Je li Pernar doista opasniji od Bernardića?

Kao što su u slučaju neuspjele kupovine aviona najglasniji oni koji su sustav devastirali ili ga u najblažem slučaju pustili da se sam urušava do kud može, naknadna nam je pamet najjače oružje. Da bar nismo toliko glasni kad smo krivi. Takvi smo i gotovo! Iz nekih se zastupničkih klubova i stranaka doslovno bježi, vjerojatno im je neizdrživo. Je li rast Bandićevog kluba (i kluba nezavisnih zastupnika, da ne zaboravimo) tek prelazak tamo gdje se lakše diše ili je riječ o političkoj trgovini, sasvim će sigurno pokazati vrijeme i institucije za koje je najbolje da taj posao dobro odrade. U suprotnom, stalno će nam visjeti sjena nad glavom.

Svatko naravno tumači istinu na svoj način i neku svoju istinu. Ne treba pri tome zaboraviti da su različiti kriteriji veća opasnost za demokraciju u Hrvatskoj od želje pojedinih zastupnika za promjenom dresa. Je li problem u ljudima koji i dalje žele biti politički aktivni pa sebi traže infrastrukturu ili je problem nešto što prešućujemo, teško da toga nismo svjesni. Bježanje s broda koji tone, a  nekad (i sad) se na prelaske zastupnika iz jedne političke opcije u drugu, pa čak i kad su nagrade bile više nego vidljive, gledalo s odobravanjem.

Bili su "faktor stabilnosti". Kad je pri kraju Račanovog premijerskog mandata polovina HSLS-a otklizala na lijevu stranu političkog spektra, a glavni akteri bili nagrađeni dobrim političkim pozicijama, tada u priči nije bilo ništa sporno. Mi koji nismo "otklizali" bili smo smijenjeni u jednom danu, uz pljesak s lijeve strane. Tako nam i treba. Jer, to je prijelaz iz desnog centra na ljevicu pa je već samo zbog toga ispravno. Ne preispituje se. Akterima nitko nije prigovarao. Kad danas zastupnici ljevice prelaze u klub koji jedva da je malo manje lijevi, ali je osnivač odmetnuti SDP-ovac kojeg građani godinama biraju, onda isti oni koji su prije nešto više od 15 godina isprovocirali prelazak dijela HSLS-a na lijevo galame o političkoj trgovini i kriminalu.

Naravno da sve treba ispitati, ali i političku odgovornost vođa od kojih se tako bezglavo bježi. Jer, "kad se od njih prelazi k nama" je prihvatljivo, ali "kad od nas bježe k njima" nije... Tad je kriminal, krađa, prevara, tko govori o moralu... Nije, po njima, problem u njima od kojih se bježi nego je problem u onima kojima se bježi. Tako je lakše. Tko želi biti dijelom stranke čiji predsjednik, ne mogu napisati lider, odavno nije rekao nešto što bi vrijedilo zapamtiti nego se nadmeće sa sličnima u lošim pošalicama, netolerantnim pokušajima sarkazma i cinizma, prečesto upadajući u svađe nedostojne pristojnih ljudi?

U Hrvatskoj je lider oporbe, zbog nesposobnog vodstva SDP-a, postao zastupnik Živog zida na čije izjave kao opasne upozoravaju znanstvenici. A on se svima smije u lice samouvjereno i podsjeća ih da je među najpopularnijima u državi. Nije Pernar kriv za to što radi. Može mu biti. Kriv je čelnik SDP-a, koji je nekad ozbiljnu oporbenu stranku srozao ispod razine popularnosti Živog zida. Pa tako zastupnici pobjegnu Bandiću, a on ih, gle apsurda, naziva foteljašima čvrsto se držeći za vlastitu fotelju. Tko je od njih koga odveo u sabornicu teško je i govoriti. Milanka Opačić i Mirando Mrsić Beru ili on njih?Ako je prema preferencijalnom glasovima, oni njega. U tu se obitelj nerado petljam, ali valja podsjetiti na te činjenice. Da oporba radi svoj posao, mi o političkoj trgovini ne bi stigli ni misliti. Ali, valja se zapitati, ozbiljno: Je li Živi zid lošiji od SDP-a? Pernar od Bernardića? Tko je od njih ozbiljnija oporba? Tko je opasniji?