Je li spaljeni zagorski starački dom jedna velika financijska prijevara?

U Obiteljskom domu za starije i nemoćne Zelena oaza i danas bi umjesto njegova zatvaranja životarilo, prema medijskim izvještajima, barem dvostruko više loše zaštićenih štićenika. Jedna bi njegovateljica optrčavala noću više objekata, proklinjući dan kad je odlučila da ona voli taj svoj poziv. Da se nije doslovno zapalilo, ne bi se zapalilo ni jedno pitanje, ni jedno od ovih tisuću koja se sada postavljaju uz zgražanje.

Nakon tragedije dom je zatvoren. Nezaštićeni su štićenici raseljeni po državnim domovima za što su državni službenici imali drskosti reći da je "dobra volja države" dodajući kako ni u objektima Zelene oaze koji nisu izgorjeli uvijeti nisu dostojni života.

Prema izvještajima u medijima tih je štićenika bilo 50-ak, a dom je imao dozvolu, opet prema različitim izvještajima, za 13 do 20 ljudi.

I danas bi vlasnica obiteljskog doma naplaćivala uslugu brige i smještaja od izgleda dvostruko više korisnika nego joj je bilo dozvoljeno udomiti.

I danas bi na papiru poštivala sva pravila i ispunjavala sva štićenička prava, a za praksu bi znali samo oni koji su tamo ostavili stare i nemoćne i oni koji tamo rade. Država, čiji poreznici poput bjesnih pasa znaju naganjati male obrtnike i sitne poduzetnike, nema, zamislimo to, nikakav sustav nadzora nad obiteljskim domovima. Županija im izda dopuštenje za rad. I ono je zapravo dopuštenje da rade što god žele.

Sustav se nije niti pomaknuo

Dok inspekcija ne utvrdi činjenice, objasnimo što je moguće na nekom virtualnom slučaju. Moguće je imati obiteljski dom za starije i nemoćne u koji vam je dozvoljeno smjestiti 20 ljudi. Moguće je odrediti cijenu od 3500 kuna i smjestiti u dom dvostruko više ljudi nego je dozvoljeno. I na taj način ostvariti 70 tisuća kuna mjesečnog prihoda od prekobrojnih korisnika, onih koji ne bi smjeli postojati. To je blizu milijun kuna godišnje. Prihoda koji ne smije postojati. Ako se taj prihod ostvaruje legalnim putem, nije li neobično imati dvostruko veći prihod od korisnika nego što dom uopće ima korisnika? Glupa pitanja. Tko uopće nadzire financijsko poslovanje brižnih ljudi koji iz ljubavi skrbe za nemoćne?

Da apsurd bude potpun, nitko se na rad doma o kojem danas mediji pišu da zaudara na mokraću nije žalio. Za cijenu od tri i pol tisuće kuna mjesečno ljudi ne očekuju puno. Znaju da je to malo. Ali više od toga nemaju pa su zadovoljni s time što dobiju. Svijest je toliko izvrnuta da će vlasnike takvih obiteljskih domova mnogi prozvati dobročiniteljima, a ne prevarantima. Naime, situacija je takva da u državnim domovima nema dovoljno mjesta za sve one kojima smještaj treba, pa je ljudima kojima treba dobro što god im date.

Jedino što je gore od tragedije je iskorištavanje tragedije za političku promociju ili obračune. Fitilji su kratki. Od tragedije do traženja nečije ostavke prođe otprilike 45 minuta, a i manje. Postalo je međutim nevažno. Dali odgovorni ostavke ili ih ne dali, sustav socijalne skrbi se nastavlja kotrljati u vremenu raspadajući se usput. U samo godinu dana od bacanja vlastite djece s balkona na Jadranu do izgaranja šestero staraca u Zagorju uz jednu ministarsku promjenu sustav se nije niti pomaknuo.

Što se tiče inspekcije, u Zelenu oazu u Zagorju ne trebaju ići. Tamo je dio korisnika izgorio, a dio su raselili. Inspekcije trebaju obići sve ostale domove. S kamerama za njima. Pretjerujem? Ne. Očajna vremena traže inventivne mjere.