Je li divljanje cijena na Jadranu prevara ili znak da postajemo sve sličniji razvijenoj Europi?

Ni cijena taksi usluge niti račun iz šibenskog restorana nisu prevare. Taksi usluga može koštati od jednog eura do jedan milijun eura, a granicu određuje tržište. Istu vožnju možete platiti šest ili gotovo 36 eura, a kako biste znali koliko ćete platiti bilo bi dobro da pitate pije nego kažete "Vozi", bilo iz vlastite gluposti ili nevolje.

Svaki taksi naravno ima istaknute svoje cijene iako su često ispisane taman toliko sitno da ih prosječan čovjek ne vidi, ali ispisane su i forma je zadovoljena.

U šibenskom restoranu gdje "škampi koštaju 5,90 eura" također nije riječ o prevari, ali kako se gost ne bi osjećao prevarenim uz dobar vid potrebna mu je i koncentracija uma u restoranu u koji bi najbolje ipak  bilo ne otići sasvim gladni. U jelovniku istaknuta cijena od nešto manje od šest eura odnosi se na 10 dekagrama škampa, a u porciji ih bude tri do pet puta toliko pa kad ih naručujete zapravo ne znate koliko će to koštati, ali neće koštati manje od 17,7 eura, a moglo bi koštati 29,5 eura, ovisno koliko rakova bude. Cijena porcije nije nigdje navedena, ali uz pomoć kalkulatora moguće je izračunati potencijalni iznos jer je navedeno da u porciji bude između 30 i 50 dekagrama škampi.

Iako su se brojni gosti vjerojatno šokirali, osoblje u restoranu može samo slegnuti ramenima i reći kako na jelovniku sve piše. Navlas isto kao što vozač skupog taksija može reći da su njegove cijene transparentne. U restoranu se mogu i našaliti pa reći da od svojih gostiju u pravilu očekuju da znaju čitati te da na pametnom telefonu imaju kalkulator, dok vlasnik taksi tvrtke s paprenim cijenama u njihovu obranu može dodati da njegovi vozači umjesto starih, polovnih dostavnih vozila ipak voze vrlo, vrlo stare polovne nekad skupe limuzine.

U svakom slučaju potrošač je na tržištu dužan brinuti o sebi i svojem novčaniku. U kakvoj god nevolji bio i kakav god imao kvocijent inteligencije svaki potrošač bi trebao oprezno gledati u kakav taksi ulazi, imati sve aplikacije za moderne verzije naručivanja prijevoza i naravno pitati koliko vožnja košta, a u restoran nikako ne bi trebalo ići jedino s mišlju uživanja u hrani već i s oprezom i upaljenim kalkulatorom te uvijek spremni pitati konobara da objasni svaki broj ispisan na jelovniku, a posebno one koji kraj sebe nemaju navedenu valutu. Uvijek je moguće da s njima množi.

Informatička, matematička i komunikacijska pismenost nisu vještine potrebne samo za svijet rada, izgleda da su višestruko potrebne za prijevoz ili prehranu.

Domaći ljudi znaju naravno bolje od stranaca i kad god negdje putujemo uvijek bismo trebali detaljno istraživati, doznati što je više moguće korisnih informacija kako nam se ne bi dogodio taksi ili restoran iz ove priče ili pak neka nepredviđeno skupa kuglica sladoleda u slastičarni koja čak nije navedena među glavne gradske atrakcije ni na jednom od online servisa za pametno upravljanje svojim vremenom iskustvom i doživljajem. 

Tržište može eliminirati ponuđače neadekvatnih usluga na jednostavan način

Negdje po putu u ovoj su se posljednjoj dugačkoj rečenici sasvim izgubili odmor i opuštanje, a bezbrižnost svakodnevnog života nestala je i prije njezina početka.

Da bi dobio najbolju vrijednost za svoj novac potrošač u našem vremenu mora uložiti puno truda, znoja i napora u istraživanje i planiranje ili se treba prepustiti nekoj aplikaciji da to čini za njega te uz to vodstvo kompletno otupjeti.

Tržište može eliminirati ponuđače neadekvatnih usluga na jednostavan način, tako da ih ostavi bez posla. Međutim, preskupi taksisti ne ostaju bez posla, još uvijek stoje na taksi stajalištima i nude uslugu prijevoza po cijenama koje drastično premašuju prosjek tržišne cijene za istu uslugu, a ne nude čak niti pristojnu vještinu vožnje ili značajno bolji automobil kao standard usluge.

Restorani s kreativnim pristupom isticanju cijena čiji su se vlasnici odlučili poigrati sa psihologijom nižeg nominalnog broja za privlačenje pažnje nisu svoja vrata oblijepili papirom uz znak "Zatvoreno" već uredno primaju goste. Neki se šokiraju konačnom cijenom, neki pokunjeno pobjegnu ako zabludu shvate prije narudžbe, a neki se samozadovoljno smiješe jer su bili dovoljno pametni da prozru foru u cjeniku i zaključe da je restoran u kojem sjede svega euro skuplji ili jeftiniji od prvog do njega, pa sada tako pametno mogu gdje jesu i ostati. Uvijek ih ostane dovoljno.

Ništa od navedenog nije specifično za Hrvatsku, sve je to izmišljeno davno i već vođeno. Normalno nam je da proučavamo taksije i njihove cijene u Parizu ili Berlinu, ali nije nam to bilo normalno u Zagrebu. Normalno nam je detaljno zuriti u jelovnike u Andaluziji ili Skandinaviji, ali nije nam to normalno raditi na Jadranu. Pomalo postajemo sve sličniji razvijenoj zapadnoj i sjevernoj Europi, naša ekonomija u toj tržišnoj priči sve više liči na njihove. Život potrošača u takvoj ekonomiji prepun je izbora koji pak traže vrijeme i posvećenost jer u protivnom sam život u takvim uvjetima postaje okidač za stres.

Ništa od navedenoga nisu prevare, ali se ljudi svejedno često s pravom osjećaju prevareno jer nisu mogli niti zamisliti dokle se tržišna ponuda u svojoj dovitljivosti kako da čovjeku izmuze novac može protegnuti.

Nameće se pitanje, kako pomoći tržištu da se efikasnije riješi onoga što sliči na prevaru, miriše na prevaru, zvuči kao prevara i na koncu i ostavlja okus prevare, a prevara ipak nije. Treba li tržištu pomoć? Svakako treba, jer ovo u čemu živimo ponekad ipak izgleda kao divljaštvo pohlepe i potrošača u tom moru trnja treba zaštiti. Ljudi ne moraju biti ni pametni ni obrazovani da bi kao potrošači bili pravedno tretirani. Stoga bi taksisti cijenu svog početka vožnje i tarifu po kilometru trebali ispisati na automobilu u veličini fonta vidljivoj prostim okom s 10 metara udaljenosti, a cjenici bi trebali sadržavati ukupnu cijenu obroka isporučenog na stol. Sve ostalo bi trebalo tretirati kao - prevaru.