Je li čovjek samo roba na tržištu društvenih mreža?

Dokumentarac sažima ključne argumente kojima se propituje humanost i etičnost alata korištenih za privlačenje ljudi da što više vremena provedu na nekoj društvenoj mreži, a još bolje na što više njih. 

Ljudi u digitalnom dobu nisu profitabilni ekonomiji ako žive svoje živote odvojeni od ekrana svojih mobitela, kompjutora ili tableta. Čovjek je globalnoj ekonomiji danas najprofitabilniji ako gleda u 'ekran'. 

To ne bi bilo zastrašujuće kad bi se svelo na svjestan odabir. Tko globalnoj ekonomiji želi biti profitabilan neka visi na društvenim mrežama, a tko ne želi, eto ne mora. Slobodna volja je u svima nama i jednostavno možemo reći – 'Ne, hvala'. Možemo li? Svatko je ikad pokušao ostaviti se neke ovisnosti bez obzira je li tu tome uspio ili nije i predobro zna mnogima nije ni malo lako društvenoj mreži reći – Ne, hvala. 

Nije bilo lako ni prije, a posebno nije lako nakon iskustva zatvaranja svijeta na proljeće radi suzbijanja pandemije korona virusa kada se više od pola života preselilo na – mrežu. I kada cijeli zapadni svijet pred jesen i zimu strepi od ponavljanja proljetnog scenarija. 
Društvene mreže zarađuju novac tako što oglašivačima (ekipi koja vam prodaje jogurt, tečaj engleskog, radionicu o samopouzdanju ili tenisice od 500 eura koje svi moraju imati) prodaju vašu pažnju. Vi ne plaćate novcem pristup društvenoj mreži, a stručnjaci će vam u dokumentarcu uz osmjeh poručiti – 'Ako ne plaćate za proizvod, onda ste vi proizvod'. I to je istina.

Ponovno, to ne bi bilo zastrašujuće kada biste mogli slobodnom voljom odabrati da ne želite biti proizvod. Ali, društvene mreže su dizajnirane tako da smanjuju slobodnu volju pojedinca i povećavaju svoju kontrolu nad njegovim ponašanjem koje zahvaljujući prikupljanju što više podataka o tom pojedincu postaje predvidljivo. 

Digitalno doba nam je donijelo kovanicu koja se u hrvatskom javnom govoru još uvijek vrlo rijetko spominje iako već gotovo tri desetljeća živimo u digitalnom svijetu. Kovanica bi glasila 'ljudske ročnice' dok netko pametniji ne osmisli prijevod s 'human futures'. Što bi to bilo? Na financijskim tržištima dionice recimo imaju buduću vrijednost kojom se trguje. Oni koji znaju dobro procijeniti buduću vrijednost dionica neke kompanije mogu dobro zaraditi. Društvene mreže i vrijeme koje ljudi na njima provode omogućilo je tehnološkim kompanijama prikupljanje dovoljno podataka o ljudima da su danas sve bolji i bolji u predviđanju ponašanja ljudi. I to buduće ponašanje nas kao pojedinaca postaje sve vrjednija roba na tržištu u digitalnoj ekonomiji. Možda ni to ne bi bilo tako zastrašujuće kada bismo mi bili vladari našeg ponašanja.

Nije naime profitabilno da čovjek sam upravlja svojim ponašanjem. Za to su ovdje društvene mreže, da potaknu, usmjere, omoguće... i u konačnici da upravljaju budućim ponašanjem svojih korisnika. I prodaju to ponašanje spajajući korisnika s najboljim financijskim ponuđačem. 

Sve što su sudionici u stvaranju poslovnog modela društvenih mreža u Netflixovu dokumentarcu rekli, a tu je i zašto je nastalo popularno tagiranje, odnosno označavanje drugih ljudi na mreži, zašto je dodan prikaz 'tipka' dok čekate odgovor na vaš komentar plodno je tlo da se zapitamo – a što mi imamo od boravka na društvenim mrežama? Nešto prodajemo? Nešto reklamiramo? Družimo se? Nešto zagovaramo? Pratimo influencere? Da. Roba smo na tržištu društvenih mreža. I tehnološke kompanije nastoje što efikasnije upravljati našim budućim ponašanjem kako bi što efikasnije i profitabilnije njime trgovali. Kako zadržati sve dobro što nam je digitalni svijet donio, a toga je neupitno mnogo, a sačuvati se od toga da postanemo zamorci u labirintu globalne digitalije izazov je našeg vremena. 

Ljudi koji su stvarali društvene mreže danas kažu da svojoj djeci ne dozvoljavaju ili im ograničavaju pristup ekranima. Baš kao što su 1970-tih informiraniji zaposlenici Plive od uha do uha prenosili kako djeci nikad ne bi dali da piju Cedevitu.