja žena, a ja kod kuće počivam u miru".

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.