Litavska predsjednica u Kolindi je našla saveznicu za ''međueuropu''

Temelj vanjske politike aktualne predsjednice koncept je euroatlantizma, čvrstog vezivanja Hrvatske uz zemlje Europske unije i atlantske partnere te odgovorno sudjelovanje u politikama euroatlantskih struktura. Ta politika, nadalje, priznaje svoje obveze prema balkanskom susjedstvu, ali u njemu ne vidi „regionalnu dimenziju“. Prirodnom hrvatskom regijom unutar Europske unije ta politika smatra, prije svega, Srednju Europu, dakle, zemlje Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), Austriju i Sloveniju, ali i nešto šire „Zwischeneuropu“ ili „međueuropu“ kojoj osim, ovih država, pripadaju i baltičke republike.

Luk od Baltika do Jadrana, što ga zatvaraju ove države, ključna je zona europske stabilnosti, a zemlje tog luka ponovno su pod geopolitičkim pritiskom Rusije kojim se nastoji destabilizirati Europska unija. Najteži pritisak, naravno, osjećaju upravo baltičke republike, koje strepe čak i od mogućnosti vojne intervencije, pri čemu im temeljnu polugu sigurnosti čini koncept kolektivne obrane, na kome se zasniva NATO, jer prema njemu napad na bilo koju državu članicu savezništva, sve države euroatlantskog saveza smatraju napadom na samu sebe.

Litavska predsjednica najeksponiranija je glasnogovornica koncepta europske kolektivne sigurnosti i značenja ovih zemalja za europsku sigurnost. Iako je Hrvatska već dvije godine članica Europske unije, aktualna vlada u svom mandatu, pa tako niti u dvjema godinama članstva, nije razvijala političke veze Hrvatske s baltičkim republikama, a razina suradnje sa zemljama Višegradske skupine, koje su bile najglasnije zagovornice hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji, dramatično je unazađena.

Želi li Hrvatska unutar EU izboriti ulogu koja „nadilazi njenu veličinu i gospodarsku razvijenost“, to sigurno ne može postići oslanjajući se na zajedničku europsku politiku proširenja i na svoju ulogu na „Zapadnom Balkanu“. Jasno je, naime, ne samo to da u ovom mandatu Europske komisije neće biti proširenja EU, nego da osim Crne Gore niti jedna druga država nema šansi postići članstvo u Uniji u narednom desetljeću. Valja, nadalje, podsjetiti, da je Crna Gora, kao „najmanje problematična“ i ponajmanje u fokusu hrvatske vanjske politike.

Litavska predsjednica vrlo dobro zna da je energetska politika osnova imperijalne politike koju vodi Putinov režim. Ukrajinu Putin slama pritiscima oko isporuke plina, Zapadnu Europu politički ucjenjuje kao nepouzdan dobavljač energenata, prije svega, zemnog plina, nastojeći teret nepouzdanosti prebaciti na Ukrajinu. „Projektira“ ekonomski neodržive geopolitičke zahvate, kakvi su bili najprije plinovod Južni tok, a sada Turski tok, kako bi zemlje Juga Europe doveo u ovisnost o Rusiji, a u znatnom broju tih zemalja ruske su državne kompanije već ovladale energetskim sektorom. Hrvatska se mogla naći u ruskom energetskom zagrljaju samo da je Putin odgodio ili odustao od aneksije Krima, jer je prije toga Milanovićeva vlada de facto pogodovala pokušajima ruskih naftnih kompanija da od MOL-a otkupe njegov vlasnički udio u INA-i,  a da od države otkupe još dio dionica i tako ovladaju 75-postotnim vlasništvom ključne hrvatske energetske kompanije.

Aktualna hrvatska vlada jedva da je išta napravila na projektu izgradnje LNG terminala, koji bi trebao osigurati dodatne izvore plina i Hrvatskoj, ali prije svega zemljama u okruženju, i onom bližem, ali i i daljem. LNG terminal u Omišlju smislen je ako je povezan u mrežu međusobno povezanih plinovoda Višegradske skupine, ako je iz njega moguće plin skladištiti u mađarskim i austrijskim podzemnim skladištima, a naravno i u onoliko hrvatskih koliko ih imamo. LNG je važan i za Sloveniju, ali i za Ukrajinu, kao alternativni izvor plina, ako Rusi zatvore cijevi plinovoda prema Ukrajini. Iako Srbija još uvijek misli da se može energetski osigurati vezivanjem na Turski tok ili neku varijantu Južnog toka, vrlo će se vjerojatno pokazati kako savezništvo s Rusijom tom imperiju nije toliko važno da bi se posebno brinuo o energetskoj sigurnosti malog partnera na geopolitički ne previše važnom položaju. Shvati li političko vodstvo Srbije da je euroatlantizam okvir koji i Srbiji garantira sigurnost, ne samo vojnu i političku, nego i energetsku, u tom će se slučaju i Srbija okrenuti, između ostaloga, i dobavi plina posredstvom hrvatskoga LNG terminala.

Litavska predsjednica Dalia Grybauskaite jedna je od političara koji znaju da sigurnost, i ona vojna i energetska, ima svoju cijenu. Zato i unutar EU i u bilateralnim odnosima potiče zemlje saveznice na investiranje u neovisnost o ruskim energentima. Litva je svoj LNG već stavila u pogon, iako ga je počela planirati bitno poslije nego Hrvatska svoj u Omišlju. Puni smisao litavski LNG dobit će onda kad proradi i hrvatski, jer tada međusobno povezani plinski sustavi - od Baltika do Jadrana - postaju ozbiljnom cjelinom.

Mnogi politiku Mađarske pogrešno označavaju kao prorusku, pa se pitaju što se to dogodilo s negdašnjim vođom omladinskih protusovjetskih demonstracija u Mađarskoj, da danas, kao premijer, vodi prorusku politiku. Radi se o tome da oni ne razumiju energetsku politiku Viktora Orbana i njegove vlade. Ona je, zapravo, reinterpretacija austrijske energetske politike. Dvije države bez izlaza na more (landlocked country) svoju energetsku sigurnost grade velikim ulaganjima u skladišta plina, pa ga mogu kupovati kad mu je cijena niska, a prodavati drugim državama kad je visoka, a sebi, unatoč prevrtljivosti najvećeg dobavljača, osigurati stabilnost opskrbe tim energentom.

Danas članicama EU nije teško doći do novca za financiranje energetskih projekata. Ali na njima valja intenzivno raditi, pokrenuti državne mehanizme i potaknuti privatnu inicijativu. Litva je dokaz da se to može napraviti, ali javne vlasti moraju biti svjesne i geopolitičkog okvira, i sigurnosne dimenzije tako vođene energetske politike. Dobro je da je glasnogovornica samosvijesti malih „zwischeneuropskih“ država o tome govorila u Zagrebu, a da je našu Predsjednicu prepoznala kao saveznicu u takvoj politici. Šteta je, međutim, da je sve to prošlo „mimo radara“ hrvatske javnosti, tradicionalno nesenzibilizirane za važne međunarodne teme.